Pišući o onima koje svakako ne smijemo zaboraviti, iako znam da smo mi skloni zaboravu, su i oni ljudi koji su već bili u poodmakloj dobi. Znam da su oni mladi koji su se tek koji mjesec prije rata prvi puta obrijali starima smatrali one i sa četrdeset, a kamoli mene koji sam te 1991. godine napunio pedeset godina. Josip Franičević – Lula spada u te tzv. stare, ali znam da je bilo i onih koji su imali i više od šesdeset godina, koji su znali mladima u šali reći: “U nas se možete pouzdati i biti sigurni da mi nećemo napustiti položaj, jer mi jednostavno ne možemo bježati”.
Bezbroj je primjera gdje su oni, uvjetno rečeno stariji, poput Josipa Franičevića – Lule, mladima ulijevali sigurnost, on je uz to zračio prirodnom vedrinom i duhovitošću koja je kod mlađih branitelja dodatno razbijala svaku tjeskobu. Tu svoju duhovitost je izgovarao kada su ga znali upitati, u kojoj je jedinici služio, misleći na tzv. JNA: “Niti u jednoj, jer kada sam dobio poziv za vojsku ja sam pobjegao u inozemstvo”. Cijelo svoje djetinjstvo je proveo u Opuzenu, a u to inozemstvo nije ga otjerao niti strah, ni čežnja za pustolovinom, već je to bila averzija prema sustavu, kojeg on ni na koji način nije prihvatio. Koliko je god ta nesnošljivost bila jaka, čežnja za domovinom je bila jača, pa se on vratio, ali tada već u životnoj dobi kada ni po kojem zakonu nije mogao a niti morao u vojsku.
Crvene sile zla su našle načina kako on ipak mora znati da se neposluh sustavu ne može tolerirati. Zvan je često na tzv. informativne razgovore koji su bili pravo ispiranje mozga, a uvijek je bilo pitanje o hrvatskom iseljeništvu i uvjeravanje zabludjelog druga da su njegova uvjerenja, ponašanje, pa i samo postojanje kriminalni čin. Znao je on da ti iz sustava, njega, kao i bilo koga, kada to hoće mogu optužiti za bilo što, ili mu jednostavno prišiti famozni verbalni delikt. On je već imao postojano uvjerenje o njima i nikakve policijske torture nisu mogle isprati ni njegov mozak niti njegovu dušu. Naravno da takav provjereni politički delinkvent nije mogao dobiti nikakav posao osim taksiste.
Kada je bilo izvjesno da ima od čega živjeti, on se početkom osamdesetih oženio i tri godine nakon vjenčanja supruga i on dobivaju prvu kći, a pred Domovinski rat i drugu. Govorio je da je zadovoljan obiteljskim životom, posao mu je išao kako – tako, a sve što je milicija činila on je tvrdio da mu je to postalo uobičajenim ritmom života.
Igor Žuvela čovjek široke duše i velikog srca, spreman uvijek pomoći, svjedočio mi je za vrijeme našeg razgovora u Dubrovniku da se Luka uključio u obranu juga Hrvatske u lipnju 1991. godine. Žuvela je bio dozapovjednik druge bojne 163. dubrovačke brigade i bio je duboko svjestan u kakvom se položaju Dubrovnik i okolica nalaze i jednako kao i Lula bio je uvjeren da ovo područje sile zla neće ostaviti na miru. Područje koje je činilo obrambenu cjelinu prostiralo se od Metkovića i Ploča do Dubrovnika i Konavala. Bio je to uski pojas kopna, koji sjeverno graniči s Bosnom i Hercegovinom i istočno s Crnom Gorom. Vojnički gledano područje koje je vrlo složeno za obranu i gdje neprijatelj nije imao gotovo nikakve značajne snage, niti značajne vojne objekte.
Crna Gora koju je Milošević označio kao “drugo oko u srbijanskoj glavi” bila je spremna. Svakim danom je bilo sve jasnije što se Konavlima i Dubrovniku sprema. Ljudi koji se spremali obranu prvo su procjenili da je more problem, no kasnije se pokazalo da je zapravo to bila velika prednost, jer bez obzira na svoju silnu prednost tzv. jugoratna mornarica nije mogla kontrolirati taj ogromni vodeni prostor. More je bilo Bogom dan teren za dovlačenje svega potrebnog za obranu i naravno, pojačanja u ljudstvu i opremi.
Prve otvorene namjere tzv. JNA je pokazala u ožujku 1991. godine kada je u nenajavljenoj vježbi upada u Konavle, a desantnim čamcima ušla u luku Molunat. Luli je bilo već i ranije bjelodano jasno da će morati svoj taksi staviti u mirovanje. Sve je manje turista i o sezoni te 1991. godine nitko se nije usudio ništa predviđati niti planirati. Ovaj upad u Konavle izveden je i s kopna i bilo je jasno da je ovo demonstracija sirove sile i najava namjera i najava agresije.
Plan agresorske vojske silovito udariti dolinom Neretve i izbiti na Jadransko more, a onda odsječeni Dubrovnik neće imati nikakvih izgleda da se obrani. Vrlo brzo se pokazalo da papir svašta trpi i da se na njemu može svašta napisati, ali kada se krene u realizaciju pokaže se da je svaki čovjek – branitelj važan i da može pomrsiti i najbolje smišljene planove. Naravno da je vojska koja nas je napala smatrala da je naša obrana šaka jada i da će se svi porazbježati čim vide kolonu tenkova ili kada počnu padati granate. Josip Franičević – Lula je bio jedan od onih koji je davno shvatio iako u toj vojsci nije bio da to nije istina, jer mnoge komunističke istine su zasnovane na širenju straha i plašenjem ljudi. Znao je reći da su i oni samo od krvi i mesa, a i bratstvo i jedinstvo im baš ne funkcionira a dok oni tvrde jedno, ljudi u to više ne vjeruju i misle nešto sasvim drugo.
Prvi napad na dubrovačko područje, ta silna, ali u suštini razbojnička vojska izvela je 24. rujna topništvom iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Ovo više nisu bile ni čarke, ni provokacije nego otvorena agresija, pa zato dva dana kasnije, 26. rujna, Luka Korda iz Kriznog stožera za Konavle izvješćuje javnost, da je ispaljeno dvadesetak granata iz topova velikog kalibra. Branitelji su krajnjim naporom uspjeli zadržati neprijatelja, no tek toliko da se mogu izvući civili i oni koji su nepotrebni za borbu.
Moglo se zaključiti da je odmah tih prvih dana propao plan neprijatelja, da će se pobjedonosno ušetati u Dubrovnik, za kojega su tvrdili da je stari srpski grad. Branitelji su iako malobrojni pokazali da to neće ići kako je zapisano u neprijateljskim planovima. Josip Franičević – Lula je bio s braniteljima koji su branili sa svojih položaja područje Mokošice i Osojnika. Neprijatelj je osim kroz Konavle napadao iz istočno – hercegovačkog sela Zapalnika nastojeći prodrijeti cestom koja vodi prema Osojniku, mjestu smještenom sjeverozapadno od Dubrovnika. Na Osojnik je u kratkom vremenu ispaljeno više od 3.000 granata, no branitelje nisu potisnuli ni na pričuvne položaje, a kamoli da ih je prisilio na povlačenje.
Grad je svakim danom sve više napadan, a u njega je stizalo sve više onih koji su morali napustiti svoje domove, nadajući se da će ih tu sačuvati zidine grada.
Neprijatelj se osvetio na selu Ravno, nastanjenom Hrvatima, a koje je smješteno u zapadnom dijelu Popova Polja i koje nije bilo nikakva smetnja njihovom planu. Selo Ravno je 12. listopada spaljeno, a da u Sarajevu to nikoga nije zabrinulo, a bilo je očito da je vodstvo BIH smatralo da su Hrvati u ovom selu to zaslužili, jer oni izazivaju tzv. JNA. Dakle, jednako kao i Konavle neprijatelj je i s one zapadne strane stiskao Dubrovnik iz kojega se više nikuda nije moglo.
Ogroman je pritisak na Mokošicu i branitelji su se morali povući, a Lula je zadnji koji je napustio položaj. Igor Žuvela tvrdi da im je u povlačenju poginuo Zdravko Gavrić i da je Lula sa svojima zaposjeo položaje na Sustjepanu koji je smatran nultim položajem obrane Dubrovnika. Lula se tu istaknuo kao jedan od najboljih strijelaca što je doprinijelo da ovaj položaj nije nikada napušten niti je neprijatelj uspio učiniti niti korak naprijed. Ovdje na Sustjepanu Lula provodi vrijeme od 20. studenog 1991. godine do 26. svibnja 1992. godine, kada se krenulo u oslobođenje Dubrovačkog zaleđa. Kada suborci govore o njemu govore to biranim riječima ističući njegov karakter i junaštvo. Igor Žuvela doslovno kaže: “Pa on je u četničko uporište Vukoviće ušao sa samo dva metka u spremniku. Nikada on nije nikoga ostavio na cjedilu”. Pri oslobođenju Dubrovačkog zaleđa u jednoj napadnoj akciji teško je ozlijedio nogu i bio je otpisan za teren”, no kako je dobro znao engleski dobiva dužnost prevoditelja u IPD – u južnog bojišta.
Kao i sve zadatke koji su ga dopali, on je i ovo obavljao s puno duha i savjesno, a koristio je svaku priliku da mnogima koji su dolazili u Dubrovnik prenese istinu. Iako je znao da je to što radi jednako važno, on je, kako mu je noga bila sve bolje, tražio da se vrati u postrojbu i zbog stalnog traženja nadređeni su mu ispunili molbu. Vraćen je u prvu satniju druge pješačke bojne 163. dubrovačke brigade HV i rat je dočekao s oružjem u ruci.
Nakon rata prihvatio se važnog zadatka na promicanju istine o Domovinskom ratu, ali i na borbi za prava preživjelih branitelja i branitelja invalida i prava obitelji poginulih branitelja. Radio je na tome da se obilježe mjesta stradanja branitelja i civila, a posebno se zauzimao uz suborce Željka Filičića, Edija Bulića, Gorana Štampaliju, Igora Žuvelu i Batu Kostića, za osnivanje dubrovačke podružnice braniteljskih udruga i da se Omišanima poginulim u obrani Dubrovnika napravi spomen obilježje.
Sve je Josip Franičević – Lula mogao izdržati, no rat sa zloćudnom bolesti nije uspio dobiti. Umro je na blagdan sv. Ivana, 24. lipnja 2004. godine, a masa svijeta koja ga je na dubrovačkom groblju Boninovo ispratila potvrdila je da smo ostali bez još jednog od onih bez kojih ove države ne bi bilo. S ovog dubrovačkog groblja njegovi ratni prijatelji su prenijeli njegov lijes u njegov rodni Opuzen, a onda noseći ga na rukama dostojno i dostojanstveno sahranili na njegovom groblju.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
