Te noći uoči 18. studenoga, svi s kojima sam do sada razgovarao iz Borova Naselja, tvrde da se kraj osjećao. Tom osjećaju pridonosi i događanje kod druge, neprijateljske strane, odakle naši cijelu noć čuju glazbu i veselje. Marijofil i njihov mitraljezac su se te cijele noći prepucavali – riječima i rafalima.
Ujutro naši branitelji vide da od silosa željezničkim tračnicama ide čopor svinja i potpuno je jasna njihova namjera. Naši su to dobro minirali i oni tu bez svinja ne mogu proći. Pola sata nakon svinja, prugom ide oklopni transporter gusjeničar, koji otvara strojničku vatru po maloj kapiji Kombinata “Borovo”. Crnim putem ide tenk M-84 i on isto tuče po Kombinatu. Marijofil traži Zagorca, i kako ovoga nema, podiže dizalicom Dejana Maroševića i on gađa tenk ručnim bacačem. Marošević pita Marijofila da li ga je pogodio, a ovaj kaže da nije. Marošević se penje na dizalicu i taman kada je htio pogledati – tenk mu iznad glave ispali pancirnu granatu, koja probija suprotni zid alatnice. Isti tenk odmah otvara strojničku vatru na vrata alatnice, jer računa da će na tu stranu naši početi bježati. Ta ista vrata sada tuče i onaj transporter sa željezničkih tračnica. Kada je ta vatra prestala, naši se povlače prema Borovo – Commerceu, ali dobivaju zapovijed da se vrate u alatnicu. Pokušavaju to odmah, ali trebaju pretrčati čistinu, no u alatnicu su već ušli srpski osvajači. Kada su ušli u alatnicu, oni bacaju bombe između strojeva, jer su u strahu da ima još naših. Marijofil je u jednom trenutku uspio uletjeti u alatnicu i jedan od osvajača ga primjećuje, počinje trka za njim, i taj nišani u nj ručnim bacačem. U prvi tren Marijofil misli da je to Marošević, no kad je počeo u njega nišaniti – jasno mu je tko je to zapravo. Marijofil bježi iza strojeva, a kad je ovaj ispalio minu na izlaz i pogodio kamion koji je na izlazu služio kao zaštita, Marijofil uspijeva pobjeći.
Sad je ova naša skupina prešla u Borovo – Commerce, a neprijatelj zauzima i sve zgrade oko alatnice. Na tzv. strojaru stavljaju strojnicu i snajpere i s te pozicije tuku sve one koji dolaze u Borovo – Commerce. Dolazili su ljudi svojima u posjet u bolnicu, a bilo je i onih koji su tražili nekoga svog u skloništu. Dolaze pješice ali i automobilima, i čim se pojavi čovjek ili izađe iz auta, neprijatelj ga s kata strojarnice skida snajperom. Naši im viču, no ljudi ne čuju. Tako je dosta naših ljudi poginulo ili ranjeno. Lavoslav Bosanac zabranio je da se puca iz Borovo – Commercea, jer on je već imao namjeru da se svi tu predaju. Rekao je da će izvjesiti bijelu zastavu i zastavu Crvenog križa. Naši su ipak iz gornjih dijelova zgrade Borovo-Commerce, pokušali vidjeti može li se nešto učiniti, no odustaju, jer je neprijateljska tehnika daleko. Sljedeće jutro, 19. studenoga, Lavoslav Bosanac je izvjesio zastave kao što je i rekao, a u objektu više nije bilo hrvatske vojske. Marijofil je tu noć spavao u Borovo – Commerceu i pred jutro 19. studenoga po njega dolaze Mongolovi, tj. Rehakovi ljudi i traže da se svi okupe, jer se formira nova linija obrane. Okupljanje je u tvornici remenja. Marijofil tu noć naziva “noć općeg rasula” i kaže: “Ljudi su bacali oružje, bilo je i samoranjavanja, a broj onih koji su bili spremni da se bore bio je sve manji”. Skupilo se sedam – osam ljudi i dolaze u remenjaru. Tu je i profesor Rehak – Mongol sa svojima i tu čekaju jutro. Razgovaraju što dalje činiti. Ako se budu tu borili u remenjari zaključuju da će smetati Borovo – Commerceu, gdje su se odlučili za predaju. Drugi je razlog ako se budu morali povlačiti, neće moći od žičane ograde. Dogovor je da se prebace u kombinat Borovo, a to čine 19. ujutro u zoru, u manjim skupinama. Pitam Marijofila o toj zori i tom jutru, kako je to izgledalo. On mi kaže: “To je hladno jutro, mraz je, tu su ljudi koji osjećaju da je sve gotovo. Ljudi lutaju od skloništa do skloništa i traže svoje. Ja svog oca nisam vidio više od mjesec i pol dana. On je najprije bio u ‘Auto-Willu’, a poslije u obučari. Našao sam ga, razgovarali smo i nadali se da će doći do proboja. U ovoj situaciji caruju dezinformacije i glasine. Naši ne znaju ništa o tome što se događa u drugim dijelovima Vukovara. Marijofil kaže kako se najprije pričalo da su naši vratili Lužac, da su zarobljeni neki iz Kragujevca koji su o tome pričali. Potom stiže vijest da su četnici zauzeli Bogdanovce i Nuštar i da su sve poravnali da temelja. Onda najednom stiže vijest da od proboja nema ništa i da je to Jastreb izjavio na konferenciji za novi-nare u Vinkovcima. Tako te informacije čine ono za što su i plasirane, a to je da povećaju rasulo i dezorijentiraju ono malo odlučnih ljudi. Mari-jofil svom ocu predaje plan miniranja u Vinogradskoj i kaže mu: “Ako ja poginem, neka se zna gdje su mine kad se civili budu vraćali”. Marijofilu nije ni na kraj pameti da bi netko mogao civile, pogotovo stare ljude, odvesti u zarobljeništvo ili protjerati.
Borovo – Commerce je tog jutra, 19. studenoga, počeo gorjeti. Oni su tu zgradu neprestano gađali i pored istaknutih zastava. Poslije, u logoru, oni su taj napad pravdali time da su ih naši već jednom prevarili sa zastavama i da su to skupo platili, pa sada nisu htjeli riskirati. Od siline granatiranja Borovo – Commerce se složio kao kula od karata, a u podrumu su ranjenici, žene, djeca i starci. Cijela ta situacija je očajna. U jednom času medu branitelje, koji su se povukli u prostore kombinata Borovo, netko dolazi i poziva ljude da idu pomoći gasiti požar u Borovo – Commerceu, jer, eto, i jugovojska gasi. One koji su tada izašli vojska je presretala i ubacivala u pitzgauere, “i te nikad više nismo vidjeli i za njih se nikad više ništa nije čulo. Ja sam isto htio ići, no rekli su mi da sam šareno obučen i da je to za mene opasno. Neka idu ovi što su u civilu”, kaže Marijofil, a na sebi je imao tenkovski kombinezon od JNA kojega je sam bojao u šareno, jugo – vojničku maskirnu jaknu i američku kacigu. Dosta je ljudi na taj poziv izašlo.
Cijeli taj dan 19. studenoga prolazi u tim raznim vijestima i tek predvečer se pojavljuju tenkovi i transporteri, kruže i dolaze do glavne kapije na ulazu u kombinat. Dolazi noć u kojoj se još ništa ne događa. Ujutro, 20. studenoga, među braniteljima dolazi do podvajanja. Tri – četiri branitelja odlaze na pregovore s jugovojskom. “Nama su glavni problem civili i zbog njih smo se i odlučili pregovarati. Nas je jedan dio bio za to da se civili predaju, a mi ćemo se nastaviti boriti do zadnjeg. Neki se žele predati, prije svega Varaždinci, koji doslovno kažu: ‘Nas će naš Franjo izvući, on nas je tu poslao’. Slučajno je tako i bilo, jer je njih većina izašla u prvoj razmjeni u prosincu 1991. godine. Jedan dio branitelja je za proboj. Na to je bio odgovor: “Znači, ostavljaš civile četnicima na nož”. Nakon toga je zaključak da se svi predaju. Da se nisu predali, branili bi se u halama kombinata Borovo, pa bi to još više ličilo na Staljingrad, gdje su se zadnji u “Traktorskom zavodu” predali upravo Hrvati.
Među branitelje dolazi Lavoslav Bosanac, razbijene glave. Već je zarobljenik, no vojska ga iskorištava kao pregovarača. Bosanac predlaže da se svi popišu i da se taj popis telefaksom pošalje u Zagreb i Ženevu i da se bez Crvenog križa neće predati, kao i dok iz Zagreba ne stigne potvrda da su dobili popis. Već su do ušiju branitelja stigle razne vijesti i oni žele bilo kakvo jamstvo i sigurnost da će se znati za njih. Dogovor je da se odijeli vojska od civila. Naših vojnika sve skupa je oko 150 koji se predaju s oružjem. Marijofil kaže: “Mene su moji Đakovčani nagovarali da idem s njima u proboj, no ja sam se najviše plašio naših, da ne bi negdje upali i da nas naši ne pobiju prije nego se prepoznamo. Nismo znali ni to što se točno našega još drži.”
Marijofil ima puškostrojnicu i uoči predaje je rastavlja i baca komade u kanalizaciju i po pogonu Borova. Predaje se s rumunjom, tj. rumunjskom poluautomatskom puškom. Računa da je opasno predati se s puško-strojnicom. Civila se predaje, prema Marijofilu, tri do četiri tisuće i rečeno je tada da će oni ići u Srijemsku Mitrovicu, pa otuda u Hrvatsku. Za vojsku je rečeno da će u Padinsku Skelu i da će tu biti najviše deset dana, pa kako Hrvatska drži mnoge njihove, bit će razmijenjeni.
Pojavljuje se njihov oficir i kaže im da se ne zanose i ne čekaju nikakve popise i odgovore iz Zagreba, jer u 13 sati dolaze četnici, a onda im oni, jugovojska, neće moći pomoći. “Njih će i rezerviste tada pustiti do tvor-nice, a onda će biti šou”, kaže ovaj oficir koji tobože izigrava dobru vilu. Naravno, kao i uvijek, ovakvi tipovi to govore u povjerenju. Naši to prihvaćaju, a ovaj je bio u pravu, jer su opančari i kokardaši stvarno došli u 13 sati. Predaju je nadgledala vojna policija, a mjesto predaje okruženo je tenkovima. Marijofila pretresa poznanik Srbin iz Trpinje. Marijofil mu kaže: “I, gdje si, Mućak”, to mu je bio nadimak, a on Marijofilu: “Otkuda ti tu?” Marijofil mu odgovara: “Takav mi je horoskop!” To je inače imao običaj reći kada mu je išlo loše i kaže Mućku: “Što si očekivao da budem u Trpinji ako sam iz Borova Naselja?” Na to mu Mućak kaže “hajde prolazi”. Dolaze do autobusa, do stola za kojim sjede dvojica iz Crvenog križa. Oni pisaćim strojem upisuju sve. Jedan popisuje ZNG, drugi MUP, označavajući tko je aktivni a tko rezervni sastav.
Gledaj dole , ruke na leđa
Autobus ulazi prazan u borovsku kapiju, a pun izlazi. Zamjenjuje ga drugi i tako se stvara kolona autobusa. Svi vozači su civili, a autobusi su raznih vojvođanskih tvrtki. U svaki autobus ulazi po jedan vojni policajac. Čim uđe u autobus vojni policajac počinje torturu i zapovijed: “Gledaj dole, ruke na leđa”. Taj policajac, kojega su dodijelili autobusu u kojemu je Marijofil, ispostavit će se da je bolji od ostalih. Marijofilov autobus pun je uistinu pravih boraca. Točno u 13 sati pojavljuju se četnici. Marijofil prepoznaje Vojislava Čolakova zvanog Buco ili Bilder. To mu je školski kolega, a tu je i susjed mu Gordan Kišić u uniformi rezervista, dragovoljca. Takve su prepoznavali po crvenoj vrpci na rukavu na ra-menu. Tu je i Duško Dule Denin, kod kojega je Marijofil prije rata radio kao automehaničar. Dule ima tenkovsku kapu pa Marijofil misli da je tenkist, a tu je i još dosta drugih koje je Marijofil poznavao iz viđenja. Dakle, obračun su htjeli domaći, ili kako smo se navikli da ih zovemo Srbi susjedi. Oni su htjeli ući u autobuse, ali ih je u tome spriječila vojna policija. Trče oko autobusa i mašu noževima. Autobusi su napokon krenuli. Pitam Marijofila što je s civilima, a on mi kaže: “Oni su izlazili poslije nas, a vojska je između njih izdvajala one za koje je mislila da bi mogli biti branitelji. Moga su oca odveli u Novi Sad i tamo su ga ispitivali je li njegov sin imao pušku, on im je rekao: “Evo, glavu mi odsijecite ako je imao pušku”. Kada smo o tome razgovarali na slobodi, on mi je rekao “da su me pitali, da li si imao puškostrojnicu, ja bih im rekao – da.” Sve branitelje voze preko Zrenjanina u Stajićevo u blizini rumunjske gra-nice, a ne u Padinsku Skelu, kako su najavili. Marijofil kaže da ga je bilo samo strah da ih ne voze kroz Borovo Selo, jer ih ti četnici ne bi pustili žive. Voze ih Trpinjskom cestom gdje gledaju gomile uništenih tenkova. Natjerali su one koji nemaju mjesta na sjedalima da sjednu na pod auto-busa, govoreći im: “Gledajte, gledajte – to posljednji put gledate”. Put od Trpinje ide do Vere, Dalja i na most kod Bogojeva. Stali su u Bogojevu, a policajac koji ih prati nudi ih cigaretama kada je vidio da oni nisu ono što se za njih pričalo, nego da su sve normalni ljudi. U Bogojevu im kupuje još dvije šteke sarajevske “Drine” i litru rakije. Još dok su bili u Borovu Naselju čuo je taj vojni policajac kad je jedan arkanovac tražio Dražena Gažu i kada ga je našao, htio ga je ubiti, no jedan stariji Srbin na to kaže: “Nemoj, on mi je spasio život”. Na to ovaj arkanovac kaže: “Dobro, ovaj put ti opraštam, ali sljedeći put kada te vidim, gotov si”. Još taj sitni, krcavi, balavi arkanovac kaže: “Da smo vam mi došli prvi, svi bi vi tu kraj žice ležali poklani”.
Pada mrak kada dolaze u Stajićevo, a dok su prolazili kroz Zrenjanin vide za njih nestvarnu i nevjerojatnu sliku kao da je drugi planet. Govori Marijofil: “Ljudi šeću ulicama, rade kafići. Upaljena rasvjeta, sve blješti”. Kažem Marijofilu da sam tako nešto doživio kad sam sredinom listopada nakratko izašao iz Vinkovaca, već u Mikanovcima. Što se treba čuditi, Srbija nije u ratu, rat se ne vodi na njezinu tlu.
U Stajićevu autobus stane pred vratima staje, a tu je špalir koji tuče, ljudi teturaju. “Vidimo iz autobusa da tuku ljude; ovaj ‘naš policajac’ kaže ‘vidi, ovi tuku, j…. im majku’. Izlazi i kaže ‘ajde dečki, sretno’. Tada u autobus ulazi drugi policajac i drži predavanje o tome kako će ući u staju. Prvi put čuju u pravom smislu riječi što znači ‘glavu dolje, ruke na leđa’. To će poslije biti svakodnevna zapovijed. Taj policajac kaže ‘kada izlazite, glavu dole, ruke na leđa’ i polako kroz špalir, bez trčanja”. U početku je tako, no čim počnu tući ljudi počnu trčati. Marijofil kaže: “Ja sam imao sreću, jer su prekinuli i kažu da tako ne može, i da sada idemo polako. Ja krenem korakom i tek pred kraj, jedan iz špalira kaže ‘pazi pa i ovaj je šaren’ i udari me nogom, potom još jedan dlanom u čelo i treći palicom po vratu govoreći, ‘glavu dole’. U tu staju gone ljude na stranu gdje bi trebala biti stoka, do valova, a kroz sredinu je slobodni dio, kao prolaz. Nad valovom su pipe, a staja je duga oko sto, široka izmedu 8 i 10 metara. Svi su ljudi smjeli sjediti ili klečati, ali uvijek s glavom dolje. Naslonjeni su jedni na druge, a oni kojima je teže, naprosto tako spavaju. Tri prva dana čim se netko pomaknuo, dobio je batina. Čim netko traži da ide na WC, to znači da će sigurno dobiti batine. Uđu u staju i kažu neka se javi tko je Srbin. Ljudi dignu ruke i jave se, a oni ih odvedu i istuku govoreći da ih tuku zato što su s ustašama. Jedan od zatvorskih policajaca bio je Mađar, pa on pita tko je Mađar. Javi se nekoliko ljudi, misleći taj je naš, možda će nas spasiti. No on ih zajedno s policajcima Srbima istuče govoreći: “Kako to Mađari – a s ustašama?”
Prvi obrok nakon tri dana
Prvi obrok dobit će tek nakon tri dana, u početku dva puta dnevno. To je komad kruha, a radi se o nekom mliječnom kruhu ili kruhu za tost, uz to je šnita salame i čaša nečega što bi, kako kaže Marijofil, trebao biti čaj. Tako traje deset dana, a onda su po deset ljudi odvodili u jednu prostoriju i uzimali podatke uz pretres i oduzimanje svega, ponajprije novca i vrijed-nosti. Obrazloženje: “to ćemo mi čuvati da vam netko ne ukrade”. Dinare, ako su manji iznosi, vraćaju, ali devize ne. Neki ljudi su imali veće količine dinara, jer ih je u “Borovo-Commerceu” bilo dosta kao i u SDK, koji su podijeljeni narodu da ne izgore. Iza ovoga popisivanja započela je istraga. Zovu po pet ljudi u upravnu zgradu propale stočne farme. Istragu vode oficiri propale vojske, kosovci, a tu je i onaj major Ilija Medić, za kojega su mi mnogi govorili da je bio ubačen među naše u Borovu Naselju. Medić se sada predstavljao kao “mladi vodnik Ilija Medić, mesar iz Dalja”. On je s još dvojicom oficira jugovojske poslan iz Zagreba i dospio je kod Blage Zadre. Znao je tko je zapovijedao, pa čak i brojeve pušaka. Mari-jofil kaže: “Pričao mi je čovjek kojega je ispitivao da mu je rekao i broj njegove puške. Govorio je čisto hrvatski, ni riječ mu nije mogla izmaći. Očito je bio školovan za to što sada tu radi, a bio je prefrigan i svi su ga zapamtili kao najsvirepijega mučitelja. Imao sam sreću da sam samo jed-nom bio kod njega. Čim sam ga vidio prepoznao sam ga, ali mi nije bilo jasno otkuda i u kojoj smo se prilici sreli.” Marijofil je u Stajićevu dva puta dobio batine. Kaže mi: “Ljude su, kao na primjer Šipoša i Čibarića, uništavali sustavno.” Priča mi da su na ljude skakali sa stola, a da mu je Šipoš svaki put kada se vraćao s ispitivanja izgledao manji, “sve sitniji i crnji”. Teško je bilo nešto zatajiti kad su se oni na to spremali desetke godina. Marijofil kaže: “Netko je progovorio nakon dva šamara, a moj zapovjed-nik iz Vinogradske Mato Vulčik nije, i kad su mu u Srijemskoj Mitrovici u usta sipali šaku soli i šaku papra. Naša Vinogradska bila je na lošem glasu, jer su Srbi tamo imali velike gubitke. To s Vulčikom priča mi detaljno. Jedan je major propale vojske naredio da mu sipaju sol i papar u usta. Kada su mu to učinili, major je rekao: “Ja sad idem jesti i piti, a kada se vratim, ti ćeš mi pjevati”. Čim je major izišao, onaj vojnik koji mu je dao sol i papar, odvodi Matu u drugu sobu i daje mu vode da to ispere i kaže mu: “Oprosti, Mato, ali naređenje je naređenje”. Matu su uvijek na ispi-tivanje vodili vezanih očiju i bili su uvjereni da je on velika i opasna zvijerka. Marijofil kaže da se pričalo da je Mato Vulčik deset dana prije pada shvatio tko je major Ilija Medić i da je Medić zbog toga pobjegao. Mato Vulčik bio je običan čovjek, Hrvat, koji je došao u situaciju da vidi tko je tko i kad u čovjeku proradi prkos i otpor prema zlotvorima. Matu su optužili za genocid i odveli u Beograd na suđenje, no izišao je 14. kolovoza 1992. s mnogim drugim braniteljima. Marijofil mi sada kaže da je Mato dobio čin poručnika, “a ja sam časnički namjesnik, a i to sam dobio kad je Pero Tromblon intervenirao”.
U Stajićevu jednoga dana dobivaju slamu, deke, stiže poljska kuhinja i od sada se tu kuha. Jelo zovu jedan prema jedan, jer dobiješ u porciju jedan grašak i jedan papar, a ostalo je voda. Kako im je rečeno u Borovu Naselju da će ih voditi u Padinsku Skelu, za njih rodbina nije mogla reći Crvenom križu gdje su. Tako je proteklo dosta vremena dok ih je Crveni križ našao. Kad bi bili poboljšani uvjeti života u logoru, bio je to znak da netko dolazi u kontrolu. Važan je znak bio i to da ih manje tuku. Tako 3. prosinca oslobađaju maloljetnike, starije ljude i neke civile. Oslobođeno je sto pedeset ljudi. Zamijenjena je i skupina pripadnika MUP-a iz Varaždina. Još jedna velika razmjena je 21. prosinca i to iz svih logora, a iz Stajićeva je otišlo još dvije stotine ljudi. Tada se budi nada i za Marijofilovu skupinu, a kad su ih 22. prosinca, njih oko šest stotina pove-zli, oni su mislili da idu u razmjenu, no četiri stotine će ih završiti u Srijemskoj Mitrovici, a osam stotina u Nišu. Logori Stajićevo i Begejci će nakon toga biti ukinuti, a to je zasluga Međunarodnog Crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija, koje su pritiskale Srbe.
Priča mi još i o tuširanju: “Montirali su pod nekom nadstrešnicom tuševe s mlakom vodom, a ništa se nije grijalo. Javilo se svega dvadesetak ljudi za tuširanje. Tako je i ta ideja, da je tu neki komfor, propala.”
U Srijemskoj Mitrovici Marijofila će prvih mjesec dana ostaviti na miru. U sobi je broj 14. To je prostorija osam puta devet metara i na podu su dušeci od metra kvadratnoga za svakog čovjeka. Spavaju tako kao u obite-ljima s puno djece i malo kreveta: jednome je glava kraj nogu drugoga. Kad svi legnu, više nema mjesta za hodanje. WC i pušionica su velicine 2×4 metra – a tu su i umivaonici. Nakon ustajanja dušeci se kupe i sjedi se na podu, a tako se i jede. Tijekom prosinca izveli su ih samo jednom van da istresu deke, i to je sve.
Dolazi Božic i Nova godina 1992. Mi smo u Vinkovcima sanjali mir, a oni u Srijemskoj Mitrovici slobodu. Tih dana zaredali su dolaziti moji prijatelji, koje su pustili u razmjeni. Prvi mi se javio Dvojka, Stanko Penavić iz Berka, i pričao mi svoj križni put od Berka kroz Orolik do Begejaca. Zatim Zlatko Ore, pokojni, moj učenik. Vratio se i Ivan Maršić – Jazavac, i tako redom. Dug bi bio popis, no ja sam osjećao da ih je obuzela neizreciva radost što su na slobodi. Bilo im je puno lakše kada su to mogli ispričati. Slali smo njihova svjedočenja u Zagreb, a tamo su nam govorili da ih skratimo. Neka budu što kraća. Kako skratiti život? To što se tim ljudima događalo u nekoliko mjeseci može biti fabula najuzbudljivijega romana, a oni nama govore da treba skratiti. Skraćivali smo mi koliko smo mogli, no pitanje ostaje kako skratiti priču, koju će svi ljudi pričati cijeli svoj život i svaki se put sjetiti nečega novog, neke slike koja se vratila. Poslije te Nove godine i burnog dočeka koji su nam priredili četnici, čulo se da će biti nekakvo primirje. Marijofil kaže: “Mene tada prvi put zovu na saslušanje. Taj što me je ispitivao kaže da nije zadovoljan i da će me ponovno zvati. To je po našem logoraškom rječniku značilo da si sada ušao u stroj i da ćeš često biti zvan.” Marijofil je na tom prvom saslušanju govorio ono što su uglavnom svi govorili: “Bio sam na punktu tom i tom, a tu se nije događalo ništa i samo su na nas padale granate”. Pitam ga, kao i sve, da li zna ime toga koji nije bio zadovoljan i koji će ga ponovno zvati. Kaže mi: “Oni su se međusobno zvali isključivo nadimcima. Bio je samo jedan slučaj za kojega znam da je spomenuto ime, jer je liječnik, kada su mu doveli jednoga logoraša, govorio policajcu koji je pratio toga nesret-nika: “Ne znate tući kao što je znao Simo”. Na to ga policajac pita koji Simo, a ovaj kaže: “Mihajlović, a taj je bio zver, a ne čovek.”
Tukli su nas na saslušanju dok čovjek ne padne
Tukli su na saslušanju dok čovjek ne padne. Tada bi ga obično ostavili. Naši su počeli onda glumiti i padati brže. Kad su krvnici to otkrili, tukli bi čovjeka i kad bi pao. Tako se nije znalo kad je gore, dok si na nogama ili kad si na podu. Marijofila su jednom tukli i nisu ga mogli srušiti. Onda su primijenili tzv. čišćenje, a to je kad čovjeka povuku za noge i slože na pod i onda nastave nogama. Taj Simo Mihajlović, zvani Tyson, a čuo sam to i od drugih srijemskomitrovačkih zatočenika, vježbao je karate na ljudima, a udarac je takav da je uvijek bilo teških posljedica. Otuda su i pohvale onoga “liječnika”. Za rezerviste Marijofil tvrdi da nisu znali tući kao Tyson, oni su tukli po mišićima i mesu od čega su nastajale modrice. “Čovjeka bi to boljelo, no ne bi bio polomljen”, kaže Marijofil.
Na dan priznanja 15. siječnja 1992., onaj major što nije zadovoljan Marijofilovim iskazom, poziva ga i čita mu sve što zna o njemu – da je s Perom Tromblonom ratovao, da je imao strojnicu, da je pomagao na Trpinjskoj cesti, da je uništio ponton. “Ja mu kažem da sam to zaboravio reći”. Na to ovaj major daje Marijofila trojici krvnika. To su Belka, Bosanac i Crni. Dovode Marijofila u jednu sobu, zapovijedaju da se izuje i legne na pod. Tada počinje sustavno batinanje po tabanima, stražnjici, butinama i listovima i to – palicom. Kad se jedan od njih trojice umori, nastavlja drugi. “Nema tu šanse da se braniš. U Stajićevu, kada nas je popisao Crveni križ, jedan njihov policajac nam je rekao: ‘Sada ste popisani i ništa vam više neće biti – samo sada gledajte da sačuvate živce’. Mi smo se toga držali. Te prve velike batine i taj dan kad nam je Hrvatska priznata ostaju Marijofilu duboko u pamćenju.
Marijofil je svjestan da će tražiti da prizna nešto što oni ne znaju. Često su to banalne stvari, a često i teške optužbe. Tako od Marijofila traže da prizna da je Mato Vulčik zaklao četrdeset i osam Srba. Odgovara im da je to glupost i pita: “Da li vam te gluposti same padaju na pamet ili vam netko piše scenarij?” Mnogi su mu naši znali reći, koji su slušali čekajući red na hodniku: “Tebe će tvoj jezik koštati glave”. No, Marijofil im se često tako rugao i smijao. Moj je glavni odgovor bio: “Ako me nešto pitate, mogu reći ‘moguće’, ali mi nije poznato. Major je već znao što ću reći, pa bi me često s tim odgovorom preduhitrio, citirajući me.”
Od batina bi 15. siječnja imao teže posljedice (taj je dan Marijofil bio jedini na redu) da jedan zatočenik nije imao kremu kojom je namazao tabane, jer mu je to bilo najgore. Toga istog dana uvečer u sobu ulazi jedan potporučnik propale vojske i počinje prozivati, a među prozvanima je i Marijofil. Na kraju kaže ‘spremite vaše lične stvari, jer sutra se ide’. To je običaj uoči svake razmjene. Svi su tada mislili ide se, a Marijofil se ne može načuditi otkuda on na popisu kad je ušao u “mašinu”.
Ujutro je ponovno prozivanje i prebacuju ih u drugu zgradu. To je sada Prvi paviljon, soba broj jedan. Svi su mislili da se ide u razmjenu, a tu ih je sto osamdeset i šest. No, ipak sumnjaju, jer u toj sobi su kreveti. Soba je veća, veći je i WC. Po sredini su stolovi i stolice. Svi nagađaju što bi moglo biti; ili rasterećuju prostorije ili dolazi Crveni križ. Marijofil zaključuje da je među ljudima koje ne pozna i ni s kim od tih tu nije imao nikakva kontakta za vrijeme rata, iako neke ljude poznaje iz Vukovara. Sad mu je jasno da je to soba za izolaciju. To je značilo da čovjeka maknu od svih koje poznaje i više nema dogovaranja što je tko priznao ili što oni znaju, jer više nema smisla to tajiti. Sad ako ispituju pet ljudi na različitim mjestima i iz različitih soba, dobiju o nekom događaju pet verzija i jasno im je da se laže. Nakon toga pritišće se onoga tko je labaviji i tko bi mogao lakše popustiti, naravno prema njihovoj procjeni. Marijofil je odlučio nastaviti po starom pa ga bacaju u ledaru-samicu. Tu je dva dana bez spavanja, bez vode i bez hrane. To je soba 2 sa 2 metra, bez grijanja, bez kreveta, bez prozora. Tu je samo jedna drvena klupa, gore jedan otvor kroz koji dolazi zrak, a vani je početak veljače. Iz samice-ledare prebacuju ga u tzv. američki paviljon, koji je izveden prema američkim zatvorima. Tu su kriminalci i ubojice iz raznih dijelova Srbije. Na katu toga američkog paviljona je pet – šest samica koje su bile za ustaše. Ispitivanje se nastavlja svakodnevno, a nakon četiri dana u samicu mu, tu u američkom paviljonu, ubacuju onoga poznatog zarobljenika s Mitnice, poručnika Dragana Grujića. On priča Marijofilu kako je zarobljen na Mitnici. Na Radio Beogradu je čuo da su njihovi ušli u središte Vukovara i on je pošao svojima koje je poznavao iz Kragujevca. Išao je k njima na ručak, a upao među naše. Kažem Marijofilu da znam za taj slučaj, jer mi je Matija Mandić detaljno o tome pričao. Sad njih dvojicu prebacuju dvije samice dalje, a tu su dva vojnika koji su pobjegli iz jugovojske i priključili se obrani Vukovara. Jedan je Mladen Matičić iz Vinkovaca, a drugi Vjekoslav Vukas s Mitnice iz Vukovara. “Viđam ih obojicu – Vukas je tu kod nas u Desetoj, a Matičića viđam u gradu. Protiv njih je već podignuta optužnica zbog pobune, dezerterstva, priključivanja ustaškim paravojnim snagama.” Takvu su optužnicu oni dobili napisanu, a jednoga dana ih odvode zajedno s Grujićem za Beograd. Odlaze u Beograd, a Marijofil natrag u sobu. Ispitivanja su svakodnevna, nekad i po nekoliko puta. To će tako biti do 17. veljače kad će dobiti strašne batine.
U ovom smo se razgovoru zanijeli događajima da sam gotovo zaboravio pitati najvažnije. Marijofila sam zapravo upoznao na izložbi u “Ateljeu ’90”, na dan druge obljetnice pada Vukovara. Izloženi su bili likovni ra-dovi logoraša i tu je Marijofil imao dosta radova. Pitam ga za to, a on mi kaže: “Mene je držalo to što sam počeo slikati, tj. crtati. Prvo na papirićima od kutija keksa i ribljih konzervi. Te kekse dobivali su oni kojima je rodbina slala. Nastavio sam crtati na majice. To su one poznate s rešetkama i natpisom iznad kamenog dijela – “Sirmium brothers”, tj. “srijemsko-mitrovačka braća”. Druge majice imale su motiv vukovarskog vodotornja opasanog bodljikavom žicom. Zatim je tu više religioznih motiva, gdje je najčešće Kristov lik i Posljednja večera. U logoru su tražili tko je autor tih majica, a svi su rekli “taj je otišao u razmjeni” – i tako je Marijofil bio oslobođen od istrage. To su majice koje su logoraši imali na sebi, a njih je donosio Crveni križ kao potkošulje. “Za crtanje sam koristio kemijsku olovku koja je isto dobivena od Crvenog križa. Crveni je križ dolazio jednom mjesečno i mi bi tada dobivali nešto odjeće i hrane. Kad bi istražitelji našli te majice, odmah bi ih poderali i bacili, a ljudi su se trudili da ih dobro sakriju.” Na kartonu od šteka cigareta Marijofil crta strip, ali od svega toga on ništa neće iznijeti na slobodu. To su sve iznijeli drugi i sada se sve čuva u Ministarstvu obrane za budući muzej o Domovinskom ratu. Na vreći za šećer Marijofil je nacrtao Posljednju večeru i taj crtež iznio je čovjek tako što ga je gurnuo u rukav. Taj crtež iznesen je u razmjeni 27. ožujka. Tako njegovi crteži izlaze na slobodu prije njega.
Ako se išta što je za vrijeme Domovinskog rata i na temu Domovinskog rata može nazvati umjetnošću, onda je to sigurno ovo što sam vidio na izložbi u “Ateljeu ’90”, a djelo je tih nekoliko beskrajno hrabrih ljudi. Nije mi jasno na koji ćemo se način odužiti svi mi u Hrvatskoj tom neslomljivom hrvatskom čovjeku. Biti suočen svakim danom s beskrajnom mržnjom krvnika i stalnom torturom i poslije svega na ovaj način likovno progovoriti. Kaže mi Marijofil da piše roman, ali da to nisu ratna događanja nego su to neke njegove fantazije. Na to mu kažem da niti ja neću nikada naslikati ni jednu sliku koja će imati ratni motiv, iako znam da neki slikaju, iako su to samo vidjeli na televiziji ili fotografijama.
Nakon 17. veljače može se reći da je onaj major digao ruke od Marijofila, a dalje je prepušten jednom drugom majoru koji se nije previše trudio. Zvao ga je i rekao mu da je T.O. Vukovar za njim raspisala tjeralicu i ucjenu i neka se spremi, jer će ga voditi u Vukovar i dati njima. Marijofil mu kaže da je to na njegovu odgovornost. Na to mu major kaže: “Ti znaš i ti si svjestan da ćeš tamo priznati i ono što nisi napravio”. Ja sam osjetio da blefira i kažem mu: “Pa kakvi su to dokazi ako su dobiveni na silu”. To kaže Marijofil, a major odgovara: “Bit će pravi kada ih ti potpišeš”. Vjerovali su da se Marijofil razumije u politiku, jer se stalno upuštao u razgovore i rasprave. Stoga su ga pitali na daljnjim ispitivanjima zašto se raspala Jugoslavija, tko je razbio Jugoslaviju, je li Hercegovac (što znaci i ustaša), kakva je obilježja imao, što je nosio na glavi?
Tako je to do 27. ožujka. Tada odlazi u razmjenu veća skupina ljudi, no prvi major rekao je Marijofilu da ce ići zadnji u razmjenu, a tako je i bilo. No, nakon ove razmjene soba je ostala poluprazna, a to je najgore, jer znaš da su svi otišli i da su slobodni. Prebacuju ove što ostaju u paviljon tri, jer su se žalili Crvenom križu da ih ovi kriminalci izazivaju, lupaju u vrata i prijete im da će ih klati. Smješten je u sobu šest i više ga ne zovu na ispitivanja. Zna da je to što se čeka razmjena. No to traje, a već se i ekipa mučitelja policajaca promijenila. Tu je Tyson, no Marijofil se sjeća onoga koji je njega tukao, a nadimak mu je Laki. Imao je duge zaliske i walkman na ušima. “Zvali smo mi njih sve odreda ‘pizdeki’, jer su takvi i bili, nitko nije imao više od osamnaest godina, jedino je nešto stariji Tyson.
Nakon dogovora u Budimpešti stanje je još podnošljivije. Marijofil mi još kaže: “Prva razmjena je bila na pamet – oni su pustili čak i najveće borce. Mi smo to zvali ‘tombola’. Sada oni te greške više ne rade i sve tvrde drže do kraja.” Nova razmjena je trebala biti prema sporazumu u Budimpešti 22. lipnja. To su potpisali za Hrvatsku premijer Gregorić, a za njih premi-jer Panić. Jedan je policajac rekao da bi trebala biti razmjena 22. lipnja, ali je tome dodao onu poznatu parolu: “Ali, vaši vas ne žele”. Tako se među one labilnije uvlači crv sumnje. Jedni naši su govorili da to oni govore jer žele da zamrzimo Hrvatsku i tada bi nastala vika i galama pa i tuča oko toga. Tada bi oni uletjeli unutra i istukli sve. Ljudi nisu znali niti onu političku parolu “svi za sve” kod razmjena, i to ih je samo zbunjivalo. Kako “svi za sve”, a jedni stalno ostaju?
Jednoga lijepoga dana u Srijemsku Mitrovicu, u logor, došla je njemacka TV-ekipa i snimala, jer je i jedan Nijemac bio zatočen. Oni su našima rekli “sutra je razmjena”, i sada je ponovno nada i radost tu. Toga su Nijemca dva dana iza svih odveli njegovi iz veleposlanstva, pa se može reći da je on iz Srijemske Mitrovice izišao posljednji. U logoru su bila i dva crnca, koji su uhićeni u Makedoniji, a optužili su ih da su plaćenici i da su krenuli boriti se u Hrvatsku. Marijofil kaže da i pored svega toga nije vjerovao da se ide, jer iskustvo je bilo takvo. Dan uoči izlaska dolazi mu Srbin, Dra-goslav Benak, kojem je bio vjenčani kum u lipnju 1991. Kako sad dolazi, a cijelo vrijeme ga nije zanimalo što je bilo s kumom? Pita ga za mjesto gdje mu je sestra sahranjena, koja je poginula kod “Borovo-Commercea”. To je onaj poznati slučaj kad je u kolovozu poginulo sedam žena i jedno dijete, koji su postavljali vreće s pijeskom, a mine su doletjele iz Borova Sela. Tada je već dnevno padalo na Borovo Naselje i Vukovar po dvije stotine granata, a sve su to bilježili neki savezni promatrači za nadzor primirja. Za ovoga svoga kuma kaže Marijofil: ‘Tako smo se dobro znali i bili smo kao braća i on je dobro znao da ja ne mogu mrziti. Po njemu sam htio pozdraviti Srbe susjede iz Vinogradske, no on je zavrtio glavom i rekao da neće to učiniti i gdje bi ja njih uopće mogao pozdravljati kada sam ustaša? Znam da me je jedan od tih susjeda tražio od autobusa do autobusa, prijeteći se ako me nade…”.
Konačno razmjena
Marijofil je računao da će dan razmjene biti najljepši dan u životu, a bio je, kako kaže, najružniji. Čim su ušli u autobuse, odmah su ih počeli tući. Polazak je rano ujutro oko četiri-pet sati. Taj koji je u autobusu gdje je Marijofil, započinje zadnju psihološku torturu nad našim ljudima. Kaže im, a usput tuče palicom sve po redu: “Vi ste svi Srbi, samo to ne znate, vi jeste katolici, ali ste Srbi. Eto, svi oni čije prezime završava na ić, to su Srbi. Neka dignu ruku oni na ić”. Naravno, više od pola autobusa digne ruku, a on nastavlja: “Eto vidite”, i krene kroz autobus, pa pita: “Na primer, kako se ti zoveš”. Dotični kaže “Damir”, a on “Eto, pravo srpsko ime”, istuče čovjeka i tako redom. Dođe do Marijofila i kad mu on kaže ime, on kaže “E, ti nisi Srbin, to ne može biti srpsko ime,” i tuče ga više nego ostale. Bio je i jedan Davor, i za njega je tvrdio da ima čisto srpsko ime.
To, naravno, traje satima, a samo je jedan oblik torture. Cijelo vrijeme ruke su na leđima, glava dolje, a ljetno je vrijeme 14. kolovoza, bez vode i hrane i izlaska na nuždu. Najviše problema ima taj Marijofilov autobus. Dolaze do mjesta za razmjenu i već su krenuli, kada jedan major diže galamu i zapovijeda natrag. “Nazad, nema ništa od razmene, nije dogovoreno”. Vrate ih u autobus, pa natrag u Sarvaš, u hangar poljoprivrednog dobra i tamo ih ponovno tuku. U 14.30 ponovno se kreće i ponovno se dolazi na mjesto razmjene. Izlaze iz autobusa, no sada nema naših s njihovima i nastaje novo komešanje. UNPROFOR ih je upozorio da je oko ceste sve minirano. “Sinulo mi je kroz glavu da krenem u bijeg, pa što bude. Poslije su mi mnogi potvrdili da su isto mislili. Natrag ne idemo, to mi je u glavi. Htjeli smo ih izvrijeđati kad je konačno sve krenulo, ali smo se suzdržavali, jer je iza nas dvadeset autobusa, a znamo da bi se oni njima osvetili. Da su nam u Osijeku dali oružje, mi bismo odmah krenuli na njih. Ne bi nas nitko zaustavio.” Velika je to bila sreća, ali i gorčina. Kada im je u autobus ušao Glavaš i rekao da sad mogu slobodno reći da su “ustaše”, oni su to doživjeli kao još jednu provokaciju i ispad.
