Mijo Čegrlj, koji je junak ove priče koja slijedi, potvrđuje ono pravilo da svaki čovjek zapravo živi sve dok postoji sjećanje na njega. Rodio se u selu Pribiševci nedaleko Našica, 28. travnja 1961. godine, a poginuo je u obrani Vukovara 18. studenog 1991. godine.
Sve što sam o njemu doznao bilo je svjedočenje njegovih preživjelih suboraca, a prije svega od Ante Vukovića jednog od stotinjak, koji su se 27. rujna 1991. godine odazvali pozivu Radio Našica. Toga dana kada je upućen poziv da kao dragovoljci krenu u obranu Vukovara, odazvali su se mnogi, no u Kriznom stožeru obrane grada Našica, odabrano ih je šezdeset i sedam. Kada su izabrani njima se obratio pukovnik Josip Dragičević i objasnio im da tamo kuda idu traje pravi rat i da je obrana Vukovara postala legenda, no da bi se grad obranio potrebna im je pomoć. Od odabranih 57 među kojima je i Mijo, koji je gotovo prije pet mjeseci napunio 30 godina i koji je bio dovoljno zreo da zna točno što želi i zašto ide u Vukovar. Njih pedesetorica je dobilo poluautomatske puške, streljivo i dvije ručne bombe, te da će ostali u Vukovaru dobiti oružje, a svi sve drugo što će im trebati.
Poslani su kućama s napomenom da se u 18,00 sati jave u restoran vojarne jugovojske, koju su tek koji dan ranije zauzeli branitelji Našica. Dakle, svi su dobili dovoljno vremena da se predomisle, no to nije niti jedan učinio. Oko 22.00 sata tog 27. rujna krenuli su za Vukovar i oko pola noći stigli u Vinkovce, u grad koji je bio ratno područje. Nastavili su putem kojeg su upoznali mnogi dragovoljci, koji su tih dana krenuli u obranu Vukovara. Prošli su Nuštar, pa Marince, Bogdanovce i onda Kukuruznim putem koji je pod stalnim napadom, a onda su stali u Lušcu gdje ih prebacuju u kamione. Odvoze ih u Osnovnu školu “Ivo Lola Ribar” i tu će sljedećeg jutra 28. rujna doći zapovjednici pojedinih dijelova obrane grada i od pristiglih Našičana i zagrebačkih dragovoljaca popuniti svoje postrojbe
Ovdje moram zapisati, jer o tome i danas trideset godina nakon ovih događaja postoje različite priče, a istina je da su Vukovar branili uz domaće branitelje, uglavnom Hrvati iz jedanaest država, iz 67 gradova domovine i svijeta. Istina je, da ova skupina koja je u hrvatsku povijest ušla pod nazivom Našičani čine ljiudi iz Đurđenovaca, Donje Motičine, Velimirovaca, Ladanske, Zdenaca, Koške, Badljevine i Valpova. Ante Vuković, koji je nakon Domovinskog rata činio sve da se ove činjenice ne zaborave, upozorio me je da se mnogi od Našičana do odlaska u Vukovar nisu ni poznavali, a svi su odreda bili radnici, pa je tako Mijo Čegrlj do rata radio na Poljoprivrednom dobru “Hana”. Oni koji su ga bolje poznavali sjećaju ga se kao mirnog i povučenog čovjeka.
Zapovjednici obrane Vukovara za popunjavanje svojih postrojbi koje djeluju u obrani grada biraju u Inženjersku satniju Franju Brodarca, Zorana Caku, Radovana Ilišina i Darka Kalizina, pa je vidljivo da je odabir činjen na temelju onoga tko ima kakva znanja iz vremena služenja vojnog roka u tzv, JNA. Dio Našičana je pozvan u Borovo naselje a nešto veći dio na Mitnicu, a najveći dio na Sajmište, dio Vukovara koji je bez svake sumnje bio najteži dio obrane Vukovara.. Tu su se borbe vodile u bliskom dodiru s neprijateljem. Jedni drugima su tako blizu, da su oni koji su gotovo cijelo vrijeme obrane bezuspješno nastojali zauzeti Sajmište bili u susjednoj kući, ili na drugoj strani ulice. Mijo Čegrlj je u obrani Sajmišta na položaju koji se bilježi kao Švapsko Brdo, a od vojarne tzv. JNA ih dijeli tek jedna ulica, ili bolje rečeno tek jedna kuća.
Dakle, Mijo je na položaju koji se bilježi kao obrambena točka “Osa 11”, koja se nalazi kod križanja Ulice Mladena Stojanovića i Istarske. Poznato je da je zapovjednik svih “Osa” Josip Tomašić – Osa, a pomoćnik mu je Nikica Burić – Samoborac. Ovdje treba reći da je ovim dijelom obrane Vukovara zapovijedao legendarni Ivica Arbanas – Ševa i da su zbog njegovog dalmatinskog govora i nadimka kojeg su nosili svi njegovi nasljednici “Sokol” birani oni koji su bili kao i on iz Dalmacije. Ovo će biti objašnjeno u priči o vukovarskim “Sokolima”, odnosno, o tome da je ovdje najveći broj zapovjednika koji su poginuli u prvim redovima u izravnoj borbi s neprijateljem.
Sredinom listopada neprijatelj je nakon izrade novih planova po kojima se više nije polazilo od toga “Dan im treba do Zagreba”, odredio da Vukovar mora biti zauzet za tjedan dana.Upro je sve snage što ima i naravno težište napada je Krvavo Sajmište”, ali isto tako i Borovo naselje, no nakon tri dana bilo im je jasno da za Vukovar nema rješenja, pa će pristupiti srednjevjekovnom načinu zauzimanja gradova, okruženjem i iscrpljivanjem.
Razgovarao sam o tim danima s njegovim braniteljima i mnogi su mi tvrdili da su domaći ljudi strogo vodili računa da u protuudarima kada se neprijatelja vraća na polazne položaje, moraju oni ići naprijed, jer oni najbolje poznaju svoj grad. Tako je Goran Menges uvijek govorio: Ja idem prvi, jer poznajem teren; budući da ste vi nama došli pomoći, ja ću vas voditi”. Ante Vuković mi opisuje taj dan 18. listopada kada je poginuo Mijo Čegrlj i kaže da im je dan ranije jedan od onih koji je bio na našoj strani pobjegao neprijatelju. Vidjelo se tog 18. listopada da je bjegunac detaljno opisao naše položaje i snage pa je napad koji započinje puštanjem jakim razglasom iz jednog razglasa “Marša na Drinu”. Mnogi branitelji koji su preživjeli ovaj napad tvrdili su mi da su dugo godina imali noćne more u kojima ih je iz sna budio taj razglas i taj “Marš na Drinu”.
Nakon “Marša na Drinu” započinje izuzetno jaka topnička priprema i branitelji dobro znaju da se treba držati zaklona i kada utihnu topovi, da će krenuti pješaštvo. Kada nastupi tišina znaju da to ne sluti na dobro. Branitelji izlaze na svoje položaje, prvo će poginuti, jedan od posebno hrabrih, zapovjednik obrambene točke “OSA 11” . Tomica Sabo koji je ručnom bombom išao na tenk, a njegovi su se suborci hvatali za glavu. Odmah nakon zloglasne tišine na položaj izlaze Našičani Mijo Čegrlj, Mile Uremović, Zoran Pejčić i Andrija Andrašek. Vide tenkove koji su izašli iz vojarne i idu Dalmatinskom ulicom, a pješaštvo ovaj put nadire i kroz vrtove s obje strane ulice. Andrija Andrašek to opisuje riječima: “Naš položaj je bio utvrđen drvima i bio je na uglu jedne kuće. Oni su napadali kao da su pijani ili drogirani i to je trajalo nekoliko sati. Kada su ostali bez tenkova i velikog broja pješaka počeli su se bezglavo povlačiti. Od potpune katastrofe ih je spasilo njihovo topništvo koje je otvorilo vatru po našim položajima. Tukli su i naše zapovjedništvo u Petkovićevoj ulici i ovaj put je bilo vidljivo da žele izvući svoje ranjenike”.
Sva svjedočenja o ovom danu i ovom napadu govore da je neprijatelj ovaj put imao koordinirani napad, ali i povlačenje kojega je cilj izvući svoje ranjene što do tada nije bilo tako očito. Bio je to znak da je došlo do promjene u zapovijedanju u njihovim redovima. Pri povlačenju je položaj “OSA 11” bio strahovito pokriven minobacačkom vatrom, a jedna od mina je izravno pogodila utvrđeni zaklon, a kada se slegla prašina vidjeli su da Mijo Čegrlj nepomično leži na zemlji sav obliven krvlju. Izvukli su ga prema zapovjedništvu kao i sve druge ranjene. Kada su ih dovezli u bolnicu Miju Čegrlja je preuzeo dr. Juraj Njavro, no uskoro će izaći pred svoje suborce i priopćiti im najgoru moguću vijest, koju je i on s prevelikim iskustvom teško izgovorio: “Nažalost vašem prijatelju nisam mogao pomoći”. Svi ranjeni iz ove skupine “Našičana” su bolnički zbrinuti, no uskoro će se naći na svojim položajima, ne sa željom da se osvete nego da obrane ovaj dio svoje domovine.
Još na kraju ove priče o “Našičanima o kojima bi se moglo ispričati najmanje 67 priča želim zapisati ono što je nezaobilazno kada se govori o obrani Sajmišta, a to su zapovjednici koji su tu ostavili svoj život.
Mnogi su mi moji ratni prijatelji pričali o tome koliko im je bilo važno tko im zapovijeda i tko će ih povesti u borbu. Darko Sikavica, branitelj Sajmišta mi je svjedočio o smrtima koje su ga se najviše dojmile i ostale u glavi za cijeli život. Prvo mi je rekao kako je doživio smrti Roberta Lončarevića i Tihomira Gredelja, koji su potkraj rujna 1991. godine došli braniti Vukovar Tihomir Gredelj je rođen u Borovu naselju i od svoje 33. godine života petnaest je proveo u Zagrebu. Normalno je da ga je njegov život doveo u Vukovar, jer je tu živio, no Robert Lončarević je tu došao, jer nije mogao ostati u Zagrebu, gledati i slušati što se događa u Vukovaru kada su njegovi prijatelji krenuli u Vukovar.
Tihomir Gredelj je poginuo 12. listopada u 18.00 kao zapovjednik položaja kod Doma rusinskih i ukrajinskih časnih sestara. Tihomir se za vrijeme napada 12. listopada popeo na kat do pola srušene kuće da bi bolje vidio dokle su došli neprijateljski vojnici. Nikome nije rekao da je otišao u izviđanje i svi su govorili da je otišao podnijeti izvješće Sokolu Velimiru Đereku iz Imotskog i mislili su da zbog silovitih napada nije mogao natrag i da će se sigurno vratiti ujutro. Tog jutra kad su ga očekivali, Petar Gelo je Tihomira Gredelja našao u WC – u i bilo je jasno da ga je pogodio snajper kada je on htio osmotriti položaje neprijatelja.
Darko Sikavica kaže da ih je smrt zapovjednika Gredelja teško pogodila, no Robert Lončarević se nije mogao smiriti, otišao je na mjesto pogibije Tihomira i pucao po neprijatelju i uzalud su bila sva dozivanja. Nije se više štedio, niti je pazio na sebe, ranjen je više puta no 20. listopada teško u pluća i na sve preporuke da mora mirovati, on je tu tešku ranu odbolovao tek 4 – 5 dana. Teško je hodao i lako se umarao, no s položaja se nije dao kao da je u svakom trenutku imao u glavi smrt prijatelja kojem je na svoj način poručivao – “Evo me ja sam tu i za tebe”. Bila je subota 26. listopada i Robert je sa suborcem Ivanom Mašićem bio u bolnici na pregledu, a na povratku navrate u Tekstilnu školu gdje je jedan branitelj zamolio Roberta da pozdravi Petra Gelu.
Ta želja bila je za Roberta više od običnog pozdrava i on je to svakako htio što prije učiniti. Ušli su u kuću i bez obzira što je bio topničko – minobacački napad neprijatelja i pored toga što su mu suborci govorili da pričeka s pozdravom on je to htio što prije obaviti. Prvo je vikao Geli tko ga pozdravlja, no kako je on bio na straži nije ga čuo i kada je Robert krenuo k njemu bliže jedna granata je pala sasvim blizu njega. Suborci su čuli kako kašlje, doteturao se hodnikom i pao na stubama podruma. Odmah su ga spustili u podrum i tu na rukama svojih suboraca umire još jedan branitelj Vukovara, pridruživši se u nebu svom najboljem prijatelju Tihomiru Gredelju.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
