Kako se i očekivalo, s obzirom da su to epidemiološki rezultati i omogućili, s nedjeljom 19. travnja završava mjesec dana posebnih mjera koje je s ciljem zaustavljanja epidemije koronavirusa donio nacionalni Stožer Civilne zaštite. Bilo je te mjesec dana tijekom kojih smo svi zajedno živjeli jednim sasvim drugačijim životom. Dječji vrtići, škole i fakulteti su zatvoreni, javni prijevoz ne radi, a zatvoreni su i kafići, restorani, razni obrti… Čak su i dječja i sportska igrališta zatvorena. Izbjegavala su se uobičajena rukovanja, dodiri, okupljanja više osoba na jednom mjestu, a već je postalo po malo i frustrirajuće čekati ispred prodavaonica, banki, pošti i sličnih mjesta u koloni prije nego se uđe unutra. Zaustavljena su i sva sportska natjecanja pa čak i treninzi. Bio je to mjesec dana života na kakav nismo navikli ali i mjesec dana priprema za sve ono što nas dalje očekuje barem dok se ne pronađe lijek ili cjepivo za COVID-19. Htjeli mi to ili ne ali ovih mjesec dana iskustva će puno toga promijeniti u našim životima. Ali kako god u tih mjesec dana puno toga se moglo, i pozitivnoga i negativnoga, vidjeti. Posebno je važno što je se u tih mjesec dana moglo vidjeti i tko je kakav čovjek, tko je koliko sposoban i zaslužuje li dužnost koju obnaša…
A, tih mjesec dana su zaista, po malo, bili čudni. Imali smo tako prilike u svojim stanovima i kućama upoznati neke simpatične osobe, poput supruge, supruga, djece…, i malo ih bolje upoznati. U nedostatku trke i strke na sve strane uvidjeli smo da se može zajedno živjeti. Neki su otišli toliko daleko da su u krugu obitelji igrali razne društvene igre, kartali se, šetali, objedovali zajedno… Drugi su pak odlučili odmoriti se uz televizor, knjige, crtane romane… Ima i onih koji su ovu pauzu odlučili iskoristiti i da nešto urade u kući ili stanu što mjesecima ranije nisu stigli. Interesantno je bilo slušati one koji su kukali na izolaciju, koja to nikada nije niti bila osim u slučaju ako je bila određena od strane epidemiologa, kako lude radi svega i da nigdje ne mogu. Zapravo su im najviše nedostajali kafići i to najčešće kave u radno vrijeme. Poslijepodnevne sate su i ovako i onako provodili ispred televizora ili uz mobitele.
Možda su, ipak, najviše propatila djeca koja nisu mogla u školu, a niti na dječja igrališta. Sve se svelo na šetnje i igru u zatvorenom. Na sreću, iako se i o tome može raspravljati koliko je to dobro, postoji Internet i sva ta moderna tehnologija kao i brojni televizijski kanali pa su djeca na taj način kratila vrijeme. Pri tome je škola priča za sebe koja opterećuje i učitelje, i roditelje, a i djecu. Sve se svelo na gledaj na TV, riješi zadatke, fotografiraj i pošalji fotografije. Ostaje još da se vidi hoće li Ministarstvo obrazovanja i Vlada Rh možda pronaći i neki način da i roditelji budu plaćeni za posao koji obavljaju umjesto učitelja i profesora.
I tvrtke su pokazale da su, unatoč svemu, prilično izdržljive. Vrlo brzo su sve prilagodile poslovanje, podijelile zaposlene u dvije smjene i nastavile raditi. E sad, koliko će biti korektne i u ovoj epidemiji i krizi korektne prema svojim zaposlenima te pronaći način da ih zaštite tek ostaje da se vidi. Dio je to već i napravio, a dio pokazao kakvi su zapravo jer u ovakvoj situaciji radniku dati otkaz je u najmanju ruku nehumano. Posebno se to odnosi na one tvrtke koje su podijelile otkaze zaposlenima koji su pred mirovinom ali će zato opet biti u prvim redovima kada se budu dijelili razni poticaji.
A zamislite tek žrtvu političara koji već mjesec dana ne mogu govoriti o lijevim ili desnima, pozivanjima na ove ili one, međusobnim prozivkama… Nema više niti tema o partizanima, ustašama, četnicima, Hrvatima, Srbima i drugima tako da je dio političara, a posebno onih koji su živjeli do toga, ostao bez „hrane“. Zaista, za zabrinuti se pa možda Capaku, Berošu i Božinoviću predložiti da i za njih donese neke mjere. Za one koji nisu shvatili ovo je napisano ironično ali svakako „suosjećamo“ sa našim političarima koji toliko brinu o svima nama zajedno.
Vidjeli smo u ovih mjesec dana i u koga se možemo pouzdati, a u koga ne, tko je odgovoran i misli na druge, a tko ne. Naime, kako drugačije protumačiti neke postupke ljudi kojima je određena samoizolacija, a koji su kršili u više navrata tu mjeru. Tu je apsolutni rekorder osoba koju je policija u 4 navrata uhvatila da krši propisane mjere radi čega je završila i u karantenu. Ništa bolji nisu niti oni koji su došli iz drugih država, a nisu otišli u samoizolaciju. Ništa bolji nisu niti oni koji su na početku epidemije obilazili redom prodavaonice i kupovali sve živo ne razmišljajući o drugima i hoće li oni imati što da kupe.
Kada se već govori o negativnim stranama ovih proteklih mjesec dana tu su i posljedice koje je epidemija ostavila na psihu građana. Izostaju uobičajene prijateljske i obiteljske posjete i druženja. Cijela ta histerija, posebno poslije prikazivanja slika iz bolnica u Italiji, djelovala je na ljude na način da su čudno gledali u one koji se ne drže rastojanja od 2 metra, krenu da se rukuju, uvode djecu u prodavaonice… Posebna priča je stigmatizacija oboljelih koji su proživljavale puno toga samo zato jer su se razboljeli iako to sigurno nitko od njih nije želio.
Kako god, bilo je ovo vrijeme učenja i prilagođavanja, a kako ćemo nastaviti živjeti i kolike promjene u našim životima će sve to donijeti tek ostaje da se vidi.
