Rođena 1960. u Vukovaru, nije imala ni godinu dana kad se njeni sele u Bački Breg gdje će Katica polaziti osnovnu školu. Sombor i Subotica omogućit će joj srednju. Stekla je zvanje komercijalnog tehničara. U kuću svoje majke na Mitnici u Vukovaru vraća se 1988. godine kao odrasla osoba. Bila je u potrazi za poslom. Posao će dobiti nigdje drugdje nego u – vukovarskoj bolnici.
Katica tvrdi da se već u veljači 1991. uključila u organizaciju obrane Mitnice, a da je “službeno” upisana tek 5. lipnja u kafiću “Quo vadis”. Te su je večeri Mirko i Darko Mihaljević pitali bi li željela uključiti se i javno raditi…? Pristaje, pa već 7. lipnja 1991. sudjeluje na sastanku medicinskog osoblja na Mitnici.
“Mnogi su na sve to gledali podrugljivo”, priča danas Katica. “Svemu što smo radili doslovno su se smijali i rugali.”
U vukovarskoj bolnici Kaja će upoznati i Marka Mandića. Vidjet će i Vesnu Baumgertner, medicinsku sestru. Marko i Vesna bili su svjedocima borovoselskog masakra. Iskusivši teško zlo, bili su im zoran primjer što bi ih sve moglo dočekati.
Tijekom lipnja i srpnja po bolnici su prikupljali sanitetski materijal i pospremali ga po kućama da bude pri ruci, zlu ne trebalo. Istodobno, Srbi su kao većinsko medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice odnosili sve što su mogli. Lopovska skladišta nalazila su im se u Boboti i Trpinji u kojoj su već pravili poljsku bolnicu.
“Sanitetski materijal smo uz pomoć dr. Njavre, Marka Mandića i časnih sestara iznosili samo po noći”, nastavlja Katica. “U tom iznošenju pomagali su nam i mnogi liječnici i medicinske sestre. Nikako ne mogu zaboraviti Ivanku Radaš. Ona nije bila medicinska sestra, ali se uključila u otpor… Bila je zapovjednik sanitetskog voda na Sajmištu, isto što sam ja bila na Mitnici.”
Medicinsko im je osoblje bilo ponajviše važno zbog biranja bolničkog materijala jer su oni najbolje znali što bi od svega toga u ratu moglo biti najpotrebnije. U Vukovaru se ništa nije prepuštalo slučaju. Rijetko su koji naši ljudi bili svjesni što se sprema i što će biti kao što su to bili Vukovarci. Istodobno, uz stvaranje sanitetske pričuve radilo se i na stvaranju pričuvne bolnice u dvorcu Eltz. Ovaj posao vodila je Vesna Baumgertner, a pomagale su joj Slavica Marić i Ljiljana Kučan, koje će početkom rujna iz Vukovara izvesti skupinu ranjenika.
“Nismo se mi bavile samo sanitetom. Prikupljali smo i važnije podatke i informacije koje su bile korisne za sve nas. Onda smo to još mogle jer su na nas žene najmanje sumnjali”, veli Katica.
Njihov zapovjednik bio je Veliki Džo. Muškarac? Muškarac. Što im je zapovijedao? Obmanjivanje neprijatelja. Kakvo obmanjivanje? Laganje? Ama nikakvo laganje, nego istinu!
“Eto”, nastavlja Katica. “Primjer za sve što smo radili bio je slučaj kad su Marko Mandić i Vesna Baumgertner trebali u Osijeku svjedočiti o onome što su vidjeli u Borovu Selu. Njih su dvoje iz svojih bolničkih kola vidjeli da se iz automobila druge ekipe medicinske pomoći bacaju ručne bombe na ranjene redarstvenike. Shvaćate li? Nistu im pružali prvu pomoć, nego su u vožnji na te iste ranjene policajce bacali bombe!”
Nekoliko sati prije nego su trebali otići u Osijek, Vesna je shvatila da za njihovo svjedočenje Srbi već znaju. Saznala je i to da će ih u Trpinji dočekati i likvidirati. Uza sav posao koji je obavljala, Vesna nije imala vremena tražiti Mandića i reći mu što im se sprema. Pomogla joj je Katica Bandov.
“Vesna mi je sve rekla. Našla sam Marka, otišla sam i do Velikog Džoa i sve mu ispričala. Odlučili su promijeniti put, pa su za Osijek išli preko Vinkovaca i Đakova. U Policijskoj se upravi u Osijeku jedan policajac Srbin jako iznenadio kad je vidio da su Marko i Vesna ipak stigli. Njihovo svjedočenje više nije mogao ni on spriječiti.”
Što se događalo u Katičinoj kući?
“Kuća moje matere na Mitnici imala je čvrst podrum, pa su prijatelji odlučili u njemu osnovati sanitetski štab. No ovdje nije bio samo sanitet, ovdje su se obavljali svi mogući dogovori, ovdje su se stvarale bojovne skupine… Poslije napada na Opatovac Matija Mandić doveo je nekoliko bitnih ljudi upravo u moju kuću. S njima ću se upoznati i povezati, u daljnjim akcijama bit ćemo kao prst i nokat…”
Jedan od tih ljudi bio je i Ivica Arbanas – Ševa kojeg je Legija Sinković inače zvao Lipi (Dedaković ga je zvao Plavi). Drugi je bio Pero Perić, treći Ivan Anđelić – Doktor, pa Luka Andrijanić koji će srušiti prve zrakoplove…
Početkom srpnja Zbor narodne garde koji predvode Martin Matković – Sova, Ivica Arbanas i Tomislav Merčep čisti rubne dijelove Borova Naselja u koje su uselili četnici. Ovu je akciju popratila i ekipa Hrvatske televizije snimivši mlade kukuruze u kojima je ostalo podosta mrtvih četnika. Vojska JNA, koja je po običaju uletjela u sukob nije bila baš voljna pokupiti mrtve suborce. Hrvatska je pak strana imala više ranjenih nego li mrtvih. Ranjene su u vukovarskoj bolnici morali čak fizički čuvati – jednostavno, nitko od naših nije vjerovao srpskim liječnicima! Većina ranjenika ipak je hitno prevožena u Vinkovce. U Vukovar su dotle upravo iz medicinsko-sigurnosnih razloga dolazile čitave vinkovačke bolničke ekipe.
Mitnica je dotle danonoćno dežurala. Katica više nije bila usamljena – stvarala je svoju ekipu pripravnu pomoći svima potrebitima. Prva joj se pridružila Gabrijela Džalto, već onda poznata vukovarska veslačica – skifistica stara samo 18 godina. Gabi će Kaji postati desnom rukom. Njih će dvije Katičinim fićom odlaziti kamo god bude trebalo! U pomoć im dolazi i Cveta Gredelj – Majčica (1932. godište), a onda i Marija Romoda.
“Jadnu će Mariju i njena sina, aktivnoga hrvatskog branitelja sredinom listopada u njihovu dvorištu jedna te ista granata teško raniti. Dr. Njavro će ih oboje uspjeti izvući zadnjim konvojem”, odmah će Katica o svojim prijateljima.
U rujnu će u kući prebivati sva sila Našičana, Đakovčana, Vinkovčana… Bili su ili policajci ili dragovoljci.
“Cveta je prva saznala da će Mitnica biti napadnuta”, ne da se zaustaviti Katica. “To nam je rekla još 22. kolovoza 1991., četiri dana prije napada. Našu dobru Cvetu ranjavali su čak tri puta, ali je svejedno ostajala s nama. Prvi put je ranjena dok je uzimala vodu iz bunara htijući dečkima skuhati ručak. Drugi put… Ama, bila je izuzetno sposobna! Kad se događalo nešto vrlo hitno i vrlo važno, zvala bi me u bolnicu i tražila da kući donesem recept. Znala bih istoga časa da ima jako važnu informaciju i da odmah trebam doći! Srbi su u podosta kuća po Mitnici postavili radio-stanice i sve javljali. Mi smo, dakle, i zbog toga morali imati neke svoje tajne šifre, da ne kažem znakove. Kako je do njih dolazila? Čim nije imala posla, jednostavno bi uzimala torbu i išla tobože u kupovinu. Išla bi do Krive Bare i gledala što tko radi, tko kome ide. Oni koji je nisu znali, držali su je običnom gradskom babom. Pa upravo je ona prva otkrila te srpske kućne radio-postaje! Kad su naši dečki išli to pokupiti, nigdje nisu ušli uzalud.”
Majčici je pomagao i Marko Deranja. Zajednički su otkrili gdje se Srbi okupljaju (u ciganskoj kući i u kući dr. Crevara). Nenad Sinković – Legija poginuo je upravo ovdje uklanjajući petokolonaše. Bilo je još takvih kuća, no ni jedna Majčici nije ostala skrita.
Katičina pak priča o Mariji Romodi koja je kroz četničke straže i barikade pronosila hrpe streljiva, oružja i motorola zaslužila bi posebne retke.
Svakog puta kad su se u Borovu Naselju vodile žešće bitke, šef skladišta u gimnaziji Ante Ivančević pozivao bi Katicu i tražio da mu pronađe Matiju Mandića. Ovakav je Ivančevićev poziv značio uvijek isto: u Borovo Naselje treba voziti oružje i streljivo. Katica bi onda pronalazila Matiju, pa bi se istoga časa prtljažnici punili streljivom koje su Matija Mandić i Darko Mihaljević odvozili u Borovo Naselje.
U Katičinu su se podrumu okupljali mnogi branitelji. Dolazili su makar malo odmoriti, oprati se ili štogod pojesti. Znali su je mnogi, druge je ona upoznavala kroz svoje obilaske naselja i obrambenih crta.
“Surađivala sam sa Zlatkom Krainovićem – Brzim koji će kasnije nestati, pa sa Zlatkom Jurčevićem, medicinskom tehničarom koji sada živi u Zagrebu. Tu je i medicinska sestra Nada Laškarin. Dolazio je i Grubi, ne znam mu ime – i on je nestao, a u Vukovar je došao iz Zagreba. Bilo ih je puno, svi su bili izuzetno hrabri.”
Vukovarom je doslovno krstarila svojom vespom. Otkud joj ovaj motorić?
Veli da je jednog dana u rujnu k njoj navratio Stipo Pršlja s nekim čovjekom kojeg su zvali Hrčak. Tražili su bilo kakvo vozilo. Katica je znala da se u Ulici Pariške komune ispred kuće Srbina Slavka Vorkapića nalazi automobil. Odvela ih je tamo i zaista su pronašli ispravnog stojadina. Međutim, u dvorištu Vorkapićevih bile su i dvije vespe. Ivica Ivanjika odmah će na licu mjesta jednu osposobiti za vožnju, i tu je Katica prvi put sjela na motor. Dok su dečki odlazili stojadinom, ona je pokušavala svladati ćudi nepoznata vozila. Kaskaderska putanja srećom nije završila tragično, a svaka nova vožnja činila je od nje sve bolju vozačicu.
“Naši su za mobilizirana vozila uvijek davali potvrde”, pričao mi je kasnije Ante Špar, koji je bio i na ovom slučaju kod Vorkapića. “Slavku Vorkapiću nismo mogli dati potvrdu o oduzimanju vozila jer ga jednostavno – nije bilo. Nalazio se s druge strane crte.”
Ova skupina žena izlazit će i noću te pratiti kretanje sumnjivaca i sumnjivih punktova. Svoja bi saznanja obvezno prosljeđivale dalje. Za vrijeme uništavanja jedne tako utvrđene točke blizu samoposluge “Borac”, noću između 30. rujna i 1. listopada 1991. gine Josip Horvat – Mađar.
“Čim su naši napali ovo neprijateljsko gnijezdo”, nastavlja Katica, “na nas je otvorena topnička vatra. Ne vjerujete? Čim su nas opazili, javili su svojima koordinate i njihovi su nas pajdaši zasuli izdaleka. A oni iznutra dočekali nas strojnicama. Josip mi je umro na rukama. Vani smo ostali i bez goriva, počela je i kiša. Budući da smo bili pod stalnom snajperskom vatrom, valjalo nam se povući, pa smo pozvali hitnu pomoć prvenstveno zbog Mađara. Do bolnice je ipak umro. Da sam i sama ranjena, primijetila sam tek u bolnici. Geler koji me pogodio prisilio me da u bolnici ostanem čak šest dana.”
Ovih šest dana provedenih u bolnici toliko će je vezati za ranjenike da je pomišljala da je pomaganje ranjenima i potrebitima njezino glavno životno zvanje. Upravo je jednoga od ovih šest dana Katica bila svjedokom kad je avion JNA na bolnicu izbacio “krmaču”, bombu tešku 200 kg. Silna težina ove bombe probila je čak pet katova i u podrumu se zabila u goli beton između nogu jednog ranjenika. Začudno, nije eksplodirala. Božja providnost štitila je pravednike i na ovakav način. Kasnije će se otkriti da je riječ o tome da su pri samoj proizvodnji i pripremi ovih bombi neki ljudi s dušom stavljali neispravne upaljače. U beogradskim Večernjim novostima od 23. prosinca 1993. godine jedna Srpkinja, farmaceutkinja koja je čitavo vrijeme provela u vukovarskoj bolnici, o tome će izjaviti: “Tu bombu je neutralisao neko na Batajnici, a ja se pitam kakav je to čovek mogao učiniti?”
Kakav li je tek ona čovjek kad kuka što bomba nije eksplodirala među ranjenicima?! Vjerojatno bi ubila i nju, no na to očito nije mislila kad je davala ovu izjavu. Žali tek što bomba nije pobila nedužne bolesnike!? Jadna li joj duša!
Zadnjeg dana Katičina boravka u bolnici Marko Vučković zvani Mesar donio je do nje nečije petogodišnje dijete, koje je zalutalo u bolnicu. Uplakano i prestravljeno, nije znalo ni odakle je došlo ni kako mu se zovu roditelji. Ni Katica nije znala što bi s njim, pa je Marku predložila da s njime ode prošetati ispred bolnice – možda netko upravo traži svoje nesretno dijete. Mesar je pak od bolnice korak po korak zaredao i od skloništa do skloništa sve dok na Olajnici u jednom podrumu nije pronašao djetetovu majku. Jadnica je spašavajući ostalih troje, jedno izgubila. Bilo je to već vrijeme kad su tenkovi ušli na Sajmište.
Izašavši iz bolnice, Katica je nastavila svojim radom.
“S Gabrijelom sam nosila hranu onima koji nisu mogli izlaziti iz podruma jer su bili stari i nemoćni. U bolnicu smo pak dovozili cigarete i higijenske potrepštine. I nju i mene zvali su Majkom Terezom…”
Spominjući bolnicu, ne može ne spomenuti i tek novorođene bebe u vukovarskoj bolnici. Kaže da ih je bilo pet i da su sve bile zdrave. O njima su se brinule dr. Katica Žužić, rodom iz Živogošća, i časne sestre. Svakog je puta dok bi dovozila ranjenike, svraćala vidjeti kako napreduje mladi hrvatski naraštaj. Nikad, veli, nisu plakale. Donosit će im dječju hranu i pelene koje je Katica pronalazila u vlastitoj kući gdje je prije stanovao njen bratić s djecom. Ranjenike nije posjećivala, ta susretala ih je na svakom koraku. Svaki njen dolazak bio je i posjet njima. Sjeća se skoro svakog lika svakoga ranjenog pojedinca, posebice onih koje su ona i Gabrijela dovozile u bolnicu.
Pričajući mi o svojim vukovarskim danima, imam osjećaj da se Katica stalno boji da nekoga ne izostavi iz svoje priče. Bojeći se da ih nije već spomenula, spominje mi opet Matiju Mandića, Velikog Džoa, Komšića, pokojnog Dragu Kasala, bratiće Mihaljević… Zašto?
“Zaslužili su da ih pamtimo!”
Tvrdi da je u Borovocommercu bilo oko stotinjak ranjenika. Gabrijela i ona su 9. studenoga 1991. godine ovamo prevozile ranjenike iz pretrpane vukovarske bolnice.
“Bilo je među njima i civila koji su se prikazivali kao ranjenici. Već tada se vidjelo da je počeo kraj. Gubili smo dio po dio Sajmišta, govorkalo se da se u Borovo ne može… Mi smo svejedno išle i vidjele da se ipak može! Upravo toga 9. studenoga po cesti Vukovar – Borovo Naselje ništa nije padalo. Budući da smo se mi kretale s jednoga kraja na drugi, i to nekoliko puta, naši su se pobojali da ne bismo počele govoriti o stanju kakvo zbilja jest… Bojali su se širenja panike. Uvjerili smo ih da ne brinu brigu. Vojno nas stanje toga dana nije zanimalo, nas su brinuli ranjenici.”
Svakoga je dana bivalo sve gore. Agresor je nastojao izbiti preko Lušca na cestu Vukovar – Borovo Naselje, pa na Dunav, te tako odvojiti obranu ovih dvaju dijelova grada kako bi lakše ovladao Borovim Naseljem i preostalim dijelom Vukovara.
Bolnica se puni sa sve više ranjenih i bespomoćnih, a 16. studenoga 1991. u šest sati ujutro Gabrijela i Katica još dovoze stvari potrebite ovoj nesretnoj ustanovi. Na povratku svraćaju Branku Borkoviću – Mladom Jastrebu, zapovjedniku obrane Vukovara. U blizini mladog zapovjednika zatiču i Julija Novaka, Mirka Sabljaka, Marina Vidića – Bilog i još dvoje ljudi. Pitaju ih što se događa, no nitko od njih ne zna točne informacije.
“Znam da je to bilo tog dana jer za dva dana, 18. studenoga meni je rođendan”, uvjerena je Katica.
Pozdravljaju ovu šestoricu muškaraca i odlaze tražiti nekoga od vojne policije.
“Ako oni u zapovjedništvu ne znaju što se događa, možda zna vojna policija, pomislile smo i jedna i druga.”
Vojnu policiju ne nalaze na ulici ispred njihove zgrade, nego u zgradi općine gdje su – pakirali stvari. Kažu im da su neki otišli već u noći sa 12. na 13. studenoga.
“Tko je otišao, zaboga?”
“Zlatko Šutković, Ante Ivančević, Mato Radić… Otišao je i Kapular sa svojima iz Borova Naselja”, dodaju oni.
Uvečer toga istog dana, 16. studenoga 1991. Ivan Janković – Doco reći će Katici da se nešto sprema, ali ne zna što. Nije znao što ih čeka ni u nedjelju ujutro, 17. studenoga pa je Katici naložio da šuti i nikome ništa ne govori. Prošao je i nedjeljni dan, a navečer toga 17. studenoga 1991. godine dolazi Doco ponovno do nje i veli da u ponedjeljak, 18. studenoga 1991. treba napustiti Vukovar. Kada? Ujutro? U podne? Navečer? Opet nije znao.
Međutim, već ujutro dolaze dečki i presvlače se u civilnu odjeću. U njezinoj kući ostavljaju i oružje. Nervoza i neizvjesnost traju, prošlo je i podne… U 12,30 sati dolazi Matija Mandić i zove Katicu da izađe iz kuće. Vidjevši je u odori, skoro je poludio.
“Presvlači se! Ti ili netko drugi mora stići do Zagreba kako god zna i umije. Istina se javnosti ne smije sakriti”, rekao je Mandić te ponovio: “Presvlači se u civilnu odjeću!”
Katici je Matija i otprije predstavljao pojam i muškarca i zapovjednika kojem se zapovijed ne odbija.
“Nije između nas dvoje bilo puno riječi. Matiju sam izuzetno cijenila i znala sam što moram činiti. Razgovor s njim bio je najtužniji dan u mome životu. Čim je rekao da netko mora doći do Zagreba, meni je srce puklo. Jer, znala sam da je ovdje gotovo. Od tada, eto, više ne slavim rođendane. Ne samo svoje, nego ničije…”, i rasplaka se Katica k’o tužna godina.
Katičina je kuća bila puna ranjenih branitelja i civila te nemoćne starčadi. Ovdje su još uvijek Joco Roško, Ukrajinac Tomo Srenk sa suprugom Vesnom, Zlatko Šarić, policajac iz Vinkovaca… Svi se međusobno opraštaju. Katica se oprašta čak i od psa Reksa. Sjeda s Gabrijelom u fiću i odlaze do veterinarske stanice. Ovdje već ima ljudi, pristižu i ostali, okupljaju se. Stvara se duga kolona. Pri ulasku u kolonu slijede nova opraštanja, plač i kuknjava. Kao da su znali što ih čeka! Katica veli da sama nije plakala makar je situacija bila beskrajno i tužna i ponižavajuća. Njoj su pak u mislima oni koji su se odlučili predati u odorama Hrvatske vojske, pa ih stalno traži pogledom, gleda gdje su ti hrabri ljudi. Ugledavši jednu skupinu, i ona i Gabrijela trče do njih, ljube ih i opraštaju se, a oni ih guraju od sebe i tjeraju da uđu u kolonu koja se predavala. Odlazeći, nekoliko puta prema njima podižu obje ruke pružajući po dva prsta. Oni odmahuju nehajno…
“U meni se nakupila gorčina. Nije u meni bilo ni prkosa ni otpora – tek beskrajna gorčina. Bilo mi je zaista teško. Svladavala sam se, nisam htjela da me krvnici vide kako plačem.”
Kolona civila tekla je sve do Bugarskog groblja gdje je vršena zvanična predaja. Ovdje su stajali neprijateljski tenkovi, vojnici i promatrači EZ.
“Mene je držalo samo ono Matijino, da treba stići u Zagreb i sve reći. Ama kome reći? Evo, prvi put o svemu govorim Davoru Runtiću”, i ponovno je Katica zaplakala.
Tješim je i potičem da priča dalje.
Civile su ukrcavali u autobuse, a branitelje u kamione. Ovdje se njihovi putovi razilaze. Kamioni odlaze prema Mitrovici. Na njima su čak i malodobni dječaci. Civile pak dovoze do Šida, pa u Adaševce gdje vrše prozivku. Pitaju tko će u Srbiju, no malo se tko javio – tek tu i tamo poneka osoba. Bilo je i pokušaja razdvajanja civilnih osoba, no Katica se uplela i promatračima EZ jednostavno nije dopustila da odu. U Adaševcima će ih zateći i noć, pa će prenoćiti u autobusima. Od ratobornih i krvi žednih četnka čuvat će ih mladi, tek regrutirani vojnici.
“Četnike je vodio Slavko Macura s Mitnice”, kaže Katica. “Stalno su vrebali priliku ne bi li nekoga uhvatili i odveli.”
Katica pokazuje “našu” iskaznicu kojom se slobodno mogla kretati Vukovarom.
“Da su me temeljitije pretresi, pa pronašli ovaj papir… Bilo je tu još dokumenata…”
Nisu je pretresli?
“O, jesu, jesu, pretresali su me, ali me spasila baka Joce Roška. Taman kad sam ja došla na red, zavrištala je i zazvala da joj pomognemo, pa mi je jedan vojnik dopustio da priđem babi Milki. Dok sam se ja vratila, četnici Slavka Macure već su završili pregled. A pogledaj ovo…”
I pokazuje mi iskaznicu 204. brigade HV. Izdana je 29. listopada 1991., potpis zapovjednika Branka Borkovića.
“Vidiš? Moja iskaznica nosi broj 002”, sjetno će Katica. “Broj 001 dobio je pokojni Mirko Nikolašević – Brko.”
Te noći, 19. studenoga 1991. u Adaševcima su pokraj poluzaspalih autobusa stalno prolazile tenkovske kolone. U njima i na njima bili su redovito mladi ljudi koji su tek služili vojni rok, i to na način na koji do tada nitko u toj nesretnoj Jugoslaviji nije služio.
Sutradan, 20. studenoga oko 10 sati stižu “domaći” Crveni križ i predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa iz Ženeve. Promatrači Europske zajednice ovdje su još otprije. Tu su i novinari. Crveni križ popisuje ljude, autobus po autobus.
U 10,30 sati pojavljuju se i šefovi zločinaca: Šešelj, Arkan i kapetan Dragan s četnicima. Još dok su išli prema njima i međusobno razgovarali, neki od njih naglim su pokretima prstima prelazili preko vlastitih vratova zorno pokazujući što se treba dogoditi onima u autobusima. Ovu su trojicu pratile horde njihovih pristalica. Vidjevši izdaleka tko ide, Katica iskače iz autobusa i najbližem oficiru JNA do kojeg je prvo došla oštro prosvjeduje. Izazvan njihovom žustrom prepirkom, prilazi im prevoditelj EZ, pa Katica i njemu govori da ih ne smiju ostaviti, posebice ne sada. Prisiljen, kapetan uspijeva uvjeriti četnike da se udalje. Pritajeni pljesak članova EZ izazvao mu je kiseli smiješak na licu.
Nešto kasnije, taj isti kapetan ući će u Katičin autobus i poluglasno reći da ne dopuste da ih voze prema Lipovcu, Nijemcima, Županji ili Strošincima… Neka traže Bijeljinu!
Nikome nije bilo jasno zašto. Pa iza Lipovca i Nijemaca… su njihovi.
“Ni za Boga!”, uzviknuo je kapetan, a onda spuštenim glasom dodao: “Moja je familija u Zagrebu…”
Htio je nešto još reći, valjda ime, prezime, adresu… Nije uspio. Izvana su ga dozivali!
Odlazeći od njih, pristupio je Šešelju. Katica je prepoznala zlotvora, i danas tvrdi da je kapetan razgovarao upravo sa Šešeljem. Očito su tražili još nekoga da bi ga priklali. Oficir JNA nije popustio, banda se nakon žestoke svađe ipak povukla.
Shvativši da se u kapetanskoj odori krije malo bolja duša, Katica je dobila na hrabrosti, pa ga je ponovno pozvala k svome autobusu. U njemu je bilo malodobne djece bez hrane, bez pelena, bez pokrivača…, pa ga je zamolila ako može…
Sat vremena poslije njene zamolbe kapetan je osobno doveo službenike Crvenog krsta iz Šida s kamionom punim paketa hrane! Podijeljene su im štruce kruha, kranjske kobasice, konzerve ribe, ručnici, bebama su dali bočice i dječju hranu.
Dok su sve to dijelili, djelatnici Crvenog križa stalno su ponavljali da im to dijele oni, a ne Tuđman.
“Prisiljena zloća već nam je išla na živce. Osjetili smo da kao papige ponavljaju jedno te isto, pa sam jednog trenutka rekla da prestanu”, kaže Katica.
“Tuđman i Hrvatska vas ne žele, vi ste žrtvovani! Vas nitko više ne treba!”, odgovorio je jedan od njihovih nadglednika.
“Znamo mi vaše trikove! Tko nas trebao ili ne trebao, odvezite nas samo do Bijeljine!”, revno je vikala Katica.
I tako, i prije nego su ih počeli dijeliti, vukovarski su se civili razgalamili, pa glasno i jasno inzistirali da svi skupa hoće i žele u Bijeljinu! U 13 sati stižu i neki predstavnici srbijanske vlade te nalažu da se civile vozi natrag u Negoslavce gdje će noćiti po kućama. Užasnuta, Katica je skočila i odlučno vrisnula:
“Ne!”
“Pa tamo bi nas poklali ko janjce”, veli danas Katica.
Umiješali su se i promatrači EZ, pa jedni i drugi i treći pristaju da ih odvezu, ali ne u Negoslavce nego na Ovčaru.
“Pa mi nismo znali što nas čeka ni u Bijeljini, ali smo vjerovali onom kapetanu… Vidjela sam mu u očima da nam njegovi nešto spremaju. Bijeljina jest u Bosni, ali je očigledno u to vrijeme u njoj nešto i štimalo… Kanali i šume prema Županji, Nijemcima i Lipovcu su vjerojatno bili idealni da nas proguta noć”, pokušava objasniti Katica.
Noću su ponovno u autobusima, sada na Ovčari nadomak nesretnom, palom gradu-heroju.
Sutradan će ta nekadašnja jugovojska ponovno pokazati svoje pravo lice. Muka po Katici Bandov i vukovarskim civilima nastavljala se. Autobusima ih s Ovčare voze u Vukovar, pa preko Dudika nazad na ulaz u Negoslavce.
“Vidjeli smo uništene zrakoplove, nekoliko helikoptera i hrpe tenkova. Bila sam izuzetno ponosna jer to su uništili naši dečki!”
Svejedno, vidi i mnoštvo topovskih cijevi okrenutih prema Vukovaru. Srce joj je zatitralo – još nije gotovo! Oni se još nisu usuđivali slobodno ući u grad.
Dok su ih vozili razrušenim gradom, jedan oficir koji je sjedio u autobusu uz vozača glasno viče:
“More, bre, pa imadete besplatnu ekskurziju kroz SAO Krajinu!”
Katica je htjela nešto odbrusiti, ali nije stigla jer je glupan ponovno viknuo:
“Budite srećni da smo vas oslobodili!”
Sad je više ništa nije moglo zadržati:
“Od koga ste nas to, bre, oslobodili?”
“Od ustaša! Šta se praviš luda?”, uvjeren je oficir.
“Svojim ja očima u ovom jebenom gradu nisam videla ni jednog ustašu, već samo hrvatske građane. Ali sam, Boga mi moga, četnike videla!”
Proteturao je autobusnim hodnikom do nje, htio je ošamariti, već je bio i zamahnuo, ali ga je naglo kočenje povuklo natrag. Suspreže se, pa se lovi za držače… Katica se dotle nije zaustavljala:
“Što vam znače ovi s kokardama? Jesu li to vaši ili naši? Čiji ste, bre, vi vojnici, sramote jedne sramotne!”
Uzbuđeni se oficir povukao, grubo potegao vozača za desno rame rekavši mu da stane, a onda izašao van i otišao u drugi autobus u koloni. Na njegovo je mjesto sjeo jedan rezervist iz Leskovca.
“Ovaj te put sam Bog spasio”, kukale su žene prestravljeno gledajući u Katicu.
Što je uopće bio cilj ovog vozikanja zarobljenih vukovarskih civila? Ponižavanje do krajnjih granica? Može biti! Nešto još drugo? I te kako! Vozeći ih okolo, preko Sajmišta do Veleprometovih skladišta, pa Petrovom gorom prema Bogdanovcima dobivali su na vremenu – čekali su prvi zov odnosno nalog da ih odvezu prema Nuštru. Trebali su biti živi štit u napadu na Nuštar! Katica je ovoga postala svjesna tek kasnije. Srećom, priliku da ih dovuku u Nuštar nikad nisu dobili. Međutim, dok su joj se ovakvom bolnom vožnjom otvarale stare rane, nije mogla pretrpjeti ono što je gledala iz autobusa, pa je i prečesto znala ustajati sa svog sjedišta i vikati:
“Bijeljina! Vozite nas dogovorenom trasom!”
Dok su ih vozili kroz Bogdanovce, čula je kako tuku topovi. Teške detonacije parale su joj i srce i dušu. Selo je puno četnika. Kraj jedne kuće jedni su oštrili noževe, kraj druge čistili oružje, kraj treće uz harmoniku igrali svoje užičko kolo. Teška tutnjava nije smetala njihovom raspojasanom ponašanju.
Nakratko staju usred sela. Pratnja izlazi, puše i šeću okolo. Putnici vide i promatrače EZ. Valjda i oni vide sve ovo, razmišljala je Katica.
Utom njihov rezervist iz Leskovca usapunat upada natrag u autobus i svaljuje se na suvozačevo sjedalo:
“Jebote, koliko naših izgibe kradeći po kućama!”
Znači, i kradu – zaključila je Katica. A otraga, u njenom Vukovaru još tutnji. Što li je s bolnicom? Što je s ranjenicima? Borbe se očito vode, po tutnjavi procjenjuje da je to u središtu grada.
Autobusi ponovno pale motore, vraćaju se prema Vukovaru, no središte grada obilaze u širokom luku. Iz razgovora pratitelja i vozača doznaju da će se njihovu konvoju priključiti i vukovarska bolnica.
Istina, izvjesno je vrijeme uz njih lijevom trakom brzala vojna kolona puna pitzgauera i kampanjola. U jednom je džipu Katica primijetila i časnu sestru. Načas je pomislila da su to oni. Srce joj se od tuge slamalo. Jedno će vrijeme voziti čak usporedno, no onda vojna kolona ubrzava i nestaje naprijed. Sestru nije mogla prepoznati što zbog njene jednoobrazne časne odore, što zbog prljava stakla na autobusnom prozoru. Ni bolnički konvoj ni ovu jadnu časnu sestru nikad više neće vidjeti.
Kroz prednje staklo autobusa primjećuje da njeni autobusi ponovno skreću prema Šidu.
“Svi putovi vode u Šid?”, sarkastično je jeknula prema vozaču.
Svi su šutjeli. Prošli su i Šid i uputili se prema – Srijemskoj Mitrovici. U 19 sati navečer iskrcani su iz autobusa i utjerani u sportsku dvoranu. Šuškalo se da su svi muškarci koji su se kao vojnici predali na Mitnici već u Kazneno-popravnom domu, dakle u zatvoru. U sportskoj dvorani gdje su ugurani bio je smješten i Crveni krst Srijemske Mitrovice s liječnicima. Dovedena skupina civila brojila je oko tisuću ljudi. U toj masi jada i bijede Gabrijela smireno šapće Katici da se ne smiju razdvajati, da ne smiju pričati… jer, tko zna tko je od njihovih među našima?!
Jedna je baka pred crvenokrstašima odjednom zakukala da joj je maloljetni unuk odveden s “muškim vojnicima” u zatvor u Mitrovicu, na što je jedna drska gospođa iz Crvenog krsta punim glasom baki otpovrnula da laže. Čuvši i vidjevši što se događa, Katica se još drskije umiješala vičući da je više maloljetnika od deset do 18 godina odvedeno s braniteljima Mitnice i da su vjerojatno ovdje! U svađalački razgovor umiješao se i jedan oficir propadajuće JNA pitavši Bandovu je li sigurna da je to istina?
“Pitajte one žene što su na okupu zašto plaču?”, nije se dala Katica već je oštro prstom pokazivala na skupinu jecajućih žena.
“Proverit ćemo!”, stisnuo je zube oficir i – nestao.
I zaista, oko 21 sat doveo je poveću grupu – djece. Vriska, plač, grljenje, ljubljenje… Kasnije su u istu športsku dvoranu doveli i nekoliko liječnika, medicinskog osoblja, iz autobusa su iznijeli bebe i njihove stvari… I one su, ta najnedužnija stvorenja na svijetu kako-tako počela biti zbrinjavana.
Što je s njihovim ranjenicima? I njih su odveli! Čim je načula riječ “ranjenici”, Katica je htjela ponovno dreknuti punim plućima, ali su je žene prisilile da ušuti. Umiješali su se i europski promatrači te im priopćili da će ujutro morati nastaviti put. Kuda? Preko Bijeljne i Brčkoga prema Hrvatskoj.
Olakšanje u dušama. Domaći im čak nude i pranje ako netko baš želi. Nitko neće. Nisu se usudili. Jer, bilo kakvo razdvajanje moglo bi biti kobno. Ispod tuševa, iza zagrađenih vodenih zastora mnogi se zacijelo ne bi nikad vratili.
Točno u podne, 21. studenoga 1991. autobusi kreću prema Bijeljini. Približavajući se Bijeljini, i vozači i naoružani pratitelji uglas ih upozoravaju da nitko ne smije izlaziti i ni u kom slučaju napuštati vozila! Prestroga zapovijed pretvorila se u blagu zahvalnost čim su stali: autobuse su okružile gomile četnika, pojedinci su noževima parali po prozorskim staklima, nogama udarali u lim, odnekud je zviznuo i pokoji kamen. U blizini autobusa bili su parkirani kamioni s nosilima za ranjenike. Kraj njih je stajala hrvatska medicinska ekipa na čelu s Verom Stanić i Želimirom Blaževićem. Kiša je padala kao da su se nebesa otvorila. Bradatim spodobama ni ona nije smetala – napali su i hrvatsku medicinsku ekipu. Palo je i nekoliko udaraca, neki su počeli bježati oko kamiona… Stvari su im u potpunosti oduzeli.
“Preuzimanje naših u Bijeljini bilo je zbilja teško. Bilo je zapravo strašno!”, pričala mi je kasnije gospođa Vera Stanić potvrđujući priču Katice Bandov. “Bilo je to noću sa 21. na 22. studenoga 1991. Kiša je lijevala kao iz kabla. Svi smo bili slabo obučeni, jadni na sebi, jadni i u sebi… Tek su nas u Brčkom ljudski dočekali.”
“Jest, u Brčkom su nas dočekali ko ljude!”, odrješito će Katica. “Ljudi su iz svojih kuća i stanova iznosili deke i ogrtali nas, pomagali nam. Bili su drugi svijet! Ovdje u Brčkom prvi smo put susreli ljude!”
U dva sata u noći krenut će iz Brčkoga prema Bosanskom Šamcu, pa prema Đakovu i Zagrebu. U Zagreb će stići navečer, 22. studenoga 1991. oko 18 sati. Jadnike će upućivati prema hotelima i sportskim dvoranama.
Katica, Gabrijela i baka Milka privremeno će biti smještene u Martinovku. Čim je u dvorani ostavila svoje stvari, Katica kreće na izvršenje Matijine zapovijedi. Prvi kontakt imat će na licu mjesta s gospođom Verom Stanić koja ih je dopratila.
“Bila sam tako ljuta i histerična i u takvu stanju da sam joj svašta rekla.”
Vera će im ipak puno pomoći.
“Činila je za nas zaista mnogo”, zahvalna je Katica. “Nje se sjećam još odonda kad je sredinom rujna 1991. dolazila k nama u Vukovar. Kad me zbog nje Arbanas pozvao da dođem u gimnaziju, mislila sam da je došla neka novinarka. Bila sam predrska, nisam se dobro ponijela. To je bilo naše prvo viđenje. Arbanas je tražio da je primim k sebi na večeru i noćenje. Iste večeri, kod mene su sastanak imali Mile Dedaković – Jastreb, Marin Vidić – Bili, Pero Perić, Ivan Anđelić… Dogovarali su ono što je za Vukovar bilo najvažnije – što trebaju od oružja. Sve je slušala i Vera Stanić. Kolika je njena zasluga za dopremu, ne znam, ali znam da je poslije stizalo sve što je te večeri dogovoreno. Znam da je tih dana skrivenim putovima Marko Landeka dovozio kruh, a ljudi bi ni ne gledajući u kruh zavirivali unutra u kamiončić i pitali što je sa streljivom.”
Znači, Vera je još u rujnu bila u Vukovaru?
“Je, je, u rujnu! Kad su onu večer muški otišli, nas smo dvije ostale same. Sa svih je strana tutnjalo, pa sam je upitala boji li se. A ona pita mene bojim li se ja? Kažem da se ja nikad ne bojim, a ona meni da zašto bi se onda i ona bojala? Jer, da će ona ujutro otići, a da ću ja ostati. Je, istinu je rekla, dobro je rekla…”
Ujutro će, veli Katica, Zlatko Šuteković i Mate Radić doći po Veru i odvesti je u Zagreb. Na rastanku je Katici dala papirić sa svojim brojem telefona.
“Kad je god koji konvoj dolazio u Vukovar, ja sam znala da je i Stanićka s njim”, uvjerena je Katica. “Čim se ona usudila doći u Bijeljinu… Nemam što reći! To je dovoljno!”
Kome je dalje išla po zapovijedi Matije Mandića?
“A kome?”, ojađeno će Katica. “Vrijeme je nosilo i činilo svoje… Eto, bila sam ja svuda, bila s puno njih i odgovornih i odgovornijih… Što je bilo, bilo je. Meni je bilo stalo da spasimo one preživjele! One ranjene! One bolesne, one potrebite! Koliko sam više htjela, toliko više nisam uspijevala…”
Pamti li još zapovijed Matije Mandića?
“Pamtim!”, živnu Katica. “Piši! Sad kad slušaš od mene barem dio istine o Vukovaru, i sad kad si to zapisao, prepiši i napiši i objavi… kako to već ide… Nek’ se zna!”, reći će Katica na kraju smirenije.
U njenim očima više nije bilo ni ojađenosti ni potištenosti, tek unutarnji prkos i čudna iskra svjetlosti. Ona je vjerovala u ono što je govorila! Vjerovala je, čini mi se, i u me.
Odlazeći od nje, zakleo sam se u sebi da je neću iznevjeriti!
