SPLIT, Splitske Jugoplastike među starijim naraštajima malo tko se ne sjeća. Bilo je to ime sinonim za mnoge proizvode koje su građani cijele Jugoslavije svakodnevno koristili, a od 1968. godine i ime u Europi poznatog istoimenog košarkaškog kluba koji je tri godine zaredom osvajao košarkaški Kup prvaka Europe.
Tih vremena splitske i hrvatske košarke danas se možemo sjećati samo s nostalgijom kao i vremena u kojem je postojala Jugoplastika kojoj je kao i mnogim drugim tada uspješnim tvrtkama kraj došao u nesretnoj tranziciji i preobrazbi Hrvatske iz socijalističke u kapitalističku državu.
Upitan u razgovoru za jedne novine, je li Jugoplastika ipak mogla preživjeti, posljednji direktor te tvrtke, Zoran Milas odgovorio je potvrdno.
“Uvjeren sam da je mogla preživjeti. Možda ne u toj ukupnoj dimenziji, ali u jednom dobrom dijelu je bila zdrava i mogla je. Dokaz tome su Auto-dijelovi, koji su danas vrlo dobra tvornica. To je bio dio Jugoplastike. Ako je taj dio mogao preživjeti, a on je pretrpio najveći udar na tržištu, pošto je radio za Rusiju i za Kragujevac, ostao je bez tržišta, ali ostao je živ. Znači, moglo se, ali politika je bila takva. Mislili su da Hrvatskoj ne treba proizvodnja, da je to izmišljotina socijalizma. Danas vidimo kolika je to greška”, kazao je Milas.
Inače, Jugoplastika se bavila proizvodnjom, rekli bi smo, svega i svačega, od tenisica preko torbi, jakni, prijenosnih hladnjaka, igračaka, sportske opreme i zapošljavala je oko 13.000 radnika u Splitu i brojnim pogonima po cijelog državi. Bila je prepoznatljiva po velikom broju zaposlenih žena. Naime, čak 80 posto žena s područja Splita radio je upravo u Jugoplastici. Tvrtka je osnovana 1952. godine kao tvrtka u društvenom vlasništvu za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. Tijekom godina razvoja Jugoplastika je postala iznimno prepoznatljiv pojam koji je odmah asocirao na Dalmaciju jer praktički nije bio većeg mjesta u toj regiji u kojoj tvrtka nije imala neki od pogona. Tako je solinska tvornica auto dijelova proizvodila dijelove za kragujevačku Zastavu, ali i njemački Volkswagen, francuski Citroen i Renault, talijanski Fiat, u Benkovcu se proizvodila odjeća u kooperaciji s njemačkim Salamanderom i Adidasom za koji se godišnje proizvodilo četiri i pol milijuna sportskih torbi. Na Šolti su bili pogoni u kojima su se proizvodile gumene lopte i igračke, u Zadru obuća, na Visu i Dubrovniku konfekcija i tako dalje. Dalo bi se nabrajati gotovo u nedogled.
Od gotovo 13.000 radnika Jugoplastike, njih čak 10 000 izravno je radilo u proizvodnji. Tako veliki proizvođač bio je i veliki izvoznik, posebice na tržište bivšeg SSSR-a. Međutim, dolaskom 90-ih godina prošloga stoljeća i procesa privatizacije, Jugoplastika je počela tonuti pod teretom politike koja je imala sve više utjecala na poslovne procese i odluke. Tako je u svijetu poznato ime zamijenjeno nepoznatim, Diokom, da bi desetak godina kasnije uslijedio i stečaj s preostalih, tek nešto više od 2.300 radnika da bi 2003. glavni proizvodni kompleks na Brodarici preuzeo poduzetnik Željko Kerum i na mjestu kompleksa, koji je srušen otvorio trgovački centar, a danas se tamo nalaze i POS-ovi stanovi, hotel.
Obuća, Konfekcija, Galanterija, Termoplastika i Autodijelovi bile su proizvodne cjeline Jugoplastike od kojih su četiri likvidirane. Preživjeli su jedino Autodijelovi i nastavili uspješno poslovati kao AD Plastik, s oko 1.000 radnika. U studenom 2006. godine Diokom je konačno brisan iz sudskog registra.
