U tišini radionice, među komadima javorJuraj Jurčić, od tamburaša do glazbalara: U radionici gdje drvo dobiva glasa, smreke i egzotičnog drva, tambura ne nastaje samo rezanjem, lijepljenjem i oblikovanjem. Svaki komad drva ima svoju ulogu, svaki milimetar svoju važnost, a iza konačnog zvuka stoje godine iskustva. Za Vinkovčanina Juraja Jurčića, kojega mnogi pamte kao člana čuvenih vinkovačkih Dika, izrada tambura nije samo posao, nego nastavak ljubavi prema instrumentu koja traje još od djetinjstva.
Njegova priča s tamburom počela je davne 1979. godine, kada je kao dječak, s tek osam i pol godina, krenuo svirati u vinkovačkom KUD-u „Maksim Gorki“. U tamburaškoj sekciji susretao je starije i iskusnije svirače, a upravo će to razdoblje kasnije odrediti njegov odnos prema instrumentu.
„Tu je postojala velika tamburaška sekcija, gdje su bili i odrasli ljudi i dečki. Mi smo tu stasali“, prisjeća se.
Vinkovčani koji pamte „Maksim Gorki“ znaju da nije bio samo mjesto na kojem se sviralo. „Ondje se učila glazba, čitale note i stjecalo iskustvo. Kroz orkestar je prošao niz tamburaša i glazbenika, a posebno je važno bilo to što se s tamburaškom glazbom susretao na ozbiljnijoj, instrumentalnoj razini“, kaže.
Ljubav prema samom izrađivanju tambura razvijala se u njega postupno. Prvi poticaj stigao je početkom 2000-ih, kada mu je Ivan Jurman iz Mikanovaca, čovjek kojeg posebno cijeni, poklonio dio materijala i ohrabrio ga da se ozbiljnije okuša u glazbalarstvu.
No, prvi susreti s majstorima dogodili su se još ranije. Kao tamburaš često je odlazio na popravke instrumenata – mijenjanje pragova, sitne zahvate i sve ono što je potrebno instrumentu koji se godinama svira.
„Dođete tamo, vidite kako se to radi, zaljubite se u to i jednog trenutka u životu odlučite se – to radite.“
Posebno pamti radionice pokojnih majstora Andrije Franjića iz Županje i Đure Zarića iz Vinkovaca, kod kojega je, kako kroz smijeh kaže, znao više „dosađivati“ nego dolaziti na popravak.
Prvu tamburu izradio je oko 2013. godine. Prije toga radio je manje popravke, isprva oprezno i sa strahom da nešto ne pokvari. Odluka da se ozbiljnije posveti izradi došla je nakon što je prestao svirati u Dikama.
Od tada je radionica postala mjesto u kojem spaja dvije svoje velike ljubavi – glazbu i rad s drvom.
Najviše izrađuje bračeve, odnosno instrument koji se u slavonskom i vojvođanskom području često naziva basprim. U drugim dijelovima Hrvatske, poput Zagorja i Podravine, češće se koristi naziv brač.
„Basprim ili brač je drugi po veličini od najmanje tambure u tamburaškom orkestru. Najčešće svira melodiju koju i bisernica, ali proizvodi dublji ton“, pojašnjava dodajući kako ga jako voli jer je to i instrument koji i sam svira. Do danas je izradio oko sedamdesetak bračeva.
A da bi tambura dobro zvučala, nije dovoljno samo dobro je izraditi. Sve počinje od drveta
Pri izradi posebnu pažnju posvećuje zvučnici ili glasnjači, odnosno prednjoj drvenoj ploči instrumenta na kojoj se nalaze žice. „Ona mora biti dovoljno čvrsta da izdrži pritisak žica, ali istodobno dovoljno elastična da zajedno sa žicama vibrira i proizvodi ton. Stoga je najbitnije na instrumentu odabir drveta“, objašnjava navodeći kako on nastoji da za trup, vrat i leđa koristi isto drvo, najčešće javor, ali i domaće vrste poput šljive, kruške i trešnje.
Za glasnjaču se, pak, bez izuzetka koriste četinjače, ponajprije smreka. Posebno cijeni drvo s područja Dinarida, a među zanimljivim lokalitetima izdvaja područje Šator-planine, oko Glamoča i Drvara u BiH, gdje specifični klimatski uvjeti utječu na rast drva, dok je u Hrvatskoj to područje dijela Like i Gorskog kotara.
U njegovoj radionici se, međutim, mogu pronaći i egzotične vrste. Pokazuje brač koji je izradio od drveta santos rosewood iz Brazila i koji ne zvuči loše.
No, kaže, nije svako drvo pogodno za svaki dio tambure. Ono što je dobro za leđa i stranice instrumenta ne mora biti dobro za vrat, gdje je potrebna drugačija kombinacija čvrstoće i stabilnosti. A sve to dolazi s iskustvom. A iskustvo je posebno važno jer glazbalar mora razumjeti čovjeka koji će njegov instrument svirati.
„Za profesionalnog tamburaša nije dovoljno da instrument samo lijepo zvuči. Mora biti ugodan pod rukom. Debljina i širina vrata, položaj pragova, visina žica – sve može odlučivati o tome koliko će se lako i brzo instrument svirati. Ako imate prekrasan instrument, tonski prekrasan, a neupotrebljiv, da ga ne možete svirati – čemu? On mora biti i na oko, prvo na uho, a onda i na ugodu sviranja“, govori dok prebire po žicama jednog od bračeva čiju je izradu priveo kraju.
To što je godinama svirao, a i sada to čini tamburaškom sastavu Begeš iz Županje, ispostavilo se kao ogromna prednost. Naime, godine sviranja omogućile su mu da razumije što sviraču treba. Zna kako se ponaša tanji ili deblji vrat, kako promjena visine žice utječe na osjećaj pod trzalicom i koliko male razlike mogu značiti velik problem ili veliko zadovoljstvo.
„Moja želja nije samo napraviti što više instrumenata. Želim iza sebe ostaviti tambure koje će nastaviti živjeti među novim generacijama glazbenika. Među tamburašima je sve više ozbiljnih glazbenika koji se školuju na akademijama u Osijeku i Zagrebu. Tambura više nije samo instrument folklornih društava i amaterskih sastava. To su sad vrsni glazbenici koji prebiru po tamburama“, priča navodeći kako je izuzetno važno da mladi glazbenici imaju kvalitetan instrument na kojem će moći pokazati svoje znanje i vještinu.
„Tu sebe vidim. Želja mi je da ostavim traga, da jednostavno ti mladi ljudi imaju na čemu svirati.“
Drvo treba vrijeme, instrument treba vrijeme, a i majstor ga mora steći
Iako je izrada tambura danas njegovo drugo zanimanje, radionica je mjesto u kojem se iskustvo glazbenika susreće sa znanjem majstora. To je posao u kojem se rezultat ne može dobiti preko noći. Drvo treba vrijeme, instrument treba vrijeme, a i majstor ga mora steći.
Kada svira, logično svira na vlastitom instrumentu, braču koji je sam izradio. Istodobno čuva i stariji instrument, brač koji je 80-ih prošloga stoljeća u Subotici izradio pokojni majstor Bela Kudlik.
„Razlika između novog i starog instrumenta najbolje pokazuje koliko vrijeme znači u svijetu glazbala. Novi instrument može zvučati dobro, ali drvo s godinama sazrijeva. Konstrukcija se stabilizira, ton dobiva karakter, a instrument postaje sve bolji. Zato dobar instrument, baš poput vrijednih violina iz Cremone, može nadživjeti svog prvog vlasnika i trajati generacijama. Ali samo ako se pravilno čuva. Instrument ne voli ni preveliku vlagu ni pretjeranu suhoću, ni visoke, ni niske temperature. Potrebni su mu umjereni uvjeti i pažnja“, govori ovaj majstor izrade tambura.
Možda za Juru Jurčića upravo zato izrada tambure nije samo zanat. Ona je svojevrsni razgovor između čovjeka, drveta i glazbe – razgovor koji počinje u radionici, a završava tek onda kada netko uzme instrument u ruke i iz njega izvuče prvi pravi ton.
A njegov vlastiti odnos prema tamburi možda se najbolje može razumjeti kroz obiteljsku priču. Otac mu nije svirao klasičnu tamburu, nego ličku dangubicu. Jer, Jurčići su iz Like. Na tu je činjenicu posebice ponosan. Ljubav prema glazbi kod njega se nastavila kroz generacije – samo je s vremenom dobila drugačiji oblik.
Od dječaka koji je 1979. prvi put uzeo tamburu, preko tamburaša i člana sastava, do čovjeka koji danas sam bira drvo, oblikuje vrat, postavlja pragove i traži pravi zvuk – put je trajao desetljećima. A svaka nova tambura iz njegove radionice taj put nastavlja.
