Čitajući nešto o moru i otocima, naiđoh na tekst koji kaže da se više ljudi popelo na Mont Everest nego na otok Jabuku. Iako smo i prije posječivali udaljene otoke Jadrana, ovo je bio pravi izazov za sve nas i ideja je trenutno krenula u realizaciju. Odmah sam se ozbiljnije pozabavio tim udaljenim biserom. Zapravo i prije me je privlačio jer svi na karti vidimo Vis, pa potom ugledamo onu kružnicu od 12 nautičkih milja koja se nalazi malo zapadno i pomalo je usamljena. U sredini nje smjestila se Jabuka koja je toliko sitna da se često ni ne vidi na karti. Jedan je od dva vulkanska otoka koja pripadaju Hrvatskoj. To je zapravo 97 m strma piramida, koja nema uvala za pristajanje, a more je oko nje i do 250 m dubine.
Poslao sam sms Goranu sa samo jednom riječi….Jabuka. Odmah je “zagrizao” i nazvao. U roku pet minuta imali smo datum, mjesto polaska i jasan cilj: doploviti do Jabuke, svi se iskrcati, a najspremniji i pokušati posjetiti vrh otoka. Pred polazak Goran odustaje, ali s nama polazi Ante koji je jednako zainteresiran i željan iskrcati se na Jabuku. Njegova želja preklapa se i s odgovornošću za jedrilicu. Naime, dok on bude na otoku upravljanje jedrilicom preuzimamo mi. Nema vezanja, kreni naprijed, kreni nazad, kontroliraj dubinu i pazi na stijene. Komiža, 5.8.2019., 4 sata ujutro, ustajemo i krećemo preko Štondrije (Sveca ili svetog Andrije) i Brusnika ka našem cilju, otoku Jabuka.
Mrak, lagani vjetar, gasimo sva svjetla da nam ne ometaju vid, napuštamo Komižu, te lagano plovimo kroz tamu. Oči se brzo privikavaju na mrak, a četiri sata plovidbe Ante i ja kratimo razgovorom o razlogu gusarskih poveza na očima, svjetlima na svetinicima i promatranju prekrasnih prizora buđenja novog dana. Vis je crn, a nebo oko njega u prekrasnim crvenim bojama. 7 h i 30 min, ispred nas je prekrasna piramida. Brod lagano kruži oko nje, promatramo ju i nevjerujemo ljepoti prizora usred ničega. Prvi dio ekipe sjeda u čamac i iskrcava se na otok. šest metara čiste stijene, pa potom 20 metara sipara obraslog petrovcem. Svaki korak polako vuće nazad zbog sipara. Dok mi u oko odmah zapada da nema tragova hodanja, uočavam i crnu guštericu koja brzo bježi ispod obližnjeg kamena.
Snježana i Mia napreduju polako i sve ide po planu. Dolazimo do stijena, za koje znam da su krušljive i da ulazimo u najteži detalj uspona. Smjer uspona se jasno ukazuje, stijene su prekrivene suhim i bijelim izmetom ptica koje su se uzbunile našim dolaskom. Dolazimo do prvog planinarskog klina, starog i zahrđalog, te pravimo pauzu. Nalazimo se na cca 50 metara, jedrilica je sada već vrlo mala i daleka, ali prizor ispred nas prekrasan. Uživam u pogledu i slikam jednu od mnogobrojnih endemičnih crnih gušterica smještenu na obližnjoj stijeni. Nakon kraćeg odmora, krećemo dalje. Najteži dio uspona je iza nas, polako gazimo i izbijamo na prvi, manji vrh. Slijedi tri metra spusta u sedlo, a potom još nekih 20 metara manje zahtjevnog dijela uspona. Točno u 9 sati, nakon 45 minuta uspona izbijamo na vrh Jabuke u sastavu: Mia Rako, Snježana Rako i Igor Mihelić.
Veseli i sretni čestitamo si i ponosmo širimo zastavu HPD Vučedol, Vukovar, kako bi imali trajnu uspomenu na ovaj trenutak. Prizor oko nas je veličanstven. Sjedimo na vrhu našeg vulkana i uživamo u pogledu na more, sunce i ptice koje nam govore da je vrijeme da im vratimo njihov raj. Dok nas cure upisuju u upisnu knjigu smještenu na vrhu, slikam jabučnu zečinu sa ljubičastim cvjetovima koja je biljni endem te se zagledam okolo hoću li ugledati još jednu endemičnu vrstu, jabučni karanfil, ali njega na Jabuci više nema. Napuštamo vrh i polako silazimo istim putem. Silazak nije bio teži, bio je sporiji jer smo svako malo zastajkivali i guštali u pogledu. Jabuka je posjećena. Ispred nas su samo sjećanja i zasluženo kupanje u bistrom moru otoka Jabuke. Kupanje, kava, viski, povratak u Komižu i fešta do jutra samo su upotpunili cjelokupni doživljaj.
Autor: Igr Mihelić, član HPD “Vučedol” Vukovar
