Vinkovčanin Franjo Grizelj ciglar je gotovo od rođenja. Iako je najveći dio radnog vijeka proveo u stogodišnjaku Dilju, prva sjećanja na glinu i i njezinu podložnost oblikovanju i pretvaranju u blok i crijep, vežu ga za rodne Nijemce i oca ciglara koji je u ciglani u Nijemcima prošao dugačak put, od običnog radnika do direktora.
„Tata je imao četiri razreda osnovne škole pa je upisao večernju školu. Ja idem u četvrti razred, a moj tata u peti, ja u šesti, a tata u sedmi. Dao si je truda pa je išao u Vinkovce na kvalifikacije, a trebalo mu je za putovanje gotovo cijeli dan jer nije tada bilo Poleta, Išao je autobus samo jedanput dnevno i to firme Galeb Ohrid, od Nijemaca do Đeletovaca, a odatle se išlo vlakom do Vinkovaca”, govori Franjo o nimalo lagodnom poslijeratnom životu 60-tih godina prošloga stoljeća kada su uz Vinkovce i brojna sela imala ciglane.
Navodi kako ciglana u Nijemcima kao niti ciglane u okolnim selima, u to vrijeme nije bila u sastavu Dilja, nego u sklopu poduzeća „Bratstvo i jedinstvo”. „Papuk je bio kod Inlesa, Partizanka je radila keramiku, pogoni su još bili u Nijemcima, Jankovcima, Otoku, Mikanovcima, Jarmini, Ivankovu i Oroliku. Sjećam se kao dijete kada mi je tata rekao da slušam Radio Beograd jer će se u vijestima pročitati odluka Saveznog izvršnog vijeća koje će se ciglane ugasiti. I tako slušam ja i kada su došli do našeg kotara čitaju: Orolik, Jarmina, Ivankovo, Partizanka, Papuk, a preskoče Nijemce. Mi u kući sretni jer će biti posla za tatu, i kruha i masti. Mast je bila onda jako važna. Čvarke se bacalo, ali se mast ostavljala”, kaže Franjo Grizelj dodajući kako su se ciglane u Otoku, Nijemcima, Mikanovcima i Jankovcima, koje odlukom savezne Vlade tada nisu ugašene, pripojile Dilju, kao i Slavonka koja je do tada bila zasebno poduzeće.
„U Dilj sam došao 1. srpnja 1969. godine, a ovakav kakav je sada formirao ga je Drago Bračun. Već s prvim danom 1970. poslan sam za poslovođu na Slavonku koja je imala liniju crijepa, a radila je i blokove te zapošljavala između 250 i 300 radnika, uglavnom žena. Radilo se u tri, pa i u četiri smjene. U svibnju 1970. otišao sam u vojsku iz koje sam se vratio u listopadu 1971. godine. Na Slavonki je tada krenula izgradnja moderne tvornice bloka i baš sam je ja 1972. pustio u rad. Te 1972. godine su na Dilju su u rad puštene dvije tunelske peći koje su još uvijek u funkciji dok je u Slavonki tunelska peć napravljena 80-tih godina uz novu liniju crijepa”, priča Franjo Grizelj koji je na Slavonki ostao do 1975. godine, da bi pola godine proveo u Otoku gdje je zamjenjivao upravitelja pogona.
Sjeća se kroz smijeh tih vremena, posebice svoje Škode 100 s kojom mu je dok je putovao svakodnevno za Otok samo od centra Privlake do pruge trebalo punih 15 minuta jer su na cesti bile rupa do rupe. „Strašno su tada izgledale ceste. Ne znate kuda usmjeriti automobil, a da vam točak ne sjedne u neku do rupa”, pripovijeda dodajući kako je, kada se 1975. u Dilju otvorilo mjesto šefa gliništa, postavljen na to radno mjesto te se odmah „bacio” na kopanje trećeg kopa na Banji, gdje su sada jezera.
„Bio je još jedan kop, odnosno banja, odmah do Dilja ali je on zatrpan, a ostale su ove dvije, sadašnje gdje se ljudi kupaju. Bile su tada jake zime te je zemlja znala smrznuti u dubinu i do 10 centimetara te smo slamaricama pokrivali glinište da bi ujutro mogli vaditi glinu. Dok smo treću koristili za crijep, drugu banju smo koristili za blok jer nije ista sirovina za blok i za crijep. Za blok vam treba da je zemlja više pjeskovitija, a za crijep da zemlja ima kvarkastih minerala gline koji su nepropusni jer je upravo nepropusnost osnovno svojstvo crijepa. Po nekadašnjem JUS-u samo je Kikinda imala sve ispoštovane standarde, a mi svi ostali smo bili tu negdje na granici”, priča Franjo dodajući kako je bio vrlo aktivan i na društveno-političkom polju te je bio član Vijeća Sindikata Hrvatske, a u Dilju predsjednik sindikata u dva mandata.
Kaže kako su tada na razini Vinkovaca glavnu riječ vodili PIK-ovci.
„Josa Vojvodić je bio glavni, znam o njemu tisuću priča, ali ga nisam nikada upoznao. A da su u partiju tjerali, lažu. Senčić je bio sekretar partije, a išao je u crkvu”, navodi prisječajući se tih vremena u bivšoj Jugoslaviji, koja su današnjim naraštajima, po načinu života u mnogo čemu teško shvatljiva.
„Imali ste novce, ali niste mogli tek tako kupiti auto. Morali ste se predbilježiti za njega, ali to nije značilo da ćete ga i dobiti. Srećom, meni je pomogao Nikola Knežević koji je bio financijski direktor kod nas, a bio je i predsjednik Izvršnog vijeća, pa u Jugobanci gdje je naslijedio Žanića, ali ga je ekipa predvođena Mandićem maknula. On mi je pomogao da dobijem auto. Mogli ste imati novce, ali automobil niste mogli dobiti, ako vam ga ne dodijele. U četiri navrata su automobili dolazili, ali ja nisam bio na popisu, a kupovalo se u Poljostroju. I kada vam jave da je stigao vaš automobil to nije značilo da ćete i dobiti onaj za koji ste izrazili želju. Ja sam pisao „stojadina”, a dobio „pezejca”. Bilo je međutim pravilo: šuti i vozi”, kaže kroz smijeh Franjo Grizelj koji je u Dilju proveo, kako kaže, najljepše godine života. Danas, kada Dilj slavi 100 godina postojanja, Franjo se s čežnjom prisjeća tih vremena u kojima je, kako kaže, znao raditi i po tri smjene bez prekida, a vlastiti stan jedva da je i viđao jer je dane provodio u ciglani.
„Nije se tada pitalo, možeš li ili ne. A i ljudi su bili drugačiji, Nije se žalilo prekovremenih sati. Radilo se, ali i zaradilo. Bojim se da danas nije takva situacija, ali tako je kako je. Svako vrijeme nosi svoje”, zaključuje Franjo Grizelj.
