U povodu Dana Grada Vinkovaca, press032.com ovoga i narednih dana donijet će nekoliko priča Vinkovčanki i Vinkovčana, koji su cijeli svoj životni vijek ugradili ili još ugrađuju u svakodnevnicu grada na Bosutu, čineći ga boljim i ljepšim mjestom za život. Četvrta je na redu životna priča umirovljenog vinkovačkog novinara, Mije Brezaka.
Sudionik tih vremena bio je i 83-godišnji Mijo Brezak koji se nakon završetka studija u listopadu 1965. godine zaposlio u vinkovačkim Novostima u kojima je ostao sve do kraja veljače 1972. godine kada je prešao na radno mjesto urednika lista PIK-a Vinkovci.
− Negdje pri samom kraju 1965. godine direktorica Novosti Viktorija Vuković-Baho rekla mi je kako je obaviještena da će se uskoro održati neka važna sjednica, a na meni je da o tome nešto više saznam i budem prisutan sjednici. Taj, pomalo tajanstveni skup zaista je održan pri samom kraju godine, na sastanku je bilo dosta ljudi ne samo iz naše općine, a sjednicu su sazvali i vodili je predsjednik Skupštine Općine Vinkovci Dragutin Žanić i predsjednik Općinske konferencije SSRN Općine Vinkovci Jovo Teofilović. Tada smo mogli po prvi put čuti da se u gradu Vinkovcima išlo na osnivanje jedne kulturne institucije s područja folklora koja bi okupljala kulturno-umjetnička društva i društva „Seljačke sloge” s područja Slavonije i Baranje. Tek najesen 1966. godine održala bi se u Vinkovcima prva manifestacija folklorne naravi, neka vrsta festivala narodne pjesme i folklora kulturno-umjetničkih društava Slavonije i Baranje. Za sada o svemu tome ne treba još ništa pisati jer do tada treba još puno toga pripremiti i riješiti, pa i s područja društveno-političkih pitanja i odnosa, rečeno je – prisjeća se Mijo Brezak navodeći kako je do sljedeće javne rasprave o pokretanju te kulturne manifestacije došlo tek 11. kolovoza 1966. godine kada je u Vinkovcima održana i prva sjednica Organizacijskoga odbora za pripremu smotre slavonskoga folklora koja bi održala u Vinkovcima sredinom rujna.
− Tada se još nije znalo kako će se ta priredba nazivati – kaže dodajući kako su prve Vinkovačke jeseni započele 18. rujna 1966. godine, a otvorio ih je Dragutin Žanić poručivši u govoru kako program prvih Vinkovačkih jeseni odražava i težnju da se toj manifestaciji dade karakter – u prvom redu – razvijanja tradicionalnoga kulturnog obilježja života vinkovačkoga kraja. − Vinkovačke jeseni trebale bi biti odraz života i blagostanja ovoga kraja, jer naša vinkovačka i slavonska jesen i nije ništa drugo već bogata žetva i berba plodova. Puni ambari, a danas i silosi, koševi – kada zarumene šume, kada počnu svinjokolje, prela i svatovi, kada počnu s radom škole i oberu se prvi kukuruzi i dođe sjetva, lov i ribolov – to su naše jeseni – lijepe i raskošne, ozbiljne i tihe kao da kriju duboke i velike radosti. Ponosni smo što ovaj kraj dalje cvjeta i raste, što smo zaorali „mrtve kapitale” i zapalili nova svjetla po našim slavonskim poljima žita i kukuruza i sunčanom plantažom voćnjaka „Borinci” u kojoj se upravo ovih dana obavlja treća berba jabuka. Neka stoga i ova smotra bude početak novih Vinkovačkih jeseni, još ljepših i bogatijih – navodi dio tadašnjega govora predsjednika Skupštine Općine Vinkovci Dragutina Žanića.
Brezak ističe kako je o značaju prvih Vinkovačkih jeseni i Žanićeva govora na njihovu otvaranju možda najbolje rekao u svojim sjećanjima na vinkovačka proljeća nekadašnji tajnik Skupštine Općine Vinkovci Matko Kuna u knjizi Sjećanje na hrvatska proljeća vinkovačkog kraja.
− Kuna je tamo napisao da je Karla dirnuo u osinje gnijezdo i počinio „pra grijeh” kada je 1966. godine osnovao Vinkovačke jeseni. Na ulicu su izašle tamburice, trobojnice, dukati, zvuk stare šokačke pjesme, radost u očima i grudima Vinkovčana i mnogih gostiju. Još k tome Karla je pred starom Gimnazijom otvorio prve Vinkovačke jeseni i popratio otvaranje govorom koji je dirao srca puka i nadimao im grudi, oči punio suzama izazivajući ponos kod ljudi koji su to doživjeli kao dolazak istinske demokracije i da vlast pripada narodu − navodi Mijo Brezak kojemu su u uspomeni posebice ostale IV. Vinkovačke jeseni, održane 1971. godine.
− Ulica je bila puna naroda. Tribina je bila pred Gimnazijom, a na tribini među uzvanicima stoji po ugledu i statusu najviši među njima, do tada čuveni jugoslavenski, a od tada hrvatski političar, Mika Tripalo (u srpnju te godine Tripalo je imenovan hrvatskim članom novouspostavljenoga Predsjedništva SFRJ. Kao jedan od vođa hrvatskoga proljeća, nakon sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu u prosincu 1971. godine morao je podnijeti ostavke na sve državne i partijske dužnosti. Iz Saveza komunista isključen je 1972. godine te umirovljen, op. a.). − Naši seljaci − nastavlja Brezak – prolazeći pored tribine i znajući tko je tamo, svi odreda skidaju kape. A zna se kada i u kojoj prilici naš seljak skida kapu. Uvijek to čini isključivo iz poštovanja. To puno govori. Naš je narod s radošću dočekao takva kretanja kakva su tada bila. Iako je on toga dana bio i u voćnjaku „Borinci”, na stadionu Dinama gdje je gledao nastupe folklornih društava, na sjednici u Općinskom komitetu SKH, ipak je ostao u najboljoj uspomeni njegov govor na svečanom prijemu u Hotelu „Slavonija”. Taj je govor bio hrabar u procjeni buduće povijesti našega naroda i nagovještaju s čime se sve hrvatski narod može sukobiti u budućim vremenima. U tadašnjem govoru mogla se doživjeti i naša povijest, ali i mogući budući događaji − kaže Mijo Brezak dodajući kako se u govoru u Hotelu Tripalo osvrnuo na dubrovačku povijest nakon gubitka Republike 1807. godine. Nakon punih pet stoljeća političke samostalnosti i slobode, grad Dubrovnik izgubio je svoju političku slobodu. Spomenuvši književnika Ivu Vojnovića i njegovu Dubrovačku trilogiju, Mika Tripalo spominje u govoru legendarni brod koji plovi morem noseći ljude kojima nitko ne zna ni ime, ni zemlju, ni kamo oni plove. Galebovi i oblaci radoznalo pitaju tko su ti ljudi i kamo oni plove, koga to traže. Kako je rečeno, umjesto ljudi odgovorila su brodska jedra − Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid da sakrije slobodu. Mi Hrvati, rekao je u završnoj riječi svoga govora Mika Tripalo, unatoč svim teškoćama u kojima se nalazimo nećemo nikakvim brodom napustiti našu zemlju nego ćemo sve učiniti da u našoj domovini nađemo svoj mir, svoj život i svoju bolju budućnost kao jedan slobodan narod – prisjeća se Mijo Brezak.
Napominje kako su Vinkovačke jeseni često bile prozivane zbog navodnoga nacionalizma i da ih treba politički ne samo osuditi nego i zabraniti.
− One su osuđivane i optuživane zbog navodnoga pokušaja oživljavanja politike Hrvatske seljačke stranke. Isto tako, plakatima Jeseni zamjeralo se da nemaju socijalističkih simbola. Godina 1972. i 1975. tražilo se da se Jeseni zabrane, a osobito je to bilo naglašeno 1975. godine kada su na sjednicu Općinskog komiteta SKH Vinkovci došla četvorica članova CK SKH sa zahtjevom komiteta da se Savez komunista obračuna s nacionalizmom u Vinkovcima i Vinkovačkim jesenima kao ishodištem nacionalizma − navodi Mijo Brezak prisjećajući se tih vjetrovitih vinkovačkih 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća koje su prošle kako su prošle, ali zaborava nije bilo ni s jedne, ni s druge strane.
(Priča je preuzeta iz knjige Željka Draženovića “Vinkovci, grad kakav pamtimo”)
