Stariji su naraštaji jezično obrazovani tako što se materinski i mjesni govor u školi smatrao pogrešnim, nepoželjnim, manje vrijednim, dapače prezrenim ten su stoga nastavnici grubo, iskorjenjivali i odstranjivali nestandarne jezične oblike iz školske i nastavne uporabe kao znak neobrazovanosti i jezične nekulture, tvrdi dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju iz Vinkovaca dodajući kako pri tome nisu koristili prednosti okomite dvojezičnosti u stjecanju jezičnih znanja.
Po njezinim riječima, u obrazovnom se sustavu standardni jezik smatrao jedinim pravilnim, a svi nestandardni idiomi nepravilnim, što je pojačavalo konfliktni odnos između jezičnoga standarda i nestandardnih idioma stoga je starijim naraštajima u pamćenju na školsko doba ostala CRVENA OLOVKA kao oznaka za prekrižene jezične pogreške.
Išo sam iz svatova izVinkovci i nuz put pevo iz sveg grla da se svaj kraj uzbunio.
Dr. sc. Anica Bilić navodi kako u takvoj rečenici crvenom olovkom trebaju biti prekriženi i ispravljeni svi dijalektni oblici kako bi se usvojila norma standardnoga jezika u školskoj praksi te stekla jezična kultura. Ipak takva rečenica ima svoje mjesto u određenim komunikacijskim situacijama koje dopuštaju uporabu dijalekta, npr. u književnim tekstovima te u interpersonalnoj komunikaciji. U Nacionalnom kurikulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik stoji: „Učenici razvijaju stav o nužnosti uporabe hrvatskoga standardnoga jezika i pravila kulturne komunikacije. Osvještavaju i potrebu očuvanja hrvatskih dijalekata i govora te se stvaralački izražavaju na mjesnim govorima.“ (Nacionalni kurikulum nastavnoga predmeta Hrvatski jezik 2018.) Prisutnost dijalektne zbilje osigurana je u kurikulu te propisana u nastavnim jedinicama posvećenim materinskom i zavičajnom govoru, hrvatskim narječjima i dijalektima te dijalektalnoj književnosti, kaže ta znanstvenica.
Slavonija bez zavičajnog govora u nastavi hrvatskog jezika?!
Bilić opaža kako je u udžbenicima hrvatskoga jezika i čitankama u osnovnoj i srednjoj školi slavonski dijalekt gotovo nevidljiv. U njima su, kada je riječ o narječjima i dijalektalnoj književnosti, zastupljeni dijalekti kajkavskoga i čakavskoga narječja, a štokavsko reprezentiraju lička ili dalmatinska ikavica, kaže navodeći kako su u kurikulu iznimno slabo zastupljena književna djela koja reprezentiraju slavonski dijalekt, tek Relković sa spjevom Satir iliti divji čovik (1762.) na slavonskoj ikavici 18. stoljeća, te Ivan Kozarac s romanom Đuka Begović (1911.) i Vanja Radauš s pjesmom Prva rič (1969.), napisanim kombinacijom standardnoga i dijalektnoga idioma. Razlog tomu nalazi se u činjenici da nemamo kanonskih djela pisanih slavonskim dijalektom, a oskudna je i štokavska dijalektalna književnost. Skromna produkcija književnih djela na slavonskom dijalektu pripada usmenoj, pučkoj, amaterskoj i dječjoj književnosti.
Po riječima te znanstvene savjetnice u trajnom zvanju iz Vinkovaca, nastavnici hrvatskoga jezika na sveučilištima u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i Puli kroz obvezni kolegij Dijalektologije stjecali su i stječu stručna znanja o hrvatskim dijalektima, a o slavonskom dijalektu na Filozofskom fakultetu u Osijeku kroz izborni kolegij Slavonski dijalekt nositeljice Ljiljane Kolenić, sada Silvije Ćurak te na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku na izbornom kolegiju Zavičajni idiom nositeljice Emine Berbić Kolar. U nastavu hrvatskoga jezika slavonski se dijalekt može uklopiti zahvaljujući načelu jezične i književne zavičajnosti tim više što se danas svi idiomi smatraju jednako vrijednim, ali ih treba razlikovati i znati gdje je kojemu mjesto, kada se koji koristi ovisno o komunikacijskoj situaciji te stilskoj potrebi. Učenici tijekom obrazovanja upoznati su cjelokupnu hrvatsku jezičnu zbilju. Kroz književne tekstove upoznaju sve stadije hrvatskoga jezika počevši od Baščanske ploče i oca hrvatske književnosti Marka Marulića do jezika suvremenih pisaca.
Pouzdajući se u snagu filološkoga zanosa dobro poznatoga filolozima, dr. sc. Anica Bilić ilustrira bogatstvo i ljepotu dijela hrvatske jezične i književne baštine izdvajanjem citata na zadarskoj čakavštini 16. stoljeća kada su se uslijed osmanskih razaranja susreli razbjegli pastiri, s aluzijom na književnu i izvaknjiževnu vezu rasute bašćine sa slavonskom zbiljom 21. stoljeća uslijed vala iseljavanja iz te istočne hrvatske pokrajine:
I mi bismo odovud pobigli, ali nas slatkost bašćine uzdarži.
(Petar Zoranić, Planine, 1536., tiskom objavljene 1569.)
Ž.D.
