Na samome početku činilo se kako će štrajk prosvjetara biti još jedan u nizu štrajkova u Hrvatskoj koji je najavljivan, započeo i onda vrlo brzo ugašen. Međutim, koliko god su to svi očekivali prosvjetari prosvjeduju već mjesec dana pri čemu nitko ne zna kada se može očekivat kraj i kada bi konačno djeca mogla krenuti ponovno u školu. Više nitko ne zna niti koliko dana će se morati nadoknaditi, kako, na koji način, što će biti s maturantima i upisima na fakultet… Zna se samo kako je sustav u kolapsu kao i da podrška od strane drugih sindikata prosvjetarima raste tako da ih sada podržava već 50-ak različitih sindikata koji također razmišljaju o raznim sindikalnim akcijama. Ipak, u ovih mjesec dana građani su imali prilike vidjeti i saznati puno toga o stvarima za koje nisu znali ili su bili tek djelomično upućeni kada je riječ o stanju u obrazovanju. Ali da krenemo od početka. Štrajk prosvjetara, kako god on završio, ostat će upamćen kao jedan od najdužih ali i najorganiziranijih štrajkova. Zaista je zapanjujuće vidjeti u kolikom broju se prosvjetari odazivaju na sindikalne akcije što nadležnima u Zagrebu sigurno nije baš drago. I organizacija je više nego kvalitetna i raznovrsna tako da s štrajkačima nikada nije dosadno. Uvjerio se u to i premijer Andrej Plenković koji je u četvrtak, 21. studenoga, na Markovom trgu doživio jednu od najžešćih pljuski od kako je na čelu Vlade. Prosvjednici bez riječi i podignut transparent u vis kojim su odgovorili na premijerov monolog zauvijek će pratiti Plenkovića. Kada smo već kod premijera nikako nije jasno niti to kako u početku štrajka nije bilo novaca na zahtjev prosvjetara o podizanju koeficijenata, a onda nekoliko dana poslije pronašao se novac za podizanje plaća zaposlenih svih u javnoj upravi. Nema se novca za obrazovanje ali ima za niz drugih, po mnogima, manje važnih stvari pri čemu se stalno ističu dobri gospodarski pokazatelji, rast kreditnog rejting,a rekordna turistička sezona… Nejasno je i kako to Plenković i ministar Aladrović ne razumiju zahtjev sindikalista da prije bilo kakvoga povećanja plaća svima oni žele da se poveća njihov koeficijent kako bi se izjednačili s drugima. Cijelo to vrijeme premijer i ministri ponavljaju kako je u vrijeme ove Vlade zabilježen rast plaća i slično ali pri tome ne odgovaraju na zahtjev sindikata. Nejasno je i zašto premijer u ovih mjesec dana nije našao sat vremena kako bi osobno razgovarao s sindikalcima. Nije, i zato mu se i događa ovo što se događa s nejasnim ishodom. Nejasan je stan i ministrice obrazovanja Blaženke Divjak koja, prema svemu što radi, ne zna što bi. Malo bi bila ministrica, malo sindikalna povjerenica, a onda malo i nešto između. Sve to dovelo je do toga da su s njom sada nezadovoljni i prosvjednici i kolege ministri, a vjerojatno i Plenković. Kada se govori o štrajku bilo bi dobro kada bi i prosvjednici kazali što će se sve to popraviti u obrazovanju i na koji način osim plaća učitelja i profesora. Naime, nejasno je hoće li s konačnim završetkom štrajka učenici moći očekivati bolju kvalitetu nastave i veću posvećenost učitelja i profesora. Poznato je kako je niz zaposlenih u obrazovnom sustavu koji svoj posao rade više nego kvalitetno ali i da ima onih koji svoj posao samo „odrađuju“. Hoće li tada profesori i učitelji koji kvalitetno rade svoj posao, ostvaruju zapažene rezultate, provode razne projekte i čiji učenici osvajaju nagrade i prva mjesta biti bolje plaćeni. Hoće li tada njihov rad biti vredniji od onih koji ne rade svoj posao kako treba, koji nastavu održavaju po kafićima, nemaju projekata niti rezultata, čiji učenici preko Youtubea uče gradivo jer ga njihovi profesori ne znaju prenijeti. Možemo li sada očekivati da i oni konačno počnu raditi svoj posao kako treba ili će roditelji i dalje, unatoč 12 godina škole, djeci morati plaćati kako bi ostvarili bolje rezultate na državnoj maturi. Da ne bude zabune osobno podržavam štrajk ne samo prosvjetara nego i svih drugih jer oni su ti koji najbolje znaju s čime se suočavaju, u kakvim uvjetima rade i koliko su plaćeni. Međutim, ovdje ima jako puno „rupa“ koje će i dalje ostati kao prijetnja svima. Nažalost, i dalje će učenici, i kada štrajk bude završen, morati donositi u školu ubruse, toalet papir, maramice… I to dovoljno govori o uvjetima rada, obrazovanju u Hrvatskoj i reformama u obrazovanju o kojima govore Divjak i Plenković. Kako god najveću cijenu i ovoga štrajka platiti će učenici i njihovi roditelji dok će, kada cijela priča završi, svi oni najveći krivci, a to su sindikalni čelnici, ministri i premijer, govoriti kako su zadovoljni učinjenim.