Hrvoje Majksner: Priča sedamnaesta iz nove knjige Davora Runtića radnog naslova”77 priča o ratu”

Foto: M.H.

Kako je imao iskustvo djelovanja politike na njegovog oca Vladimira Majksnera i kako su mu sile zla kao “proljećaru” i njegovom jasno izraženom hrvatstvu, Hrvoja politika nije impresionirala. Promatrao je on sve te događaje iz kraja osamdesetih godina sa strane naivno vjerujući da to njega može mimoići. Onu nesretnu propalu vojsku koja je sebi tepala da je narodna, a to odavno nije bila, služio je u Crnoj Gori i tamo 1989. godine puna četiri mjeseca uvježbavan kako se rukuje bestrzajnim topom i što se sve može postići tim oružjem. Isto tako noseći se svojim apolitičnim uvjerenjima bio je siguran da je to sve bespotrebni dril i da mu to znanje nikada neće trebati.

Vrativši se s odsluženja vojnog roka svakim danom je vidio da stvari postaju ozbiljnije i da to njega neće mimoići. Tenkovi te tzv. JNA i oklopni transporteri su izašli na vinkovačke ulice demonstrirajući svoju sirovu silu i vidio je da ovi golobradi mladići pokazuju tri prsta, a naši im odgovaraju s dva u znaku pobjede. Sve je u njegovoj glavi promijenio jedan poziv s Radio Vinkovaca u kojem se traže i oni koji znaju rukovati bestrzajnim topom i on se bez ikakvog razmišljanja javio. Rečeno mu je da top i granate imaju, ali on sam mora okupiti posadu. Kako su svi imali osnovna znanja, Hrvoje ih je samo provjerio i uputio kako se što radi i što je čiji zadatak. Pripadali su tada po ustroju snagama MUP – a RH i tu na Kunjevcima gdje im je baza zapovjednik im je Drago Matić. Njihovo službeno djelovanje započinje 1. rujna 1991. godine, a onda se tu jednog dana pojavio Josip Šarić – Šanto, čovjek koji je od početka znao što se događa i što treba raditi. Nakon kratkog razgovora između Matića i Šarića, Hrvoje i njegova ekipa su promijenili zapovjednika i postali pripadnici “Vinkovačke samostalne satnije”.

Vladalo je euforično raspoloženje i svi su bili uvjereni da će biti sve brzo gotovo, a samo oni stariji su ih upozoravali da neće biti ni brzo ni lako. Upravo kada se dogodila ta promjena započela je blokada vojarne i garnizona “Đuro Salaj” u Vinkovcima i svi su brzo shvatili da su stariji bili u pravu. Bestrzajni top su koristili u otvaranju vatre na vojarnu tzv. JNA i na Mirkovce otkuda je toj vojsci pružana potpora. Stalno mijenjaju položaj i kako moraju štedjeti na municiji gledaju da u gađanju neprijatelja budu učinkoviti. Ispale nekoliko granata i onda u zaklon. Traže optimalne ciljeve, a to je prije svega neprijateljska tehnika i kada imaju pravi pogodak odmah mijenjaju položaj i traže siguran zaklon. Popeli su se topom i na vrh PIK – ovog silosa, no tu su im uspjeli uništiti top. Njima je bilo najvažnije da su svi živi i brzo su dobili drugi top.

Neprijateljski odgovori su bili na svaku našu granatu stotinu njihovih i oni su tukli cijeli grad i uvijek imali sigurne pogotke. Kako je vojarna “Đuro Salaj” bila na južnom rubu grada, oni su tukli sve, ali prije svega vitalne ciljeve u kojima su vinkovačka bolnica, pa i dom za starije bili stalna meta.

Ovi iz vojarne su dobivali upute da izdrže, jer im iz Beograda šalju pojačanje, no pojačanje je zapelo na cesti Šid – Vinkovci, a u Starim i Novim Jankovcima im je razbijen i ponton kojim su planirali preko Bosuta izvući svoje iz vojarne. Kako je u Zagrebu bilo jasno da se bez Vinkovaca ne može pružiti pomoć Vukovaru, prevladao je razum i dr. Franjo Tuđman je dogovorio s generalštabom predaju vojarne. Vrijeme koje uvijek najbolje sudi o svakoj odluci, pokazalo je koliko je to bila opravdana odluka, jer nakon odlaska tzv. JNA Vinkovci su se mogli posvetiti obrani grada i ugroženih naselja općine, ali i jednako tako mnogo više nego što se zna pomoći obrani Vukovara.

Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje.