Od 14. studenog kada snage agresora izbijaju na Dunav, obruč oko Borova Naselja sve je tvrđi. Vide napadače na sve strane i upuštaju se u žilave i teške borbe. Napadača gine veliki broj, ali ne odustaju. Potpuno je jasno što im je cilj i jasno je da će oni naplatiti svoje žrtve i to je potpuno svejedno na kome. Područje koje brane sve je manje i polako se svodi samo na tvorničke hale kombinata Borovo.
Oni se svaki dan nadaju pomoći. Izlaz iz Vukovara je jedino što se traži. Kuju se razni planovi. Neprijatelj na razglasima već slavi i govori da je Vukovar pao i što oni čekaju. Najsramnija je poruka: “Predajte se pa ćete poginuti barem kao ljudi”. To je još jedan dokaz iskrivljenog srpskog morala. Veze s ostalim dijelovima nema. Nisu više ni u što sigurni. Misle da su Bogdanovci u našim rukama. Tada je točna informacija bila vrednija od zlata, no točnih informacija nema. Neprijatelj to koristi i ubacuje svoje laži. Kod Kileta je konačna odluka da ide u proboj. Prave točan plan gdje će se okupiti i otkuda će krenuti. Vidjeli smo kako je Mrakan zakasnio na mjesto dogovora, jer je spašavao život ranjenom Hrvoju Mađareviću. Kile neće dugo Mrakanu vjerovati u tu priču, no u jednom slučajnom susretu sam Mađarević će to potvrditi. Svi planovi i dogovori su propali i bit će tako da će u proboj ići Kile i Darko Toth. Sve su uništili što ih je moglo otkriti i na kraju ubacuju i bombu da se to zapali. Sišli su u zgradi Vodovoda u kanalizaciju i idu tom kanalizacijom do Dunava. Namazali su se totnom masti i umotali se najlonom.
Prvo što su utvrdili jest da je Dunav strašno hladan. Neće izdržati više od stotinu metara. U Dunav odbacuju sve što im je suvišno. Hladnoća ih vraća prema tvornici. Toth je posebnim nožem presjekao žicu ograde. Mnoge hale od kombinata gore. Oni žele ući u neku od hala da se osuše. Gori i skladište obuće. Čičak govori o poznatim čizmama zbog kojih su mnogi dobili batina, jer su te čizme nosili pripadnici ZNG. Čizme je proizvodio kombinat “Borovo” za rudnike u Kanadi. One su bile izvanredno tople i četrdeset i osam sati se moglo u njima biti u vodi. “Možeš misliti kada se zapali milijun pari obuće, tone guma i ljepila, to je požar na kome se zaista može osušiti”, kaže Čičak. Kada su došli bliže halama, Kile i Toth su se prvi put pogledali i utvrdili da su crni kao crnci. Kile vidi Totha da mu se samo zubi bijele. Kaže: “Kada smo došli u Vinkovce, govorilo se da su došla dva mala crnca”. U tvornici su prespavali jednu noć i to na visini jedne platforme, gdje ih nisu mogli vidjeti. Jutro je, i to je 20. studeni, oni iz svoje hale vide da je u tijeku predaja. Vide sve kako se to odvija.
Tu zadnju noć Kile opisuje kao nešto najstrašnije u životu. Na Totha je to tako djelovalo da je tijekom te noći osijedio. Sada još i to – vide svoje suborce i prijatelje kako se predaju i što se dogada s njima. Stotine misli im prolazi kroz glavu. Boje se da će ovi ući u halu i pucati po njima, ili će to minirati. Kada je predaja gotova, oni predvečer kreću, prolaze samim centrom Borova Naselja. Sve je srušeno ili gori, ovi uljezi su se sklonili, jer je lila hladna jesenska kiša. Kile razmišlja o bajci: “Pale sam na svijetu”. Jer, zaista, nigdje nema nikoga. To je jeziva scena. Toth kaže: “Tu je u blizini moja kuća”. Kuća je srušena, ali podrum je čitav. U podrumu ima hrane, čak i kobasica, ali nema kruha. Tu su se ponovno osušili, ali i dobro najeli. Črvsto su zaspali, iako su tenkovi topovima rušili rijetke čitave kuće. Ne zna više točno što ih je probudilo. Kada su se probudili, tek tada su bili svjesni da su uopće spavali i u što su se upustili. Kreću željezničkom prugom Vinkovci-Borovo. Idu prema silosu na Đergaju. Skreću prema Lužcu. Prolaze vrlo blizu jednog transportera u kojem svi spavaju. Cilj im je šuma Đergaj, no onda se sjete minskih polja. Odlučuju ići što bliže onome što oni drže, jer znaju da to nije minirano. Planiraju ići cestom da vide tablu mjesta.
No, gdje god krenu, svuda su tenkovi. Nekoliko puta gaze Vuku i razne kanale. Prate stupove dalekovoda na kojima piše dalekovod Vukovar-Vinkovci. Gdje vide njih, to oprezno obilaze. Ulaze u jedan šumarak i misle da su sigurni, no tada izranja pred njih jedan čovjek s naramkom drva. Staju i oni i on kao ukopani. Što sada reći, ne znaju tko je on. Prvo što Tothu pada na pamet je da kaže “zdravo” i traži cigaretu. Po tom pozdravu je siguran da ga se ne može prepoznati. Na to ovaj s naramkom drva vikne: “Ante, imaš li cigaretu?” To im je odmah sve pojasnilo. Ante ne može biti Srbin, kaže Čičak, ni u kojem slučaju. Njih je oko desetorice i oni su tu već desetak dana. Kriju se otkada su pali Bogdanovci. Što čekaju ni njima nije jasno. Dogovorit će se, nakon što se osuše na vatri u zemunici, da idu svi zajedno u Vinkovce i tako je i bilo.
Čičak, nastavljajući svoju priču kaže da u jednoj sobici zatiče Šipoša, taj zadnji dan i pita ga: “Gdje je Kile?” Šipoš mu odgovara: “Kad sam ga zadnji puta vidio, tražio je tebe”. Uporno ga traži, ali ga ne nalazi. Da ide sam u proboj, smatra da su mu šanse nikakve. Susreće Mrakana, no on neće da ide u proboj jer nema Kileta. Taj zadnji dan je 20. studeni. Na položaju su samo Čičak i Željko Vavetić-Vava sa jednom “maljutkom” i čekaju da naiđe neki tenk. S one platforme u hali kombinata Borovo, Kile vidi Čička kako uznemireno traži svoje, no nema nikakve šanse da mu da neki znak, da mu se pridruži.
Govorimo opet o ovima iz Bogdanovaca koje Kile susreće u šumi. Kad su se odmorili i osušili, Kile im kaže: “Vi nama kažite samo otprilike gdje su Vinkovci”. Oni se dogovaraju, a dvojica neće da idu, oni još uvijek misle da nije trenutak. Medu njima je jedan šumar, koji zna proći i kroz šumu. Čude se kako to da nisu ranije pokušali kada su imali takvog čovjeka sa sobom. Odgovor je samo jedan. Nisu imali nekoga tko bi rekao da se ide. Kile tvrdi da vjerojatno ne bi izašli da nisu naišli na ove Ijude iz Bogdanovaca. Njih je sada sve skupa deset. Za braću Begonja, koji su ostali, ne zna se ni danas ništa. Kile je među Bogdanovčanima prepoznao neke s kojima je radio u “Vupiku”. Prolaze kroz Bogdanovce u koloni. Izbjegavaju transportere i tenkove. Brzo su naučili da u pravilnim razmacima oni otvaraju vatru i to nasumce. Tuku i topovima i strojnicama. Tada se zaustave i legnu ili se zaklone. Pred Nuštrom će se naći između dvije vatre, tuku preko njih strojnice i očito je da je otvorena snažna vatra. Kile računa da je to kraj i da se iz toga neće moći izvući. Dogodilo se da su oni prošli kroz zadnji četnički položaj, pa su četnici otvorili na njih vatru, a naši su na tu vatru odgovorili. Toliko su puzali da su lica iskrvavili, no izvukli su se preko jedne čistine, trkom. Svi stižu čitavi, a da su na svom zaključuju po tome što su cijevi oružja okrenute prema onima gdje su maloprije bili. Svejedno nisu sigurni pa šalju jednoga bradatog s bijelom zastavom da se predaju. Već im je zaista bilo dosta svega. Dogovorili su se da on jednom zazviždi ako su naši. Tako je i bilo. Kada su se našli medu svojima, Kile se sagnuo i ljubi zemlju. Iako nikada ne puši tada nije odbio cigaretu. Kiletov otac, koji ga je savjetovao da se ne preda, bio je zarobljen, no samo zato što je bio ranjen. Kile je išao da ga vidi i planirao je da idu zajedno u proboj, no s tako ranjenim nije bilo nikakvog izgleda. Pustili su ga zabunom, jer je bio još jedan Josip, Josipa Kiš. Nisu otkrili da je on bio zapovjednik na silosu, na Dunavu. Drugi dan su to otkrili nakon razmjene i taj drugi Josip, Josipa Kiš, je dobio batine. Nakon svega ratovat će i na Kupresu i biti u profesionalnoj brigadi ZNG više od jedne godine. Vraćamo se sudbini Igora Kocha – Čička, koji je još na svom položaju, iako je već započela predaja branitelja Borova Naselja. Čičak videći da više nam oslonca, odlučuje se predati. Po njega dolazi Mladen Levoc na položaj i kaže da je predaja, da se nama što više čekati. Predaja je već počela, a Čičak i Đuro Jelinček se brane. Dežuraju na “maljutki” i to onoj jedinoj koju imaju. Predaja je već u tijeku.
On je izvan sebe što nema Kileta, ali se ne boji ničega. Tu se već susreće s agresorskim vojnicima i nitko još nikoga ne razoružava. Sada vide svoje neprijatelje licem u lice. Čičak viče Štefančiću i drugima: “Pa ljudi, idemo se sada s njima obračunati”. Svi međutim misle da više ništa nema smisla. Oružje se predaje i on vidi da je to hrpa svega i svačega. Božo Kelava uspijeva nagovoriti žene da krenu na ove vojnike i žene su bile “za”, no sve je već kasno i bez smisla.
Najveći problem su žene i djeca u Računskom centru, ili kako Čičak kaže u Bijeloj zgradi. Ne smiju ništa zbog njih učiniti. Opisuje taj osjećaj kada ga opipava neprijateljski vojnik kojeg bi do koji sat ranije zubima zaklao. Pretražuje ga detaljno da nema nešto od oružja. Pušku mu predaje i sve što ima. Nakon što je sve obavljeno, ulaze u autobus. Voze ih od Borova Naselja prema Boboti. Kod rampe gdje je bila gostionica “Mali raj”, vide mrtve ljude na sve strane. Autobus je nabijen, više je od sedamdeset Ijudi. Zajedno je s Ilijom Medićem, Srbinom, jednim od trojice o kojima smo govorili na početku. Sjede jedan do drugoga i Ilija Medić ga pita: “Šogore, što ćemo”. Čičak mu odgovara: “Sjedi i šuti, sad smo tu i što možemo”. Dakle, Ilija Medić je među braniteljima svoga grada i dijeli njihovu sudbinu.
Dovoze ih u Stajićevo gdje su stigli već neki autobusi. Čičak se u špaliru sakrio iza Ilije Medića, koji je puno viši i snažniji. Dobio je tek dva udarca. U staji sjede zajedno Željko Vavetić-Vava, Mrakan i Čičak. Mrakan kaže Čičku: “Tu ti je otac, ja sam ga vidio”. Čičak mu ne vjeruje, no brzo će se uvjeriti da Mrakan govori istinu. Bilo mu je drago da je živ, iako mu je jasno u kakvom su dreku. Za sestru zna da je na sigurnom, u Njemačkoj. Za majku ne zna ništa.
Čičkovog oca su tukli često i jako, a glavno što su mu zamjerali, to je što je on Nijemac, a postao je ustaša i sina je pretvorio u ustašu. Dok mi priča o ovom razdoblju svoga života, Čičak je vidno uzbuđen i teško mu je. Mučitelji sve znaju, da je bio u Njemačkoj, no tvrde da je bio u američkoj bazi i da ga je otac na to nagovorio, te da je on obučio ustašu sina. To mu stalno govori Major “Brkica”, koji ga ispituje. Otac im na ispitivanju odgovara: “Možete ubiti mene, ali Kochove nećete nikad istrijebiti. Pokušali ste 1941. ali niste uspjeli. To vam ja kažem.” To sada govori čovjek, majstor zidar, koji se nikada nije bavio politikom i u Vukovaru je bio civil. Jednostavno rečeno, tukli su ga dok nije umro od batina. Sahranjen je u Vojnomedicinskom groblju Beograd i Čičak kaže: “Eto to je jedino što znam o svom ocu, barem mu znam za grob”.
Iz logora Čičak izlazi s posljednjom skupinom 14. kolovoza 1992. Major “Brkica” u Stajićevu je sitni čovjek, star pedeset godina i jedini koji nosi cijelo vrijeme maskirnu uniformu. Nosi stalno mali kratki pendrek, koji često upotrebljava. Prvi put kada ga je pozvao pita ga ime i prezime, i kada kaže da je Igor Koch, on dodaje Čičak. Kada Čičak odgovori potvrdno, on dodaje: “A ti si taj”. Očito je dakle da ga imaju na crnoj listi. No začudo, time je razgovor završen za taj put.
Drugi razgovor prvo počinje batinama i onda ga tek izvode pred majora Brkicu. Žele znati tko je klao i ubijao goloruke i nedužne Srbe i bacao ih u Dunav. Čičak odgovara da on koliko zna da to nitko nije radio od branitelja, ali i ako je, on to nije nikada vidio ni čuo. Odmah mu major Brkica kaže da laže. Izvlači mu dosje i kaže: “Poznaješ li potpukovnika Jeremića?” “Poznajem”. “Pa naravno da poznaješ kada ti je bio zapovjednik u JNA. Služio si u gardi. Obučavali su te u Šapcu, obučavao te je Leut”. Čičak prvi put čuje to prezime. Sve mu je rekao kako se ponašao i s kim se družio.
Čičak je mršav i sitan i ležao je između Mrakana i Vave koji su ga grijali i spasili da se ne smrzne. U podrumu ga je tukao jedan Crnogorac i “Rambo”, odnosno Ivica Vuletić, koji je sada u Istražnom zatvoru u Osijeku.
Dodaje mi da je na predaji u Borovu Naselju zapamtio ime jednog oficira, koji im je dijelio cigarete. Taj se zvao Tomislav Demo. Govorio im je da je iz vinkovačke vojarne i da je VBR-ima, tukao Vukovar. Mi smo toga Tomislava Demu pustili otići, nakon što je istim tim raketnim bacačima “ravnao” Vinkovce i ubijao ljude. O tome nam u svojoj životnoj priči govori Marijan Horvatić, o kome smo pisali u prvoj knjizi “Junaci Domovinskog rata”, ali i u knjizi “1991., Vukovar – Vinkovci”, na stranicama 16 – 18. Horvatić je svjedočio o svojoj ulozi u vojarni “Đuro Salaj“ u Vinkovcima, gdje je bio podoficir jugovojske. On tvrdi kako je sedam oficira i podoficira jugovojske koji su bili hrvatske nacionalnosti, nakon što je postignut sporazum o odlasku JNA, otišlo s tom vojskom. Uz rečenog Tomislava Demu otišao je prema Vukovaru i kapetan prve klase Andrija Marinić, koji je odmah, kao i Demo, sa svojim haubicama djelovao u napadima na ovaj grad. Što se tiče oficira i podoficira Albanaca i muslimana, niti jedan iz ove vojarne nije prešao na hrvatsku stranu, ali jesu dva Srbina. To su Dragan Krstić i Dejan Lisak, koji su se iskazali u obrani domovine Hrvatske i postali časnici Hrvatske vojske.
Čičku je dao kutiju “Kenta”. Ušao je među branitelje Borova Naselja i razgovarao o tome što je radio, no hvalio je hrabrost ustaša. Tomislav Demo je Hrvat iz okolice Đakova, koji se prijetio iz vojarne u Vinkovcima i tvrdio kako ima poseban obračun s Hrvatima. To je i ostvario. Prvo je tukao po Vinkovcima. Kada su izašli s naoružanjem iz vinkovačke vojarne većina ih odlazi odmoriti se, no Tomislav Demo i Andrija Marinić s višecijevnim bacačima raketa i haubicama odmah idu preko Ilinaca i Šida na Vukovar.
Jedino što Čičak na kraju želi to je da se sretne sa Žutim. Smatra da je on izdao njih i njihovo prijateljstvo i njihov grad – i to mu ne mogu oprostiti. Nije važno što je on Srbin. Čičak vjeruje da će do toga susreta doći kad – tad.
