Nenormalna vremena, izvanredne okolnosti. Nakon desetak dana života pod “posebnim režimom”, napravila sam mentalnu rekapitulaciju: u odnosu na vrijeme prije pandemije, što se točno promijenilo? U mome konkretnom slučaju, ne mnogo. Kao i ranije, neumjereno čitam, gledam filmove i slušam glazbu. I dalje uglavnom izbjegavam društvene mreže i većinu ljudi. Radim u vrtu. Brusim određena znanja i vještine. Učim nove stvari.
Zbog nametnutih nam ograničenja nedostaju mi odlasci u knjižnicu i kava (ili pivo) u omiljenom kafiću. Nedostaje mi teretana. Fale mi i spontani odlasci u trgovinu da bih kupila čokoladu u pola devet navečer. No, ništa od toga nije od životne važnosti, pa očito opstajem bez svega toga. Tješim se kako je ovo tek privremeno, da ovo razdoblje treba živjeti dan po dan, dok ne prođe.
Uglavnom, mogu se smatrati sretnom. Nemam biznis koji bi mogao propasti, nemam malu djecu koju bih morala zabavljati i educirati, nemam u blizini stare roditelje o kojima moram voditi brigu, nemam zdravstvenih problema koji bi zbog ovih posebnih mjera u zdravstvu mogli eskalirati ili završiti fatalno. No neki drugi ljudi imaju, i zanima me kako oni izlaze na kraj s ograničenjima, opterećenjima i kako žive ove dane. Zato sam odlučila kontaktirati određeni broj meni poznatih (i nepoznatih) ljudi, upravo s tim pitanjima i narednih dana prenijeti njihove priče. Dan po (nenormalan) dan.
