Volim nogomet. Stvarno ga volim.
Volim kad igra naša repka, i volim kad pobjeđuju.
Isto tako, voljela bih da sam ovih dana u Rusiji, na stadionu. Ali nisam, nisu mi se kockice posložile.
No, posložile su se Ivi Sanaderu. Eno Ćaće, s VIP akreditacijom, okruženog nasmijanim obožavateljima koji okidaju selfije i s ponosom fotke kače po Fejsu. Ma i glasovat će za Ćaću, ako im se ponovo pruži prilika. Kaže mi frend: „Kako to: ja blokiran, Sanader blokiran; on u Rusiji, ja nisam?” Predmnijevam da se Sanader bogatije oženio nego moj frend.
Prvu tekmu nisam gledala, ali sam popratila euforiju nakon spektakularne pobjede jednim autogolom i jednim kaznenim udarcem. Zapala mi za oko Dalićeva izjava: Igrali smo za naše branitelje i ljude koji preživljavaju u Hrvatskoj. Daliću, braniteljima ste mogli posvetiti i neku spektakularniju pobjedu, ali ovima koji se u Hrvatskoj muče i preživljavaju će skupljanje plastičnih boca vjerojatno biti lakše sad kad znaju da ste igrali za njih. Korak će im biti prpošniji, a ubacivanje boca u Konzumove vrećice sigurno poletnije.
Druga utakmica izabrane vrste doista bi mogla ući u anale – slomismo prijateljsku i bratsku Argentinu bez milosti. I što kaže izbornik nakon te veličanstvene pobjede? „To je bila moja najveća utakmica i pobjeda…” Eh. Više ne spominje branitelje i napaćeni hrvatski puk. (Doduše, spomenuo je Broza. Ne, ne onog Broza. Sram vas bilo pa ste tako nešto mogli i pomisliti!) Napaćeni hrvatski puk koji nije imao sreće biti u Nižnji Novogorodu, deklasiranu je Argentinu i sirotog Lea iščerečio po društvenim mrežama. Kad je protivnik na tlu, slobodno ga šutni u jaja.
Moram napomenuti kako su ovu povijesnu utakmicu iz VIP lože pratili Maradona, prvi muž u Hrvata Jakob Kitarović i Davor TheBrand Šuker. Ako su nekome nakon tekme zafalili nekakvi novčići, znamo kod koga su.
Nedvojbeno je da velike zasluge za uspjeh reprezentacije u obje utakmice treba pripisati i našem kapetanu Luki ‘ne-sjećam-se’ Modriću. Fenomenalno čovjek igra, usprkos (ili zahvaljujući?) amneziji. Dokle god zaboravlja da je protiv njega podignuta optužnica zbog lažnog svjedočenja, nema zime za nas – sigurno ćemo do finala! Samo da zbog amnezije ne zaboravi za koji tim igra….
A što bliži budemo finalu, sastav naših navijača bit će sve šarolikiji. Očekujem predsjednicu, očekujem premijera, hrpu ministara i saborskih zastupnika. Nek’ idu oni, kad već mi ne idemo. Samo je šteta je što neke likove ipak nećemo vidjeti među njima. Todorića, recimo. A ni Mamića. (Ili, možda, ipak?) Zamislite koji bi on dernek priredio nakon ove utakmice s Argentinom: Cigani, Euri, razdrljena košulja, kazačok…. Nema veze što je te Eure maznuo (kaže sud, a ne ja!). Kad malo bolje razmislim, baš šteta što je čovjek bjegunac. Mogli smo ga poslati na Euroviziju.
Veselim se dolazećim utakmicama, i svem folkloru koji ide uz njih. No, čak i ako ne budemo nogometni prvaci svijeta, ostaje nam jedna utjeha: uvijek ćemo biti prvaci svijeta u jednoj disciplini. U pravljenju heroja od šupaka. Tu nemamo konkurencije.
P.S.: Da ne bi bilo zabune: doista se veselim svakoj dosadašnjoj i budućoj pobjedi hrvatske reprezentacije. I ne trpam sve navijače, nogometaše i dužnosnike u isti krim-koš. Još uvijek pamtim Mandžukića koji je u vrijeme poplava u Gunji bez puno slikanja i bez imalo pompe dovezao pomoć stradalima. Pamtim sve humanitarne akcije i mojih Ultrasa i svih drugih navijačkih skupina. Tu su kad treba, kad gori. Oni – i mnogi samozatajni drugi – su heroji iz moga naslova.
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
