VINKOVCI, Vinkovačke jeseni, bez svake sumnje, manifestacija su tradicijske kulture od nacionalnog značaja i kao takve trebale bi imati status najviše umjetničke vrijednosti u Republici Hrvatskoj. Traju već punih 56 godina, a kako su počele i tko je sve sudjelovao u začecima te manifestacije doznat ćemo u nekoliko nastavaka, iz pera Davora Runtića, jednog od najplodnijih pisaca i kroničara Domovinskog rata, Vinkovčanina koji upravo završava treću knjigu “Istočnoslavonska ratna kronika”, a u tekstovima koje priprema prisjetio se Vinkovačkih jeseni iz vremena početka 70-tih godina prošloga stoljeća, nedugo nakon njihova utemeljenja 1966. godine, a kojih je i sam bio aktivni sudionik.
Moje prve “Vinkovačke jeseni” su bile te 1971. godine u vrijeme sveopćeg buđenja svega hrvatskog i svega onog što je ušlo u povijest kao “Hrvatsko proljeće”. Ovaj zadatak sam preuzeo u svibnju te godine i zahvaljujući tome što je svima stalo uspio sam danonoćnim radom napraviti “Jeseni”, kako su mnogi zaključili, za pamćenje. Tome je doprinijela i odluka koju smo Meštrović (Mirko Meštrović bio je predsjednik Kulturno prosvjetne zajednice općine Vinkovci op.n.) i ja donijeli, da se u sve uključe najbolji stručnjaci iz područja etnografske i muzikološke znanosti. Sve je išlo preko akademika Vanje Radauša i njegove supruge Jelke, ravnateljice Etnografskog muzeja u Zagrebu, etnografkinje prof. Zdenke Lehner i etnomuzikologa Stjepana Stepanova iz Instituta za narodnu umjetnost iz Zagreba. Tijekom ljeta obišli smo sve folklorne skupine i napravili izbor onih koji zadovoljavaju određene uvjete za nastup. Svaki posjet tim skupinama bila je zapravo mala škola izvornog folklora i izvorne glazbe jer su stručnjaci i podučavali članove tih društava u onome što je izvorno i upućivali voditelje da se uvijek konsultiraju sa najstarijim članovima. Dok je godinu dana ranije u programu sudjelovalo dvadeset i tri folklorne skupine 1971. godine ih je nastupilo četrdeset i dvije. Istaknuti ću nastup folklornih skupina iz Baranje i to; Draž, Duboševica i Baranjsko Petrovo Selo jer su gotovo sve novine na naslovnicama objavile fotografije njihovog nastupa u Svečanom mimohodu, a Hrvatski tjednik je objavio u naslovu i dvostih “Oj Vinkovci otvorite vrata, evo vama baranjskih Hrvata”. Tekst o tome je u Hrvatskom tjedniku objavio književnik Nikola Pulić nekoliko hrvatskih književnika je objavilo tekstove o pojedinim priredbama o kojima će biti riječi u ovome tekstu. Naravno da kroničari zla ovo nisu zaboravili i da su dugo godina to isticali kao veliki grijeh jer se eto pokazalo da Baranja ima Hrvata i da je Hrvatska. Podsjetiti ću one koji o ovim događajima i ovom vremenu ne znaju ništa, i koji smatraju da je ovo što je sada normalno uvijek tako bilo, na izjavu četnika Šešelja i Paroškog, dvadeset godina kasnije, koji su u hrvatskoj Baranji u selu Jagodnjak izjavili: “Onaj tko kaže da je ovo Hrvatska treba ga ubiti ko kera uz tarabu”.
“Vinkovačke jeseni” započinjale su auto karavanom, a inicijativa je potekla od Grge Matakovića
“Vinkovačke jeseni” te 1971. godine održane su od 10. do 19. rujna a sve je započelo “Auto karavanom”, kojeg je inicijator i organizator Turističko društvo Vinkovci i njihov legendarni i nezaobilazni tajnik Grga Mataković–Grša. Cilj Auto karavane je bio obići gradove Vukovar, Osijek, Đakovo, Slavonski brod i Županju i podijeliti promidžbeni materijal te održati kratki program sa folklorom i tamburašima. Te godine su u pratnji bile folklorne skupine iz Đeletovaca i Rokovaca, a cilj je potpuno ostvaren jer su mnogi ljudi dočekali i ispratili sudionike. Vidjelo se kolika je želja naroda da se oživi tradicijska kultura, folklor, tamburica i običaji i sve ono što je bilo proizvod narodnog genija. Svakodnevno smo se u mom malom uredu u Domu omladine sastajali i osmišljavali što bi moglo biti ono što bi unaprijedilo ovu jedinstvenu manifestaciju narodnog duha i stvaralaštva. Tako smo došli na ideju uvesti novu priredbu koja je danas poznata kao “Folklorne večeri” a mi smo je nazvali “Folklorni dani” gdje su se svake večeri na pozornici pred Gradskim muzejom predstavile svojim programom po dvije folklorne skupine. Naš stalni suradnik i savjetnik etnomuzikolog Stjepan Stepanov mi je rekao: “Samo to dobro osvijetlite jer vam i mušice idu na svijetlo a kako ne bi ljudi”. Ova priredba je od 1974. godine dobila ime “Folklorne večeri” i bila je od sudionika i publike jako dobro prihvaćena. Priredbu “Berba jabuka” smo preselili iz Gradskog parka na plantažu “Borinci”, dakle u njen prirodni ambijent i ta priredba je označavala početak berbe jabuka na toj velikoj plantaži. Prije ove naše odluke u Borincima bi se odsjekla grana s jabukama i objesila na neko drvo u parku u centru grada, onda bi neka od snaša ili cura u narodnoj nošnji ubrala jabuku, fotoreporteri bi to snimili i time je sve bilo gotovo. Promijenili smo to tako što smo u voćnjaku napravili pozornicu i osmislili program u kome su nastupili folkloraši, glumci, a kroz program su vodili profesionalni voditelji. Odmah smo uvidjeli da sve ima jedan veliki nedostatak a to je čujnost a na to su nas upozorili i gledatelji i izvođači a prije svih sam Stjepan Stepanov koji je rekao da je to velika šteta i da se to za iduću godinu mora riješiti. Mirko Meštrović – Miki me je zadužio da to pitanje bez stavljanja na dnevni red moram riješiti. Nakon razgovora s onima koji su nešto o tome znali ja sam se odlučio za Želimira Babogredca koji je bio osnivač i menadžer rock grupe “Milky Way”. Želimir je bio, iako mlad, vrlo ozbiljan poslovni čovjek u koga se u potpunosti moglo pouzdati. Posebno je tu ideju zagovarao naš stalni suradnik Stjepan Stepanov, koji je bio čovjek izuzetnog znanja i iskreni ljubitelj narodnog stvaralaštva i koji nam je nesebično i velikodušno pomagao. Rođen je u Osijeku 1901. godine i bio je čovjek velikog iskustva a kroz rad u “Jesenima” smo se sprijateljili i stvorili iskreno povjerenje. Ulazio bi u moj ured tiho i ako je netko već bio u razgovoru sa mnom on bi sjeo na trosjed i čekao. Obično bi onda kad bi ostali sami dao savjete što kod neke od folklornih skupina treba popraviti, a zagovarao je da uvedemo pravilo da se svake od sljedećih godina jednoj od skupina “Jeseni” kupe tambure i tako je za moje vrijeme i bilo.
Godine 1971. udareni temelji svemu onome što su “Vinkovačke jeseni” danas
Etnografkinje Jelka Radauš i Zdenka Lechner su iz dana u dan zajedno s muzikologom Stjepanom Stepanovim obilazili folklorne skupine i malo pomalo došlo se do broja od četrdeset i dvije skupine što je najveći broj folklornih društava ikada ranije okupljen na jednoj manifestaciji u Vinkovcima, a sigurno je da nigdje u bivšoj državi nije bilo veće smotre folklora. Na mnogim mjestima sam bio zajedno s njma i učio ono što nikada ranije nisam mislio da bih trebao znati. Stjepan Stepanov mi je primjerice objasnio zašto u Nuštru isto kolo plešu na drugačiji način, kao da se malo zanose. Rekao je: “To su oni vidjeli od gospode u dvorcu i to je loš utjecaj jer upravo je posebnost slavonskog kola taj čvrsti uspravan stav bez njihanja i saginjanja čime seljak pokazuje svoju postojanost i svoj inat, on sa klanja samo Bogu i svojoj zemlji hraniteljici”. Ovo troje ljudi su udarili temelje izvornosti, ne samo plesa i pjesme već i toga kakva mora biti odjeća i obuća pa i sam izgled onih koji se hvataju u kolo, a to je značilo i šišanje i brijanje te nabavka opanaka i obuće koja odgovara nošnji. Slušao sam ih uvijek kako savjetuju mlađe da pitaju svoje starije i da je točno ono što im oni kažu, a znali su reći da ormari njihovih baka i djedova kriju pravo narodno blago. Odgovorno tvrdim da su te 1971. godine udareni temelji svemu onom po čemu su “Vinkovačke jeseni” postale poznate i priznate i da su folklorne skupine smatrale velikom časti kada su uvrštene u program. Moj osobni uspjeh smatram činjenicu da su prije moga odlaska “Vinkovačke jesni” dobile status Državne smotre izvornog folklora naroda i narodnosti Socijalističke Republike Hrvatske. Dobiti taj status nije bilo lako, naročito nakon sloma “Hrvatskog proljeća” no mi smo obilazili razne adrese u Zagrebu i na kraju uspjeli. Danas je to Smotra izvornog folklora Republike Hrvatske što je logično u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi…
nastavlja se
Davor Runtić rođen je 1941. u Splitu, a od djetinjstva živi u Slavoniji. Profesor je povijesti i zemljopisa. Sudionik je Domovinskog rata i slikar sa statusom slobodnog umjetnika. Davor Runtić je autor preko trideset knjiga o Domovinskom ratu. Runtić je bio dopisnik Hine iz Vinkovaca i s istočnoslavonskoga bojišta. Objavio je više knjiga, među kojima i serijal “Junaci Domovinskog rata”, “Domovinski Rat – rat prije rata”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira” te “Vukovar i istočno bojište”.
