Šokački govori kao usmeni idiomi nemaju pisana traga te su u eri tiskoslovne i elektroničke komunikacije izloženi izumiranju, lako zaboravljaju, pogotovo ako se smrću izvornih govornika treće životne dobi, prekine generacijski transfer u interpersonalnoj obiteljskoj kumunikaciji. Govori slavonskoga dijalekta zahvaćeni su procesom rapidnoga izumiranja uvjetovanoga modernizacijskim i globalizacijskim procesima, koji urušavaju tradicijsko društvo i kulturu, mišljenja je znanstvena savjetnica dr. sc. Anica Bilić.
Bilić smatra kako je izumiranje uvjetovano, uz ostalo, i dominacijom standardnoga jezika kao sredstva općega sporazumijevanja u javnom životu, medijima i odgojno-obrazovnom sustavu. Po njezinom mišljenju na zanemarenost hrvatskih dijalekata utjecala je jezična politika vukovske filološke škole koja nije bila naklonjena tronarječnoj osnovici hrvatskoga standardnoga jezika te je nijekala štokavsku dijalektalnu književnost. “Govori slavonskoga dijalekta zapostavljeni su uslijed procesa jezične standardizacije koji je jezik odvojio od organske, dijalektne podloge, a obrazovni proces favorizirao je standardni idiom kao jedini ispravan. Danas je situacija drukčija te se tijekom obrazovanja uvažava kompletna zbilja hrvatskoga jezika”, kaže dr. sc. Anica Bilić. dodajući kako uslijed modernizacijskih, standardizacijskih i obrazovnih procesa šokački govor kao izvorni arhaični staroštokavski idiom sve više izumire. “U neslužbenoj komunikaciji zapažamo jezični pomak sa staroštokavštine na kolokovijalnu novoštokavštinu. U kolokvijalnom idiomu mogu se još čuti osobine šokačkoga govora, npr. akut, oblici s neknjiževnim odrazom jata, u leksiku (ćošak, paradajz, filovat, lakovan, džigerica, saljat, grstav, ponjava, mrtavac, šprajcat, čiko, ajmfor, potrefit, za đabe, sirće, zaklenit, bajer itd.), postojano se drže glagolski pridjevi radni sa stegnutim oblicima tipa reko, došo, stigo, pričo, glagolski pridjevi trpni kao što su primjerice udata, rezbarita, skrojita, potom izostanak ili zamjene glasa h (oću, oćeš, odma, ladetina, ladovina, naranit, rđav, rpa, muva, duvan, kuvati, razmavat se, suvo, snaja, oraj, siromak), jedan glas za č i ć itd. Osobine slavonskoga dijalekta zadržale su se u pozdravu Faljen Is’ i u tipičnim frazemima aman-taman, Bog te mazo, oš-neš, krepat od smija, nema vajde, nataknit na nos, ni oro ni kopo, ošo k vragu, prevrnio sirće, u zo čas, živit na suvom kruvu i dr.”, navodi Bilić.
Trebamo li očuvati govore slavonskog dijalekta ili prepustiti zaboravu?
Nameće nam se pitanje trebamo li očuvati govore slavonskoga dijalekta ili prepustiti zaboravu u vremenu dominacije standardnoga jezika i prestižnoga engleskoga kao međunarodnoga jezika kada je i hrvatski jezik kao jezik maloga naroda i male frekvencije s oko 5,5 milijuna govornika ugrožen. Naime, mali jezici izumiru, lingvisti su utvrdili da jedan jezik u dva tjedna izumre ili oko 25 godišnje na temelju čega predviđaju da će polovica postojećih jezika od oko 5000 jezika izumrijeti do kraja 21. stoljeća (Claude Hagege, Zaustaviti umiranje jezika, 2005.). Sociolingvisti i jezični ekolozi upućuju na potrebu očuvanja jezične raznolikosti kao prirodnoga jezičnoga stanja budući da jezici potvrđuju i čuvaju identitet pojedinca i zajednice, kaže navodeći kako se Ministarstvo kulture Republike Hrvatske brine o zaštiti dijalekata te su na Listi nematerijalnih kulturnih dobara zaštićeni govor Siča i Perkovaca.
“Na terenu uočavamo interes suvremenika za tradicijsku kulturu, običaje, pjesme, sviranje, šokačku nošnju, što je vidljivo u brojnim manifestacijama, muzejskim i privatnim zbirkama tradicijskih predmeta, u etno-stilu, književnosti i dr. I u tom su kontekstu šokački govori ostali po strani te je manifestacija Šokačka rič 2003. skrenula pozornost na njih želeći uključiti sve slojeve društva u njihovo njegovanje i čuvanje, ponajprije osvijestivši javnost o njihovu postojanju, makar u stanju izumiranju te o njihovoj starini kao najstarijim govorima štokavskoga narječja, koji su, eto, živi i u 21. stoljeću. Obveza nam je poboljšati jezičnu kulturu i znanje o hrvatskom jeziku i njegovoj raritetnoj tronarječnosti, uvažavati sve njegove idiome, brinuti se o zaštiti i čuvanju nematerijalne baštine, posebice šokačkih govora, njegovati ih, dokumentirati i muzealizirati te očuvati za buduće naraštaje da znaju kako su divanili naši stari”, zaključuje dr. sc. Anica Bilić.
Ž.D.
