Svaka od nas misli da je njezina frizerka najbolja. Tako i ja mislim za moju Natašu Vukajlović. Nata je vlasnica frizerskog obrta “Envi” u Borovu naselju i jedna je od onih frizerki koje vole slušati, pričati i cerekati se.
Salon joj je – naravno – zatvoren ovih dana. Kad je pitam kako stvari trenutno funkcioniraju na poslovnom planu, odgovara da je u sklopu vladinih mjera pomoći dobila naknadu. Nije puno, ali pomaže. Vlada će navodno i doprinose riješiti. Što se troškova poslovanja tiče, načula je da će grad oprostiti najam poslovnih prostora kojima je vlasnik, a za režije će vjerojatno platiti iznos paušala. Porez je platila taman prije zatvaranja lokala, a doprinosi komori se u ovo vrijeme prisilne neaktivnosti neće plaćati. Drugih zaposlenih u salonu nema; ima samo naučnice koje jedva čekaju ponovo dolaziti na praksu. Kaže da joj je jednako kao i svima drugima koji su se našli u istoj situaciji. Priznaje da je mušterije zovu i nagovaraju na rad na crno, no odbija ih jer ne želi sama sebi napraviti probleme. Rado ih telefonski posavjetuje kako se obojati u kućnoj radinosti, ali ništa više od toga.
Nedostaje joj druženje kroz posao, razgovori s mušterijama, pa čak i to da je povremeno naživciraju. No, na ovom se prisilnom dopustu malo i odmorila. Kaže mi kroz smijeh da joj je ovo prvi puta u životu da sjedi kod kuće i netko je plaća za to. Cijela obitelj dosta vremena provodi vani u dvorištu, zajedničkim snagama obavljaju radove po okućnici. Klinci su osim toga okupirani nastavom na daljinu – zadataka je poprilično, a Nataša uskoči prekontrolirati napravljeno prije nego što to pošalju na ocjenu učiteljima. Uglavnom, u nekakvim su obavezama po cijeli dan i dosade tu nema.
Fali joj i normalan odlazak u šoping. Kaže mi da je prvih dana svaki dan odlazila u trgovinu i kupovala pomalo, ali sada je živciraju redovi po parkingu, pa radije ode svakih nekoliko dana i obavi veću kupnju. Usput obavi kupovinu i za tetku, koja je gospođa u godinama. Jako joj nedostaje sastajanje s familijom, kaže da ih sve vidi da „na daljinski” i fali joj što ne može nikoga izgrliti i izljubiti. Fale joj i veća druženja, roštiljanja, da se tu i tamo izađe. Kaže mi da nije od onih koji idu po kavama, pa ne može reći da joj nedostaju kafići. ali joj generalno nedostaju ljudi.
Osobno misli da je ovo sve previše i da ta epidemija možda i nije toliko strašna kako se predstavlja, ali smatra da svi trebamo biti disciplinirani i poslušni građani – ne treba biti buntovan i treba se pridržavati propisanih mjera. Najteže joj pada što nitko ne zna kad će sve to završiti. Bilo bi lakše čekati da se zna koliko će trajati, no nada se da će se do 1. lipnja stvari vratiti u normalu.
Kad je pitam što će prvo napraviti, kaže mi da jedva čeka otići raditi. I dodaje da će u salonu biti cijeli dan – vjerojatno će i prespavati u njemu. Šalim se kako ćemo joj se pojaviti u svakakvim izdanjima: s izrastom, ispucalih vrhova, zarasle i neuspješno ofarbane sistemom „sam svoj majstor”. Odgovara da će se sve to bez problema popraviti, a što se ne uspije popraviti uvjerit će mušteriju kako joj to baš super stoji. Dodaje da je bila u iskušenju i sama drastično promijeniti image, ali se do sada uspješno odupirala tom porivu.
Kaže mi u šali kako se pomalo boji da će ljudi kroz ovo zaključiti da im ona zapravo ne treba – žena će ošišati muža, pa zaključiti kako nije loše ispao. Ili će sama sebi staviti preljev i biti zadovoljna onim što vidi. Kažem joj da ne treba brinuti; bit će frizerke traženije nakon korone, nego kvasac za vrijeme korone. I neka me stavi na listu čekanja.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
