Nakon što su u Sotu u Srijemu uspjele preživjeti odmazdu nad Nijemcima nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, obitelji Ivana Vahta i njegove supruge Marije, rođene Bence, živjele su od poljoprivrede. Preživjeli su i zloglasnu obvezu kada su im “meli” tavane, preživjele su i seljačke radne zadruge. Ivanu i Mariji će se u Sotu 1949. roditi kći Ljubica, 1953. Ljiljana pa 1958. Jelica. Često su ih u vrijeme poslijeratne komunističke diktature znali odvesti u Šid, istući, ponižavati, te kao da se ništa nije dogodilo, vratiti u Sot. Najstarija kći Ljubica od kuće će krenuti prva, ali ne daleko, kao što je to bio običaj kada su u pitanju mnogi, već u obližnji Vukovar. Vukovar, odnosno Kombinat gume i obuće “Borovo”, trebao je mnoge koji su htjeli raditi. Kada se 1970. tamo zaposlila kći Ljiljana, roditelji više nisu razmišljali, nego su sve prodali i krenuli u Vukovar. Doselili su u kupljenu kuću u Radničkoj ulici na Sajmištu, a kako nisu mogli bez zemlje, u samom istočnom predgrađu Vukovara kupili su pet jutara.
Ivan Vaht nastavio je svoj poljodjelski posao a kako je stalno nosio šešir, dobio je nadimak Šokac, što je Srbima značilo da je riječ o Hrvatu, odnosno kada su stvari krenule po zlu, da je riječ o “ustaši”. Tada su Srbi – koji su do tada vrlo rijetko govorili tko su i što su – odjednom počeli jasno govoriti što misle. Tako je Živojin Jarić, jedan od Vahtovih susjeda, kada se u Vukovaru pekao vol nakon demokratskih izbora, rekao: “Svi će Hrvati zbog ovoga visiti.” Odjednom se sve počelo tumačiti i gledati na neprijateljski način. Tako će drugi susjed, Mića Radmanović, nakon što je vidio poluslijepog Ivan Vahta kako maše svatovskoj povorci iz sela Berak, to protumačiti kao pozdrav “ustaškoj zastavi”.
Kada su Srbi govorili da će svi dobiti otkaz u “Vuteksu” zato što su Srbi, Ivan Vaht im je rekao: “Naš Francek nikome ne će dati otkaz.” Sve će to biti zapamćeno, a kada je 14. rujna iz smjera Negoslavaca, Petrovaca i kasarne krenuo jedan od najsilovitijih napada, mnogi su civili bili ubijeni, a dio zarobljenih bio je odveden u vukovarsku kasarnu. Među zarobljenima su i Ivan Vaht i njegova supruga Marija. Kada su ih dovezli u kasarnu, vukovarski Srbi su prijetili Ivanu riječima: “Ti si, deda, na crnoj listi.” Suprugu Mariju su, kao i druge žene, odvojili, pa je ona, zahvaljujući svojoj upornosti, uspjela izaći sa srpskim ženama. Prvi put su je iz autobusa izbacili jer nije “srpska majka”. Drugim autobusom je stigla u Negoslavce gdje je tražila Zoricu Šerbić s kojom su u kumstvu pa su joj njezini i pomogli. Sutradan je preko Orolika stigla u Šid, gdje će se javiti rođaku iz Sota koji će je prihvatiti. Uskoro se sastala s kćeri Ljiljanom, udanom Čutura, zetom Ivom i tri unuke; uz silne opasnosti stigla je najprije u Hercegovinu, a onda u Zagreb. Zahvaljujući čudu svi su oni sa Sajmišta uspjeli izvući živu glavu. Dok Marija Vaht vodi bitku kako bi došla do slobode, vukovarska kasarna je postala mučilište za sve zarobljene Hrvate i druge nesrbe. Đorđe Pavlović rekao je Vahtovoj supruzi Mariji da se ne brine jer on jamči za “dedu”. Neki susjedi Srbi koji su također odvedeni, govorili su nasilnicima: “Ostavite toga čovjeka, on nije ništa kriv.” Sve to, međutim, nije pomoglo. Zarobljenici su bili izvođeni nasred vojarne svaki put kada bi hrvatski branitelji krenuli u rješavanje toga objekta koji je obrani Vukovara bio poput kosti u grlu. Mnogi su na hrvatskoj strani pitali za vrijeme tih napada zašto se ne ide do kraja, no do kraja se nije moglo ići upravo zato što je zapovjednik obrane Mile Dedaković Jastreb htio spasiti te zarobljene civile.
Ivan Vaht, koji je bio okružen susjedima Srbima u Radničkoj ulici, sa svima je bio dobar i po tome je ostao u pamćenju svima koji su ga poznavali. Danas, u vrijeme pisanja ove priće a prošlo je više od 10 godina otkad je s mnogima odveden u vukovarsku vojarnu, iako su živi mnogi Srbi koji su bili tamo, nitko nema toliko ljudskog poštenja i suosjećanja reći istinu. A istina je da su Ivan Vaht i mnogi koji su 14. i 15. rujna 1991. zarobljeni na Sajmištu – u vojarni tzv. JNA ubijeni, ali im se do danas ne zna za grob. Teško je pretpostaviti da je netko tko se našao u paklu vukovarske vojarne, znajući koju je ulogu tzv. JNA namijenila zarobljenim civilima – preživio. Ipak, obitelji nestalih je svih ovih godina tragala za istinom, nadajući se da će možda negdje naći neki trag, žele istinu.
Zato još uvijek u Sotinu i Berku obitelji tih nesretnih ljudi mirnim prosvjedima pokušavaju utjecati na savjest svojih susjeda Srba da im kažu istinu. Mnogi pokušavaju i institucionalnim i osobnim vezama, no uglavnom neuspješno: redovito nailaze na dobro organiziran zid šutnje. No kao što su poznate žrtve srpske agresije sa Sajmišta, poznata je i većina onih koji su zločine izvršili, zahvaljujući osobama poput Josipa Tomašića koji su od jednog do drugog kućnog broja sve zabilježili. Zna se tko je počinio stravični zločin nad cijelom obitelji Bešker koja je nedavno pokopana na vukovarskom groblju, no očito se ne zna do kada će se o tome šutjeti i kada će taj zločin biti kažnjen.
Obitelj Ivana Vahta, vrijedna i čestita čovjeka, koji je sa suprugom Marijom teškom mukom odgojio i othranio troje djece, ima pravo znati gdje su pokopani posmrtni ostatci njihova supruga i oca kako bi imali gdje zapaliti svijeću i položiti cvijeće.
