U trećem dijelu teksta o “Vinkovačkih jeseni” početkom, politički turbulentnih 70-tih godina, autor Davor Runtić piše o svemu onome što “Vinkovačke jeseni” danas jesu, koliko je teško bilo odraditi neke, iz današnje perspektive gledano, banalne stvari, ali i o nekim priredbama kojih danas u sklopu te manifestacije više nema.
Svi koji su u to vrijeme pratili “Vinkovačke jeseni” i koji su o tome pisali ili govorili isticali su kvalitetu i važnost priredbe “Pjesme i običaji rodnog kraja”, a koje već odavno nažalost nema u programu. Priredba je održana uvečer dan prije “Smotre folklora” na stadionu malih sportova u užem središtu grada. Priredba se sastojala od tri dijela pa su tako u prvom dijelu nastupile tri folklorne skupine koje su izvele tri već gotovo zaboravljena narodna običaja. Nastupile su skupine iz Komletinaca s “Filipovčicama”, iz Privlake s “Krstarima” i iz Šiškovaca s “Radosnicama”. Drugi dio priredbe je bila izvedba skladbi napisanih na stihove slavonskih pjesnika, a treći su novi stihovi nastali na izvorno pjevanje bećarca, svatovca, podrumarca i pokladarca. Sjećam se da se Stjepan Stepanov jako trudio da sve bude izvorno i na nivou, a mene je podučavao da znam razlikovati koje pjevanje i igranje pripada kojem od tih strogo odvojenih načina pjevanja i igranja.
Govorio mi je da naš narod ima za svaku prigodu i događaj strogo određeno pravilo kada i kako se pjevalo i igralo, a isticao je glasnost podrumarca jer je nastao tako što su momci u kasnim satima vraćajući se iz iz susjednog sela tim glasnim pjevanjem tjerali strah. Rekao sam da sam to čuo i od mog djeda Mate koji me je je pratio nakon provedenih školskih praznika kod njega i bake Jandre u selu Bračević na Svilaji. Morali smo još za mraka krenuti da bi stigao na autobus u selu Vrba i cijelo vrijeme smo čuli s raznih strana glasno pjevanje i kad sam pitao djeda o čemu se radi on mi je rekao da oni tako tjeraju vukove i da to pjeva njihov strah.
Sa Stjepanom Stepanovim sam razgovarajući o priredbama koje su prošle, čuo ponovo o problemu čujnosti, a on mi je doslovno rekao: “Sve je to u redu i onako kako to treba biti no nije ovaj silni trud uložen samo za gledanje već i zato da se to dobro čuje”. Ponovio je on to i pred glavnim i odgovornim za program Mirkom Meštrovićem – Mikijem, a on je kao uvijek kada smo imali problem, mene zadužio da to riješim. Da bi bio siguran o tome kada je, kako je, i od kud nabavio i u Vinkovce dovezao novi kvalitetni razglas upitao sam Želimira Babogredca i on mi je porukom odgovorio: “Davore, razglas se zvao “Simms Watts”, proizveden je u Engleskoj, provjeriti ću godinu proizvodnje i koje godine je nabavljen pa ću ti to javiti”. Javio mi je uskoro i potvrdio ono što sam i ja mislio da je riječ o 1972. godini, a složili smo se da je izvesti to u to vrijeme bio vrlo hrabar čin s obzirom na političke okolnosti toga vremena.
“Riječ hrvatskih književnika” povodom 50 godina od smrti Joze Ivakića
Komitet nas nije odmah dirao no kada je spušten zastor “Vinkovačkih jeseni” započeo je niz partijskih sastanaka na kojima je razglas i oni koji su ga nabavili iz jedne kapitalističke države bila glavna tema. Sve ih je smirila Ljerka Babogredac sestra Želimirova, koja je imala dovoljno hrabrosti i političkog utjecaja da ih smiri, no ja sam znao da se i dalje treba paziti jer partija teško oprašta. Kako ovih dana dok ovo pišem vinkovačko kazalište “Joza Ivakić” doživljava svoj najveći uzlet od svog postojanja dodjelom nagrada na državnom nivou, podsjetit ću da smo te 1971. godine u okviru “Vinkovačkih Jeseni” priredili “Dan sjećanja” na vinkovačkog književnika i kazalištarca Jozu Ivakića i tako obilježili 50 godina od njegove smrti. Ovaj događaj ostao je dugo vremena potom u memoriji onih koji se bave kulturom, a posebno kazalištem. Toga 13. rujna 1971. godine prvo je u dvorani kazališta održana priredba “Riječ hrvatskih književnika” a svoje radove su čitali književnici; Miroslav Mađer, Zvonimir Golob, Dubravko Horvatić, Andrijana Škunca, Mirjana Matić-Halle, Stjepan Grdić, Branko Hribar i Nikola Pulić. Nakon nastupa hrvatskih književnika, pred zgradom kazališta otkrivena je bista Jozi Ivakiću, rad akademskog kipara Antuna Babića, a o Ivakićevom životu i djelu govorio je Dubravko Jelčić.
Ovdje je prilika da zabilježim da je iza svega ovoga vezano za kazalište stajao Vladimir Rem za koga me veže iskreno prijateljstvo koje je trajalo sve vrijeme do njegove smrti 22. kolovoza 2011. godine. Krenuti ću od toga da je upravo Vladimir Rem bio onaj koji je predložio da vinkovačko Gradsko kazalište promjeni naziv u kazalište “Joza Ivakić” i da trebati imati na umu tu činjenicu, a ne misliti da je sve počelo toga trenutka kada netko novi preuzme vođenje neke ustanove. Uvijek je prije nas netko bio i uvijek će nakon nas netko biti, i tako će to biti do svršetka svijeta. Vladimir Rem je vodio ovo ponosno kazalište od 1967. do 1979. godine i nije bilo vremena ni generacije iz koje nisu nikli glumci koji su obilježili ovo uzvišenu umjetnost, a on im je uvijek pomagao da se mogu umjetnički izraziti i afirmirati. Naravno da nije moguće ovdje ne spomenuti Franju Jelineka i njegovog genijalnog i nenadmašnog “Đuku Begovića” od kojeg su svi koji su se prihvatili te uloge učili.
Bili smo često i u raznim prilikama zajedno no on se nikada nije žalio da mu je jugoslavenski komunistićki sustav još od studentskih dana za vratom i da je 1949. godine uhićen i osuđen na pet i pol mjeseci zatvora jer je osnivač i predsjednik kontrarevolucionarne organizacije Matice Hrvatske. Vladimir Rem je 1952. godine diplomirao Hrvatski jezik i Jugoslavenske književnosti i do izbora za ravnatelja kazališta radio je kao profesor u Derventi, Lipovcu i Čakovcu. Dalazak u Vinkovce je djelo istog onoga čovjeka koji je doveo u ovaj grad na Bosutu mnoge koji su imali sličnih problema jer kako je pisao Dubravko Horvatić tu je situacija bila puno snošljivija i lakše se disalo. Dragutin Žanić – Karla je naprosto bio takav čovjek koji je stalno tražio ljude od znanja pa i kad oni u sredinama od kud su potekli nisu imali potporu i nisu bili prihvaćeni…
Od 13. rujna 1971. godine kazalište nosi ime Joze Ivakića, znamenitog Vinkovčanina. Posebno želim istaknuti, da smo mi koji smo u tom vremenu stajali iza programa “Vinkovačkih jeseni”, nastojali dati priliku prije svega i onima kojima književnost i likovna umjetnost nisu profesija. Tako je u predvorju kazališta otvorena likovna izložba na kojoj su svoje radove izložili Zvonimir Varga i Živan Garvanović iz Đeletovaca te Milan Todorić i Ivica Lončar iz Otoka. Svoje stihove su čitali pučki pjesnici Ivan Jemrić, Marko Vestić i Tuna Garvanović i svojim nastupom podsjetili sve nazočne da je čovjek kao ljudsko biće i duhovno biće bez obzira na svoj teški seljački život.
nastavlja se
Davor Runtić rođen je 1941. u Splitu, a od djetinjstva živi u Slavoniji. Profesor je povijesti i zemljopisa. Sudionik je Domovinskog rata i slikar sa statusom slobodnog umjetnika. Davor Runtić je autor preko trideset knjiga o Domovinskom ratu. Runtić je bio dopisnik Hine iz Vinkovaca i s istočnoslavonskoga bojišta. Objavio je više knjiga, među kojima i serijal “Junaci Domovinskog rata”, “Domovinski Rat – rat prije rata”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira” te “Vukovar i istočno bojište”.
