Sve što je u Domovinskom ratu snašlo ovo hrvatsko selo mirnih i poštenih poljodjelaca, odgojenih u duhu katoličke vjere, može se pripisati prije svega potpuno negativnom okruženju. Ovo selo se poput Ćelija, Ludvinaca i Tordinaca našlo u potpunom okruženju onih, koji su odlučili očito mnogo godina ranije, od ovog pitomog kraja napraviti spaljenu zemlju. Treba reći da je to okruženje dobrim dijelom stvoreno doseljavanjem solunskih dragovoljaca nakon Prvog svjetskog rata, a dopunjeno je nakon Drugog svjetskog rata istjerivanjem i likvidiranjem uglavnom Nijemaca, ali i drugih nepoželjnih, redovito bolje stojećih ljudi.
Sjeverno od Antina su Korođ i Laslovo, koji se nalaze u istoj kaši, a istočno su isto tako ugroženi Tordinci. Ovaj trokut ugroženih sela okružen je hrvatskim selima sa srpskom većinom i to zapadno Markušicom, sjeverozapadno Podrinjem i Adom, sjeveroistočno je to Silaš i Bobota, a južno su Gaboš i Ostrovo, te istočno Pačetin. Sva ta nabrojana sela su vrlo rano došla do oružja, iako su ga tradicionalno imala više od Hrvata, jer jugovojska nije ništa ovdje ostavljala slučaju.
Politički gledano Antin je 1990.godine postao selo u kojem je HDZ imao gotovo stopostotnu potporu, što je odmah kod susjeda Srba u Markušici i Antinskoj Mlaki primljeno na znanje i dočekano na nož. Nacionalni sastav Antina je prema popisu iz 1991.godine bio takav, da je selo imalo 997 stanovnika, od kojih je samo jedan bio Srbin, a 12 stanovnika se izjasnilo Mađarima. Treba odmah reći da je susjedna Antinska Mlaka, koja se naslanjala na Antin, na cesti Antin – Tordinci, bila naseljena solunskim dragovoljcima i iz tog sela je uz Markušicu stizalo sve zlo, koje će pogoditi Antin.
Antin je imao čuvenu folklornu skupinu, koja je nastupala na mnogim smotrama izvornog folklora i koja je čuvala i njegovala šokačku tradiciju, no kada bi se obukli i zaigrali nitko ne bi znao da su među Šokcima mnogi porijeklom iz Hercegovine i iz livanjskog kraja. To se moglo znati samo po prezimenima, pa je vođa folklorne skupine Žarko Soldo, Hercegovac. Ranko Soldo je bio dugo godina predsjednik Mjesne zajednice i za njegovo vrijeme u selo stiže voda i telefon, no on je vodio brigu da to dobije i Antinska Mlaka, pa da tamo dođe i struja, ali i da im se sagradi Dom kulture. Na ovu dobrotu susjedi Srbi iz Antinske Mlake uzvratili su na najgori mogući način Ranku Soldi. Jedan od Antinjana, koji je stao u obranu domovine, Tomislav Kalaica, isto kao i Ante Strinić – Pušo, u ovoj priči nam svjedoče o zlu koje će snaći ovo selo. Činjenica je da Antinčani svijesni svoga okruženja nisu sjedili skrštenih ruku i da su se pripremali za najgore, ali je i činjenica da su sve to u Markušici i Antinskoj Mlaki pratili.
Često će Antinčani u Vinkovcima tražiti pomoć, jednako kao i Mađari iz Korođa i Hrvati iz Tordinaca i da će im iz općinskog središta pomagati koliko je god bilo moguće. Da bi mogli pravdati svoje zločinačke namjere i korake u veljači 1990.godine u “Express politici” je objavljen članak, da je u Antin stiglo oružje kojim se naoružavaju antinske ustaše. Pisali su da je riječ o tegljačima oružja, pa se moglo zaključiti da su Antinčani opasnost i da su naoružani do zuba, što nije bila istina ni u primisli. Stvarnost je nažalost bila takva, da Antin ni izdaleka nije imao dovoljno oružja, pa je bilo puno više onih koji su bili spremni braniti Selo, nego što je blo oružja. Ovaj članak je objavljen, ne zato da se kaže bilo kakova istina, već da se dobije alibi, da su Srbi ugroženi i da je nužno da ih tzv. JNA mora braniti.
Pritisak na Antin jednako kao na Korođ započeo je već u lipnju, a nastavljen je u srpnju i kolovozu, da bi sve potkraj rujna 1991.godine bilo neizdrživo. Ante Strinić kaže da su Srbi u Antinskoj Mlaki već u svibnju imali tenkove, koje su kasnije ukopali i iz kojih su tukli Antin. Ovi u Antinskoj Mlaki su uz pomoć JNA premostili rijeku Vuku i tako povezali Ostrovo, Gaboš, Markušicu, Podrinje i Adu s Pačetinom, Silašom i Bobotom, odnosno, Daljem i Borovim Selom.
Svakodnevni napadi na Antin potkraj rujna dovode do toga da su Antinčani odlučili izaći iz mjesta organizirano prema Tordincima i dalje šljunčarom prema Nuštru i Vinkovcima. Cilj je izvući sve nepotrebne za borbu, a ta odluka je krenula u ostvarenje u noći 29. na 30.rujna. Biraju put za kojeg računaju da je siguran, a to je poljski put između Korođa i Tordinaca, no tu kod piste, gdje se predavala šećerna repa dočekati će ih zasjeda. Tada gine Vlatko Matanović, a ranjene su Anica Božić i Anuška Pastor. Od tada se Anuška Pastor vodi kao nestala.
Bilo je jasno da su izdani i to je natjeralo Antinčane da se vrate u selo, no na sreću ih je pred selom zaustavio Ante Strinić, pa su se na vrijeme sklonili pred napadom koji dolazi iz Markušice i Antinske Mlake. Taj 30. rujna Antinčani zovu crni ponedjeljak, jer su prihvatili ultimatum o predaji, koji je došao iz Markušice i koji je glasio: “Ako se Antin i Korođ ne predaju, biti će sravnjeni sa zemljom”. Oni koji su bili spremni pružiti otpor smatraju da su Antinčani bili lakovjerni, jer su povjerovali ovima iz Markušice. Pokazati će se da Tordinci i Laslovo nisu to učinili i da su se uspjeli braniti do 25.listopada, odnosno,18. studenog.
Na pristanak o predaji ovi iz Markušice šalju traktor s prikolicom na koju Antinčani trebaju staviti svoje oružje. Kasnije će Nikola Ilić, Srbin iz Antinske Mlake, tvrditi da su Antinčani predali samo tri stotine automatskih i lovačkih pušaka. Nekoliko Antinčana neće predati oružje, već se kroz šumu probijaju prema Vinkovcima. Ostali će u tužnoj koloni uz garanciju koju je dao Srbin Dragan Petković zvani Mačak, otići preko Markušice u Stare Mikanovce pa dalje za Veliku Kopanicu. Od tada Antin nije predstavljao u vojničkom smislu nikakvu opasnost, pa ipak tu je ubijeno 27 civila, koji su tu ostali nakon istjerivanja iz Antina. Ukupno će biti ubijeno ili poginulo 37 Antinčana, od kojih je, kako smo rekli 27 ubijeno u selu, od kojih je samo 12 pronađeno, a 9 identificirano.
Ostaje pitanje zašto su ubijeni kada u najvećem broju slučajeva nije riječ o ljudima sposobnim za borbu, a ovo selo je bilo duboko u neprijateljskoj pozadini. Služilo je uglavnom za smještaj srbijanskih rezervista i Šešeljevih četnika, koji su u najvećem dijelu bili topnici, koji su odatle tukli hrvatska mjesta. Drugi su se bavili pljačkom i zločinima, a dio njih je tu stigao iz zemlje koja je provodila agresiju iz Srbije. Treba još reći da je u Antinu ostala 91 osoba, od kojih je troje djece, a ostali su, jer je netko trebao hraniti ostavljenu stoku. Danas oni samo mogu svjedočiti što im se dogodilo i tko je to učinio, no ostaje žalosna činjenica da za zločin u Antinu do danas nije nitko odgovarao. Još je žalosnija činjenica da je pitanje zločina u Antinu pokrenula Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.
Činjenica je da se većina onoga što se dogodilo u Antinu zna, a da je bilo volje moglo se znati sve i moglo se barem dokazati ljudima da žrtva za domovinu nije bila uzaludna, iako je očito bila nužna.
Već smo rekli da je prvi poginuli Antinčanin Vlatko Matanović, koji gine u pokušaju izlaska civila iz sela u noći 29. na 30.rujna, a od tada se gubi svaki trag Anuški Pastor. Potom su ubijena dvojica Antinčana, koji su imali garanciju da će moći slobodno proći kroz Antinsku Mlaku. Zvonku Mlinareviću su obećali da će ga pustiti u bolnicu, da posjeti ranjenog ženinog brata, ranjenog te noći. Ranku Soldi su obećali da može slobodno ići u Antin, a svjedoci tvrde da su zadnji puta viđeni u kući Đorđa Vukića- Đoke u Antinskoj Mlaki, koji bi mogao danas objasniti, što se zapravo dogodilo sa Zvonkom Mlinarevićem i Rankom Soldom. Oni su nakon mirne reintegracije pronađeni i identificirani na novosadskom groblju, a svjedoci tvrde da su u Dalju ubijeni i bačeni u Dunav. Postoji i tvrdnja da su im prije bacanja u Dunav zabetonirali noge, no kako se beton nije dovoljno stvrdnuo, njihova tijela su nastavila plutati.
Najpouzdaniji svjedok za daljnja ubijanja u Antinu je Ante Strinić-Pušo koji je sudjelovao u obrani Tordinaca, no on nije nakon pada sela 25. listopada krenuo u proboj prema Jarmini, već se odlučio uz svu neizvjesnost vratiti u selo. On je za dolazak do Antina trebao tjedan dana, iako je udaljenost tek pet- šest kilometara, a na putu je dva puta morao preplivati Vuku. On će se od početka studenog skrivati na tavanima najprije svoje kuće, pa na kraju kuće svojih roditelja, sve do 12. veljače 1992. godine.
Prvih dana svog skrivanja on će promatrati komšije iz Antinske Mlake kako sustavno pljačkaju selo. Tomislav Kalaica kaže da je za to bio zadužen Bato Dragojević iz Antinske Mlake, koji je vršio popis stoke i raspoređivao gdje što treba otići. Kalaica tvrdi da je Aco Ilić iz Antinske Mlake po Antinu silovao i ubijao, a Josipa Pastora je tukao do smrti i za vjerovati je da je on pripadnik zloglasnih “Škorpiona”. Kalaica tvrdi da danas postoje ljudi u Antinskoj Mlaki, a Ante Strinić dodaje i u Markušici, koji bi mogli dati odgovore na sva pitanja vezana za ubijanje i mučenje 27 civila iz Antina.
Ante Strinić mi dalje kaže: “Gledam kako ovi iz Antinske Mlake s uvezenim četnicima pljačkaju po selu. Ulaze u kuću Vicka Mikulića, izvode ga van i ubijaju ga hladnokrvno u vrtu. Čuo sam samo kratki rafal. Nekoliko dana iza toga dvojica dolaze susjedi Ivki Farago i ubijaju je. Čuo sam samo jedan ispaljeni hitac. Njezin je suprug zajedno s mojim roditeljima tražio njezino tijelo, ali bez uspjeh. Vicka Mikulića odvoze traktorom Božo Vukić i Žarko Đipalo, a samo su ga umotali u pokrivač i odvezli sahraniti. Čim su to obavili, kuću su mu temeljito opljačkali, a predvodi ih Aleksandar Ilić. Nastavljaju potom pljačkati kuću Vlade Vidulina i to čine Đorđe Miljuš i Žarko Đipalo, no kako im je peć preteška zovu u pomoć Duleta Đipala. Tako Ante Strinić nabraja sve što je vidio, a da zna što govori potvrđuje i sljedeće: “Gledao sam s tavana kako ti isti Srbi iz Antinske Mlake kombajnom beru kukuruze, koji nisu njihovi, a odvoze ih kamionima somborske registracije. Zapamtio sam da je jedan kamion imao registracijske oznake “SO- 777-“.
Smjena agresorske vojske dogodila se 26. studenog u 21 sat. Rasporedili su se po selu i smjestili u sve čitave kuće unoseći potreban namještaj i peći iz kuća koje im nisu trebale. Ante kaže; “U Antinu su tri- četiri različite vojske i to; “Beli orlovi”, četnici Mirka Jovića i Vojislava Šešelja, “Arkanovci”, no najbrojniji su rezervisti, koji su ovaj put stigli iz beogradskog naselja Žarkovo pa su tako Antinu htjeli dati ime Žarkovac. Često će po noći čuti zapovijed “Puni plotun, pali”! U Vinkovcima smo znali da tuku Borince, Koritnu, Mrzović, Kešince i Semeljce. Tukli su dakle, najviše đakovačka sela ne bi li ostvarili Šešeljevu prijetnju da će Đakovačku katedralu rušiti ciglu po ciglu.
Na Božić 1991. godine u kuću Antinih roditelja dolazi skupina srbijanskih rezervista, koji su radili u vojničkoj kuhinji u kući Antinog susjeda Vidulina. Kažu da su došli čestitati Božić i donijeli su kave i cigareta. Priču je iz susjedne prostorije slušao Ante i čuo kako se oni tuže da su protiv svoje volje mobilizirani i da se ne mogu načuditi kako se ponašaju domaći Srbi, koji su kao ugroženi, a oni vide da oni imaju sve. Pitali su Antine roditelje, da li im treba što, a sutradan su donijeli vreću krumpira i nešto graha. Želim namjerno ovo reći, jer sigurno je među njima bilo i takvih, no što je tu radio Tomislav Nikolić, zaposlenik do rata kragujevačkog poduzeća Gradska groblja. On je po tom svom zaposlenju u Srbiji dobio nadimak “Grobar”, no za zasluge ubijanja nemoćnih i nedužnih u Antinu, Vojislav Šešelj će ga u svibnju 1993. godine proglasiti četničkim vojvodom. Oni koji poznaju smisao i pravila četništva, znaju da to ne može postati netko, tko nije u ratnim prilikama osobno nekoga ubio, a to uvijek mora biti na svirep način.
Tomislav Kalaica koji mi također svjedoći o zločinu u Antinu kaže: “Kada su ubijali oni su tako mučili ljude da su se Antinom čuli jauci od željezničke postaje Antin – Markušica do Antina udaljenog gotovo dva kilometra”. Tu uz prugu je vikendica Ivice Matanovića- Cara, a uz nju je on nekoliko godina prije rata iskopao ribnjak. Taj ribnjak je u vrijeme junačenje Tomislava Nikolića u Antinu postao masovna grobnica. Danas u Antinu troje mještana bez sustezanja tvrde da je taj junak ubijao stare i nemoćne, a da je to istina potvrđuje i pokušaj da se prije mirne reintegracije sklone posmrtni ostaci ubijenih. Htjelo se sakriti, ali svi pametni znaju da to nije moguće, jer se zna da su u Antinu ubijeni; Zvonimir Flinčec, Stjepan Lončar, Martin Antinac i njegova supruga Ana, Stjepan Patačić, Stjepan Šarčević, Antun Miklošević, Josip Kotarlić, Anica Soldo, Ivan Ižaković, Franjo Miklošević, Vlatko Flinčec, Marica Mihalj, Ivka Farago, Vicko Mikulić, Andrija Lukadinović, Josip Pastor, Zvonko Kovačević, Perica Mihaljević, Mato Kovačević, Vicko Romić, Juliška Pastor, Ranko Soldo i Zvonko Mlinarević. Od 27 ubijenih za vrijeme okupacije Antina 12 ih je pronađeno, a 9 identificirano, pa ostaje za upitati one koji o tome nešto znaju, zašto i u čijem interesu šute.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
