U četvrtom dijelu teksta o “Vinkovačkih jeseni” početkom, politički turbulentnih 70-tih godina, autor Davor Runtić piše o političkim previranjima i pritiscima, pretresima i prisilama kojima su bili izloženi viđeniji Hrvati, sudionici Hrvatskog proljeća, ali i oni koji s tim pokretom nisu imali prevelike veze, ali su sumnju pobuđivali isključivo zbog pripadnosti hrvatskom narodu.
Iako je tijekom ljeta te godine Josip Broz – Tito dao potporu hrvatskom političkom vodstvu on je odlučio udariti na “Hrvatsko proljeće”. Bilo je jasno da je Broz popustio srbijanskim unitaristima i događaj u Karađorđevu bio je obračun s Hrvatima, dok su ljudi istih ideja u drugim republikama tek blago dobili po prstima, Hrvati su doživjeli suđenja i zatvore, a ta silna represija je proizvela novu i dugotrajnu “Hrvatsku šutnju”…Što se tiče vinkovačke općine, znam da je postojao dogovor, kojeg je bio autor Dragutin Žanić – Karla, koga je cilj bio sačuvati što više ljudi gledajući da to budu ljudi koji su vodili važne gospodarske subjekte. Kako to biva u životu, rješenje se ponudilo takoreći samo od sebe, jer su iako su im uzete putovnice, u Njemačku uspjeli pobjeći Ivica Radošević, sekretar Saveza omladine i Josip Dominković voditelj pravne službe u tada velikoj građevinskoj tvrtki “Graditelj”. Nije nevažno reći da su upravo iz te tvrtke, većinom potekli ljudi poput Josipa Pećija koji će 1989. voditi novi pokret imena HDZ. Obojica ovih disidenata su imali braću koji su otišli u Njemačku trbuhom za kruhom i ta braća su svoje putovnice poslali u Vinkovce. Radošević i Dominković su kada je malo oslabila kontrola otputovali u Beograd i tamo sjeli u zrakoplov i za nekoliko sati stigli u Njemačku.
Branko Skender, koji je ostao bez posla, jer je smijenjen s mjesta direktora Informativne organizacije “Novosti”, mi je ispričao kako su ova dvojica u tom bijegu uspjela. Skender mi je rekao da je Radošević, da bi se prikrio upisao večernju školu u srednjoj ekonomskoj školi i pokazivao sve kako bi ovi iz Državne sigurnosti povjerovali da se on pomirio sa sudbinom. Kada su Radošević i Dominković nestali na njih se srušila sva lavina krivnje a službe su prihvatile tu činjenicu kao dokaz da su bili u pravu kada su ovoj dvojici oduzeli putovnice…
Svakog dana u Domu omladine kad bi stigao na posao dočekao bi me Mirko Meštrović – Miki i onda je naša tajnica Danica Batinić meni donijela kavu, a njemu vinjak a onda bi Miki zabrinuto upitao kako smo Nada i ja. Potpuno iskreno svaki dan smo o svemu razgovarali i on se ozbiljno brinuo. Ono što sam kod njega primijetio bio je veliki strah koji je on potiskivao vinjakom, osmjehom i pokojom šalom no ja sam znao da njega muči prošlost i osobno iskustvo epravde…Jednog jutra sam kasnio na posao no Miki me je uporno čekao i kada sam se pojavio, on je prije toga vidio da me je dovezla milicija. Prvo što sam primijetio bilo je da on nije začuđen jer on je znao da su tih noći ljudima u goste dolazili nepozvani gosti i da ih i on može očekivati, a čim me je vidio znao je da su kod mene bili. Začudilo ga je jedino to što su me oni dovezli no ja sam mu objasnio da sam ih ja zamolio da me dovezu, jer mi je otišao jedini autobus za Vinkovce i da su se i oni začudili što sam ih to tražio, jednako kao i on. Mikiju sam ispričao sve, kako su negdje iza pola noći pozvonili i da ih je bilo trojica i da su izvršili pretres stana...
Nakon razgovora sa Mirkom Meštrovićem nazvao sam Vanju Radauša jer mi je u više navrata znao reći: “Ako imate bilo kakav problem samo me nazovite”, a sada je to bio pravi razlog i kada sam mu rekao o čemu se radi rekao je: “Dođite odmah i ne govorite nikom ništa”. Rekao sam mu da sam rekao sve samo Mirku Meštroviću, na što je Vanja rekao da je to u redu. Dodao sam da nas je književnik Nikola Pulić već zvao puno prije ovoga dagađaja i da mi planiramo biti kod njega i njegove supruge Sofije. Složio se s tim i naglasio da smo mi njegova briga i da trebamo doći k njemu i Jelki i u njegov atelje, a kad stignemo da se obavezno javimo. Miki mi je dao dopust koliki mi treba i zadužio me da svakako sa Radaušom dogovorim sve oko “Vinkovačkih Jeseni”...
Nada i ja smo se vratili u Orolik u svoje probleme i svoje muke no bogatiji za jedno iskustvo koje je posebno obilježio Vanja Radauš i njegov atelje i susret s jednim nestvarnim svijetom jednog genijalnog umjetnika, intelektualca i velikog domoljuba. Nekoliko godina kasnije Mirko Meštrović i ja proveli smo u djelo veliku želju Vanje Radauša da u “Lisinskom” organiziramo veliku folklornu priredbu pod nazivom “Gori lampa nasrid Vinkovaca”. Bilo je to njegovo svojevrsno opraštanje s onim što je najviše volio, svoje zemljake i svoju Slavoniju. Stigli smo sa sedam autobusa punih folkloraša u izvornim narodim nošnjama pred njegov atelje na Zmajevcu broj 8. Vidno ushićen i iskreno oduševljen sve je goste proveo u skupinama kroz svoj atelje i ukratko ih upoznao sa svojim stvaralaštvom. Navečer je slijedila nezaboravna priredba koju su on i njegova supruga Jelka pratili iz prvog reda kao i svi oni koji su se bavili hrvatskim izvornim folklorom i s kojima smo surađivali. Nakon svega Vanja me je pozvao na stranu zahvalio mi i rekao “Sad znam da nisam pogrešio kada sam rekao Karli Žaniću da vas mora postaviti za organizatora “Vinkovačkih Jeseni”. Na rastanku Vanja Radauš mi je vidljivo zabrinut rekao da je najvažnije sačuvati “Vinkovačke jeseni” i naravno sve kvalitetne suradnike, a on i Jelka će stati iza nas te da je o svemu obavijestio Karlu Žanića. Završio je s rečenicom: “Samo vi radite kao da se nije ništa dogodilo, a Žanić i Meštrović znaju da vas nitko ne smije ometati u vašem poslu”. Tako je i bilo mi smo organizirali sastanke svih odbora zaduženih za pojedine priredbe iako je bilo pritisaka i podmetanja mi smo nastavljali s radom. Meštrović i ja znali smo i koga su iz Komiteta poslali da nas prati i da njima prenosi sve što je procijenio da je skretanje s puta socijalističkog poimanja kulture s naglaskom čuvanja brastva i jedinstva...
Vanja Radauš, kipar, slikar i književnik rodio se u Vinkovcima 29. travnja 1906. godine, a po nikad razjašnjenim okolnostima nađen je mrtav u svom ateljeu na Zmajevcu 8., 24. travnja 1975. godine, pet dana prije svoga 75. rođendana. Kada smo čuli tu vijest, mi koji smo ga znali nikad nismo povjerovali u službeno priopćenje da je riječ o samoubojstvu, pogotovo što smo znali da je uvijek i na svakom mjestu isticao svoje hrvatstvo i sasvim otvoreno pokazivao da se ne slaže s komunističkom vlasti. Njegova supruga dr. Jelka Ribarić – Radauš je sasvim otvoreno i često javno govorila da se on nije ubio. Istaknula je da je on uvijek govorio kako: “Niti jedan dan svoga života nisam prokartao, svaki dan pa i kad nisam radio bio mi je ispunjen”.
nastavlja se
Davor Runtić rođen je 1941. u Splitu, a od djetinjstva živi u Slavoniji. Profesor je povijesti i zemljopisa. Sudionik je Domovinskog rata i slikar sa statusom slobodnog umjetnika. Davor Runtić je autor preko trideset knjiga o Domovinskom ratu. Runtić je bio dopisnik Hine iz Vinkovaca i s istočnoslavonskoga bojišta. Objavio je više knjiga, među kojima i serijal “Junaci Domovinskog rata”, “Domovinski Rat – rat prije rata”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira” te “Vukovar i istočno bojište”.
