Vinkovčanina Davora Runtića ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Donosimo treću od tih priča, naslovljenu Đuro Šamukić.
Začuđuje činjenica da postoje ljudi poput Đure Šamukića, koje smo vidjeli u nizu ratnih situacija i prilika, i kada pitate bilo koga iz tog vremena nešto o takvim ljudima, svi ih se sjećaju i spremni su ispričati o njima nevjerojatne dokaze junačkog držanja.
Kada je u pitanju Đuro Šamukić, onda se gore rečeno može potvrditi na najbolji način i to već odmah nakon prvih višestranačkih i demokratskih izbora, kada je Hrvatska odlučila stvoriti svoju policiju.
Malo je poznato da su iz bivše općine Vinkovci tako oduševljeno prihvatili ovu ideju, pa je tako svaki treći polaznik tečaja za prve hrvatske redarstvenike bio iz ove općine, a naravno da ih je u Zagreb, prvo na liječničke preglede a poslije i na tečaj, između ostalih vozača vinkovačkog „Poleta“ vozio Đuro Šamukić. Kada je te mlade „golobrade“ ljude vozio na tečaj, koji su bili sretni što su odabrani služiti domovini, nitko od njih, pa naravno ni Đuro Šamukić nije ni sanjao da neće proći ni deset mjeseci, a da će se naći u krvavoj klopci u Borovu Selu.
U noći 1. na 2. svibnja 1991.godine su Srbi smišljeno i organizirano, što su kasnije pripadnici „crvenih beretki“, a i sam Milan Babić priznali, namjerno dočekali patrolu hrvatske policije iz smjera Dalja i zarobili Dalibora Križanovića i Zvonimira Makovića i odveli ih u nepoznatom smjeru. Načelnici policijskih uprava Osijek, otkuda su bili zarobljeni policajci i Vinkovci u čijoj nadležnosti je bilo Borovo Selo, nakon konsultacija s MUP-om RH, odlučili su se za akciju koje je cilj osloboditi zarobljene policajce. Načelnici Josip Reihl- Kir i Josip Džaja su dobili faks poruku u kojoj je akcija odobrena, a zadatak za izvršenje su dobile postrojbe policije za posebne namjene iz Vinkovaca i Osijeka.
Đuro Šamukić je vozio skupinu policajaca kojima je zapovijedao Martin Matković- Sova i koji su pod punom ratnom spremom krenuli prvo u Vukovar, a potom u Borovo Selo. Dinko Sabljić koji će nekoliko sati kasnije biti teško ranjen u Borovu Selu svjedoči: „Dobili smo uzbunu i složeni smo u vrstu, a podijeljeno nam je po 250 metaka, no kada su došli autobusi „Poleta“ bilo je jasno da je stvar ozbiljna i da to nije samo vježba“. Prije polaska u Borovo Sela načelnik u Policijskoj upravi Stipan Bošnjak im je objasnio o čemu se radi i kuda idu, a nešto ranije Martin Matković- Sova ih je upozorio da onaj tko ne želi ne mora ići. Nitko nije odustao i dok se u autobusima voze u Borovo Selo nisu ni slutili da to neće biti klasični policijski zadatak.
Đuro Šamukić sam svjedoči da je autobusom ušao u selo i da je na njih iznenada otvorena vatra kao da se otvorilo nebo i zemlja, a njegovo vjetrobransko staklo je razbijeno mecima, koji su mu prozujali pored glave. Sreća je da je bio priseban i da je odmah otvorio vrata autobusa, pa su naši policajci uspjeli izaći iz autobusa i iz kanala pored ceste pružili otpor. Već tada ih je dio poginuo, no da nije Đuro Šamukić na vrijeme reagirao, vjerojatno bi ukupno bilo puno više žrtava. Sam Šamukić je legao na pod autobusa i tako izbjegao sigurnu smrt, a kada je sve bilo gotovo i kada se umiješala JNA, što je također bio dio neprijateljskog plana uspio je izvesti autobus iz Borova Sela. Nevjerojatno je da je on i u takvoj situaciji
mislio kako spasiti autobus, što je uspio zahvaljujući i činjenici da su ga neki Srbi iz Borova Sela od ranije poznavali i odlučili ga pustiti s autobusom. Kada smo o svemu tome razgovarali prisjetio se da je u jesen 1990.godine vozio oružje i opremu za policiju u Vinkovcima, što je bio vrlo riskantan zadatak, jer je to vrijeme kada sve prate obavještajci kontraobavještajne službe JNA. Sjetimo se samo toga da je ta ista služba izvršila uhićenje Virovitičana i da ih je optužila za naoružavanje i pripremu tzv. pobune. Kada
se vozilo oružje za Vukovar i Borovo Naselje, sjeća se da je s njim u autobusu išao pokojni Blago Zadro. Sve one policajce koji su odlazili na obuku u Rakitje ili Valbadon kraj Pule, vozio je Đuro Šamukić, a svaki put ga je na te zadatke slao načelnik Policijske uprave u Vinkovcima Ivan Bučak. Prije Borova Sela vozio je policajce na njihove zadatke, tamo gdje su Srbi postavljali barikade i s njima je ostajao na terenu koliko je trebalo. Šamukić kaže: „ S njima sam dijelio sve i bio na hrani i spavanju kao da sam i sam dio te policije, a tako sam se ustvari i osjećao“. Sjetio se još i toga da onaj izrešetani autobus kojega je izvezao iz Borova
Sela nije dovezao prazan iz Vukovara, već je u njemu u Vinkovce dovezao one policajce koji su imali sreću da nisu poginuli ili da nisu teže ranjeni.
Iako se u nizu navrata nalazio u opasnosti, proći će bez ranjavanja i nekih ozbiljnijih posljedica, no sudbina je tako htjela da je ranjen u dvorištu svoje kuće 22. srpnja u vrijeme napada mirkovačkih terorista na Vinkovce. O tome piše „Večernji list“ od 25.travnja 1991. godine nabrajajući 18 ranjenika pripadnika policije, ZNG i civila, koji su do 15 sati, 22. srpnja doveženi u vinkovačku bolnicu. Uveden je u listu ranjenih kao civil, što je ustvari i bio i u liječničkom nalazu stoji da ga je operirao i izvadio mu geler dr. Josip Kiš, a kasnije je utvrđeno da mu je „trajno oslabljena funkcija desne ruke, zbog nedostatka funkcije mišića
desne nadlaktice uz ograničeno kretanje u desnom laktu”. Oni koji se sjećaju tih vremena, sjećaju se da su autobusi u mnogim našim gradovima zahvaćeni terorizmom i ratnim djelovanjem slani na razne zadatke i znano je da su neki od njih koji su ih vozili riješili status u okviru neke od postrojbi Hrvatske vojske ili policije. Pitanje je zašto je Đuro Šamukić izostavljen i jedini odgovor koji je moguć, to je zbog toga što on nije išao u sve one zadatke misleći da to treba regulirati. Mislio je, pa svi znaju da sam ja to radio i da sam
bio s njima i da će ga već netko staviti na neki popis i regulirati njegov status. Pitanje je naravno i sljedeće, kako je bilo moguće slati čovjeka u sve to, a ne dati mu za to neki papir, neku iskaznicu, a vidio sam mnoge koji su mi se hvalili nekim iskaznicama i papirima, a da ih nikad nigdje na djelu nisam vidio.
Sam Đuro Šamukić potvrđuje da je sve tako, dodajući: „Ja sam i ovih dana upitan od onih koje sam vozio u Borovo Selo i koje sam, siguran sam spasio, da li sam pozvan na obilježavanje tog tragičnog događaja i ja nažalost, moram reći da nisam, jer ja na tom popisu nisam“.
Treba reći da priča o Đuri Šamukiću ne završava ni Borovim Selom ni onim ranjavanjem 22. srpnja u dvorištu njegove kuće, jer on neće odustati. Vrlo brzo, iako je imao problema s desnom rukom, on će nastaviti voziti autobus i spašavati ljude. On će odvesti one vojnike JNA koji su se predali na ulazu u Vinkovce iz smjera Mirkovaca. Riječ je o 11. rujnu 1991. godine kada su iz vojarne „Đuro Salaj“ minobacačima pucali po gradu, pa kada se u 15 sati i 30 minuta na ulazu u Vinkovce pojavila vojna kolona, koju su štitili na čelu i začelju protuzrakoplovni topovi i oklopni transporteri, naši su ih na punktu zaustavili i zadržali. Ivica Čutura je svjedočio da su dva kamiona zatvorena ceradom imala veću skupinu vojnika bez oružja. Ivica Čutura kaže: „Bilo je jasno da su rezervisti i vidjeli smo da su u strašnom strahu.
Utvrdili smo da su uglavnom Mađari, a rekli su nam da su ih mobilizirali i rekli da ih voze na vojnu vježbu u Sombor ili negdje tamo u Vojvodini. Shvatili su gdje su kada su provirili kroz ceradu i vidjeli tablu s natpisom VINKOVCI“. Naravno, da ih nije bilo teško nagovoriti na predaju i svi su doveženi u veliku vijećnicu Skupštine općine Vinkovci. Tu smo Mladen Kevo i ja s njima razgovarali, a oni su nam ispričali istu priču koju je potvrdio i Ivica Čutura. Više od trideset njih su bili Mađari, a dvojica su bili Hrvati iz
Vojvodine i jedan Srbin, a svima je Crveni križ dao civilna odijela i odlučili su otići u Mađarsku. Vinkovci su bili pod vatrom i kišom granata, a po njih je stigao autobus „Poleta“ i vozač Đuro Šamukić, koji će ih odvesti u Mađarsku. Sljedeći dani su za Vinkovce značili pravi rat i napadi sa svih strana, a najviše iz Mirkovaca i vojarne „Đuro Salaj“. Situacija je bila takva da iz grada treba izvući sve nepotrebne za njegovu obranu i opet je tu vinkovačko poduzeće „Polet“, naravno uz druge vozače i Đuro Šamukić. Đuro Šamukić kaže: „Najteže mi je bilo odvesti štićenike staračkog doma, koji su se nalazili u svojoj zgradi nedaleko
vinkovačke bolnice koja je bila stalna meta napada“. Ovo mogu potpuno potvrditi, jer čim bi grad bio napadnut i kada su ovi iz Mirkovaca procijenili da bi mogli dovoziti ranjenike, vatra je prenešena na bolnicu i njenu okolinu.
Kada su 1. listopada 1991.godine zaredali napadi na naša mjesta, čiji pad je bio u funkciji potpune blokade Vukovara, Đuro Šamukić će pod napadom izvoziti civile iz Cerića. Sjećam se tih ljudi koje je on dovezao u Vinkovce i koje je trebao odvesti na sigurno, u kakvom su paničnom strahu bili, a Đuro ih je smirivao i tješio da to neće dugo trajati i da će ih uskoro voziti natrag u njihov Cerić. Tješio je on i ljude iz Antina, Korođa, Tordinaca koje je izvezao samo koji sat prije, nego što su njihova mjesta zauzeta ili poput Tordinaca, potpuno opkoljena. Desetak dana kasnije Hrvatska je u teškim uvjetima smogla snage da krene u deblokadu Vukovara i od Nuštra prema Marincima, one koji su sudjelovali u proboju na polazne položaje je dovezao Đuro Šamukić. Kada nismo uspjeli i kada je krivnjom „Liječnika bez granica“ tragično proboj zaustavljen, naše branitelje je na sigurno odvezao opet Đuro Šamukić. Kada smo 10. studenog, nažalost, izgubili Bogdanovce, a osam dana kasnije i Vukovar i dva dana poslije Vukovara i Borovo Naselje, one koji su se uz nevjerojatnu sreću izvukli iz tog pakla netko je trebao odvesti za Zagreb ili negdje drugdje. Među onima koji su to autobusima činili bio je i Đuro Šamukić, pa zašto onda on nije među onim vozačima koji imaju status branitelja Domovinskog rata? Naravno, i sam se pitam zašto status nemaju ratni izvjestitelji, iako je njihov doprinos Domovinskom ratu nezaobilazan i naravno, vrlo lako dokaziv. Začuđuje da neki iz Koprivnice već godinama siluju hrvatsku javnost svojim novinarskim doprinosom u obrani domovine, iako se njihova nazočnost na bojišnici može mjeriti tek samo satima, a ne nikako danima.
Još ću reći i to da sam svjedok nevjerojatnih scena, kada su oni zaduženi za telefone pod granatama tražili kvar, ili električara, koji su se verali po krovovima da spoje prekinute žice, a na susjedni krov je pala granata. Sjetimo se onih liječnika i medicinskih sestara, koji su bili u postrojbama i na licu mjesta krpali ranjene, a sjetimo se da je vukovarska, vinkovačka, šibenska, gospička, dubrovačka, zadarska i druge bolnice spasile mnoge živote, upravo zato što ih liječnici nisu napustili i što su djelovali na samoj bojišnici. Sjetimo se vatrogasaca i riječi Mile Dedakovića- Jastreba koji je rekao: „Izgorjeli bi kao Rim da nije bilo vatrogasaca“, a sam sam vidio što su u Vinkovcima učinili da ne izgori župna crkva sv. Euzebija i Polonija i
u kakvom je šoku bio župnik Tadija Pranjić gledajući kako mu gori crkva. Mogao bi tako nabrajati na dugo i široko, no samo vas upućujem na knjigu Ivana Mravka „Svjetlost Vukovara“, pa će vam biti jasno zašto smo mi iz ovog našeg Domovinskog rata izašli kao pobjednici. Svjedok sam da je Đuro Šamukić zaista branitelj, ali i junak Domovinskog rata i svjedok sam da je i nakon pada Vukovara vozio naše branitelje u teškim uvjetima na izvršenje zadataka i da je to bilo često u Lukovo Šugarje i da je to bilo i u vrijeme akcije Maslenica i ne smatram ga krivim što nema status. Mogao je Đuro Šamukić sam riješiti svoj status da je to imao kao glavni cilj svog sudjelovanja. Šamukić je to mogao, jer je njegova pokojna supruga Marija radila cijeli rat u Uredu za obranu bivše općine Vinkovci i grada Vinkovaca, no on nije htio
tako. Htio je da ga se netko sjeti i da ga stavi na neki popis, a znamo i on i ja da je to bilo naivno i da će sve završiti tapšanjem po ramenu, čuđenjem i pitanjem „ kako je to moguće da ti nemaš reguliran status?“.
Davor Runtić (1941.) je jedan od najplodnijih pisaca knjiga o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Pisanje temelji na osobnom iskustvu i istraživanju koje traje od 1991. godine, kada je djelovao kao ratni izvjestitelj i glasnogovornik Mile Dedakoviće – Jastreba i Vinka Vrbanca. Poslao je u Hinu više od 5.000 vijesti o Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Đakovu i bosanskoj Posavini, te mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
