Sjeverozapadno od rijeke Save, pored današnjeg sela Kruševice, smještena uz vodotok koji se zvao Vir, uzdizala se nekoć srednjovjekovna barska utvrda Kostroman. Kažu da je puno prije njega na istome mjestu ležala rimska utvrda. Rimljani su u davna doba tu utvrdu podigli uz raskrižje i sporednu cestu, kako bi ih čuvali i nadzirali, no od antičke utvrde ostadoše samo temelji i ime – „Castrum Romana”, odnosno rimska utvrda, pa otuda kasniji naziv Kostroman.
Pretpostavlja se da je Kostroman izgrađen upravo na temeljima te davno propale rimske utvrde. U srednjem vijeku utvrda je bila na posjedu zvanom „Kostromanski” i služila je za kontrolu prijelaza preko rijeke Save. Tuda je, naime, prolazila magistralna cesta koja je od Đakova vodila prema utvrdi i dalje je nastavljala dolinom rijeke Bosne sve do srednjovjekovnog utvrđenog grada Dobora.
U povijesnim se listinama prvi puta spominje 1227. godine, povodom prikupljanja takozvanog ,,Petrovog novčića”. Tadašnji je običaj bio da se na praznik svetih Petra i Pavla na posjedima prikuplja godišnji porez od novčića koje su plaćali zemljoposjednici, a koji je išao izravno papinskoj riznici u Rim.
Vitezovi u obrani vjere
Kostroman je ugostio bizantijskog biskupa Ivana II, sina bizantske carice Margarete, prilikom njegove kanonske vizitacije sa svrhom prikupljanja tog poreza, a biskup nam je ostavio zapis o tom posjetu. Ivan II. opisuje kako se Kostromanu pristupalo preko lančanog mosta, da je građen od pečene cigle i okružen opkopima ispunjenima vodom, te da je bio ograđen jakim zidom s dvije branič-kule. Usred dvorišta nalazio se duboki bunar s hladnom vodom. Kaštel je bio na jedan kat, imao je 20 prostorija, te blagovaonu i oružarnicu u kojoj su bili poredani mačevi, koplja i štitovi.
Kao gospodare kaštela biskup navodi viteški red Ivanovaca. Ivanovci ili hospitalci – a među hrvatskim pukom zvani i božjaci – su rimokatolički viteški red nastao u Jeruzalemu potkraj 11. stoljeća. Glavna im je svrha bila pomagati bolesnima. Ime su dobili po svom prvom samostanu u Jeruzalemu, pokraj crkve sv. Ivana Krstitelja.
Biskup piše da je u Kostromanu zatekao deset vitezova-redovnika, te njihova zapovjednika po imenu Baldo. Misija u Posavini im je bila djelovati protiv bogumila i patarena iz Bosne, kojih je u okolici Pobosuća i Poberavlja uz rijeku Savu bilo dosta.
Sva su okolna sela gospodarima kaštela davala desetinu, a biskup Ivan dalje navodi kako je u kaštelu na dar dobio 20 krzana kune, te 500 talira u ime crkvenih dohodaka.
Neki drugi izvori navode da se u neposrednoj okolici – ili čak u sklopu tvrđave – nalazila i crkva sv. Dionizija. U vlasništvu gospodara tvrđave bilo je i nekoliko okolnih sela. Hrvatski povjesničar Josip Bösendorfer u svom djelu „Crtice iz slavonske povijesti“ pobrojao je ta pripadajuća sela: Babina Greda, Vrbica, Jarki, Mihalovac, Drenje, Vasziti, Brezovica, Hrastica, Hrastovac, Zablatja, Štitar, Szasz-Csitar i Repovci.
Kostroman se u zapisima posredno javlja i 1241. godine, pa saznajemo da su u kraj provalili Tatari, da je crkva sv. Dionizija temeljito opljačkana, ali su joj ostali goli zidovi kao i krovište, no vitezovi Ivanovci svi su redom pobijeni. Kasniji izvori navode kako je crkva sv. Dionizija opet sjajno opremljena po srijemskom biskupu Oliverijusu 1250. godine.
Posjed slavonskih plemenitaša
Nakon toga, 1347. godine Kostroman i 14 okolnih sela prelaze u posjed velikaške obitelji Gorjanski. U to je vrijeme promet s Bosnom bio vrlo razvijen, stoga je Kostroman vjerojatno imao iznimnu važnost.
Nakon što je rod Gorjanski izumro, kaštel je bio u vlasništvu plemenite obitelji Boričević, a oko 1480. godine vlasnik mu postaje slavonska plemićka obitelj Berislavića. Oni su utvrdu Kostroman vjerojatno uključili u sustav utvrda koje su služile obrani od Osmanlija. Kasni srednji vijek u južnim dijelovima Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva dugo je razdoblje u kojem su se u prosjeku svakih nekoliko godina događali osmanski napadi i provale u kojima su stradavali stanovnici, naselja i gospodarska dobra u širokom pograničnom pojasu. Rijeka Sava takve je napade otežavala, ali ih nije mogla sama po sebi spriječiti. Kako bi se napadi suzbili bile su potrebne i odgovarajuće obrambene aktivnosti, uključujući gradnju i održavanje pograničnih utvrda, castra i castella, koje su imale služiti kao čvrste točke obrane iz kojih su vojne posade mogle danonoćno nadzirati stanje na granici.
Berislavići su bili posljednji posjednici Kostromana. Stjepan Berislavić Grabarski bio je naslovni srpski despot i zadnji muški član obitelji Berislavića Grabarskih. U građanskom ratu u Hrvatskoj i Ugarskoj koji je izbio zbog borbe za prijestolje, Stjepan je najprije pristao uz jednu, pa potom uz drugu stranu. Neko je vrijeme bio i u turskoj službi po Slavoniji. Naposljetku ga je 1535 ubio Husrev-beg, kada se Stjepan pokušao izmiriti s Ferdinandom Habsburškim i otkazati savezništvo s Turcima. Nakon ubojstva Stjepana Berislavića, Kostroman je 1536. godine zajedno sa svim utvrdama na Savi bez borbe predan Osmanlijama. Turci su u kaštelu par godina držali vojnu posadu, a zatim su porušili sve utvrde uz Savu.
Joan Blaeu, Zemljovid današnjeg Ilirika (1669.)
Izvor: Wikimedia
Sama utvrda Kostroman u izvorima se izravno spominje samo 1506. godine kao castellum Kozthormanzenthdyenes. Uzevši to u obzir, te da se u izvorima ne spominje kaštelan utvrde, ali i njezin smještaj na rubnom području Vukovske županije, može se pretpostaviti da je utvrda u to vrijeme imala funkciju sjedišta niže vlastelinske uprave.
Kasniji izvori navode da je kaštel Kostroman u 18. stoljeću potpuno izgubio vojnu funkciju, ali je još neko vrijeme služio kao lazaret,
Od kaštela danas nije ostalo ništa sačuvano, tek legenda o njegovom nastanku i nestanku, a vezana je za ljubavnu idilu mlade pastirice i mladog vlastelina Kostromanovića.
Legenda o kaštelu
Priča kaže kako je lijepa pastirica iz posavske ravnice jednoga ljetnog dana potjerala krave i ovce na ispašu. Kada su se grla napasla, skloni se od žestine sunčane u hlad i polijegala, pa i pastirica sjede u hlad velike lipe, predući kudjelju i pjevajući pastirske pjesme.
Slučaj je htio da je u taj kraj tog dana u lov došao gospodičić, sin vlastelina Kostromanovića, koji je čuo umilni pjev i pohitao tamo odakle je čuo da dolazi. Prateći glas, ugleda djevojku u prostoj bijeloj odjeći, s vijencem poljskog cvijeća na glavi. Pozdravi je, a ona mu krotko i ponizno uzvrati pozdrav. Mladom Kostromaniću nakon toga više nije bilo do lova, nego do boljeg upoznavanja s djevojkom u koju se zaljubio na prvi pogled.
Nakon nekog vremena gospodičić joj se požali da je zalutao, da je umoran, gladan i žedan, te upita pastiricu kamo bi se mogao skloniti, odmoriti i dobiti štogod za jelo i pilo. Pastirica ga pozove u svoj dom, a putem do seljačke kućice mladić joj prizna da se zaljubio u nju i da će je isprositi.
Djevojka mu ne odgovori ništa, misleći da se mladić samo šali.
Kada su došli do pastiričine kuće, njezina majka udovica gostoljubivo primi mladog vlastelina i počasti ga po svojoj mogućnosti. Mladić tada zaprosi pastiričinu ruku od njezine majke, no žena se opirala govoreći o velikoj razlici u njihovim staležima. Obeshrabren i tužan, mladić se vrati u svoj dvorac, no za nekoliko dana opet se uputi u prošnju. Pastiričini majka i brat pristanu, no tad djevojka reče da nikako ne može napustiti majku, brata i mili zavičaj, iako je i ona mladića zavoljela.
Tada mladi vlastelin zamoli može li u njihovom malom mjestu sagraditi kulu. Oni pristadoše i plemeniti Kostromanović na malom poluotočiću sagradi kulu, a potom i tvrđavu. U njoj je sa svojom pastiricom živio sretno i imao puno djece.
No, jednog dana preko Save dođoše Turci. Branili su Kostromanovići svoj dom silovito i poginuli za svoje ognjište i slobodu svoga naroda. Nestade toga roda, ali ostade uspomena na plemenitu ljubav i rod Kostromanovića, te na njihov grad Kostroman koji je ta ljubav i sagradila.
Gordana Ilić Ostojić
