Groznica izborne večeri je završena, a nakon turbulentnog tjedna Hrvatska se probudila na čelu sa dva tipa koji su uništili i podijelili vlastite stranke!
Podijeli pa vladaj! Stara poslovica još se jednom pokazala točnom samo što je u ovoj inačici te priče neprijatelj bila aktualna vlast sama sebi, a oporba profitirala na njezinoj spaljenoj bazi. Vidio je sve to Zoran Milanović , davno prije no što se odlučio kandidirati, i procijenio da je kaos među hadezeovcima takav da će, kao i u vrijeme Jadranke Kosor, uz malo truda, po istom, starom receptu osvojiti vlast. I uspio je.
Nije to bila maestralna pobjeda jer činjenica je da razlika u broju glasova nije bila prevelika i da je u kutijama bila hrpetina nevažećih listića razočaranih desnih i hadezeovih birača, ali je ipak pobjeda. Pobjeda koja je na Pantovčak dovela predsjednika koji je upropastio i zadužio ne samo državu nego i vlastitu stranku koja je sve donedavno bila na rubu raspada. Pobjeda koja je nesposobnom sdepeovom šefu Davoru Bernardiću i ljevici dala vjetar u leđa, pa sad sanjaju premijersku fotelju. Paradoks u svem tome jest što je, priznao on to ili ne, ljevicu na Pantovčak svojim višegodišnjim ljevičarenjem doveo sam Andrej Plenković.
Uzalud se Plenković u nedjelju navečer, pred javnošću, busao u prsa svojim državničkim uspjesima i pokušavao krivnju za poraz svaliti na birače i Kolindu Grabar Kitarović, jer za sve je kriv on sam. Zaboravio je kako je hadezeove birače gurao u stranu dok je na silu gurao Istambulsku konvenciju i pucao u noge stranačkoj desnici, a u isto vrijeme branio hrpu korumpiranih ministara poslušnika kojima se okružio. Ovi su izbori kruna njegovog neshvaćanja unutrašnje politike i odcijepljenosti od stranke i hadezeove biračke baze.
Nakon ovog izbornog fijaska jasno se vidjelo da je riječ o liku koji iz poraza na europskim izborima nije naučio ama baš ništa i da je njegovo tobože autoritativno traženje „crnog labuda“ bila zapravo samo floskula i prazna prijetnja koju je servirao članstvu ne bi li si kupio još koji mjesec na poziciji stranačkog šefa. U tom cilju Plenković je na margine stranačke politike gurnuo sve koji su mu se usudili usprotiviti poput Brkića, Kovača, Stiera i tako sam probudio uspavane duhove krajnje desnice koja je, izjedena osobnim interesima, čamila na rubovima društva vrebajući priliku da ispliva na političku scenu.
A Kolinda? Ona je zapravo samo žrtva Plenkovićeve grčevite borbe za fotelju stranačkog i državnog šefa. Nije ona izgubila ove izbore, niti je one prve dobila jer, ruku na srce, nije Kolinda malo dijete, pa se u pet godina promijenila i odjednom postala raskalašena, neumjerena i sklona gafovima. Ona je takva bila i prije samo je prije pet godina iza sebe imala jaku stranku i ujedinjenu hadezeovsku bazu birača, bez koje je sada ostala. Ovi su izbori to jasno i pokazali. Kolinda u pet godina vladavine nije osvojila ni jedan jedini vlastiti birački glas nego je kao lutka prerezanih konaca pala na ruševinama koje Plenković ostavlja iza sebe u svom gubitničkom nizu , nizu kojemu se ne nazire kraj.
Autor : Sonja Marinković Hoffmann
