U Njemačkoj se prosvjedovalo protiv restriktivnih mjera kojima se pokušava suzbiti širenje korona-virusa. Zanimljivo je primijetiti kako je grad Stuttgart ranije najavljeni prosvjed isprva zabranio, no njemački Ustavni sud tu je gradsku odluku promptno ukinuo, prepoznavši važnost poštivanja ustavne kategorije prava na mirni prosvjed čak i u ovoj izvanrednoj situaciji. Bosanski Ustavni sud je pak zaključio kako su mjerom zabrane kretanja vlasti u toj zemlji prekršile Ustav i ugrozile temeljna prava građana. Tu i tamo na sve veću ugroženost tih temeljnih prava počinju reagirati i narod i sustav. Kod nas su se oglasili tek ustavni sudac Andrej Abramović izdvojenim osobnim mišljenjem od kojeg se Ustavni sud RH distancirao, te Agencija za zaštitu osobnih podataka koja je osporila zakonitost upitnika u frizerskim salonima u kojima propituju vaše zdravstveno stanje i povijest bolesti. Osim toga – muk.
Mi smo i inače zajednica koja će zakon izigrati kad god je prilika, a u tome prednjače baš oni koji su na ovakvoj ili onakvoj vlasti i te bi zakone trebali provoditi ili ih pak donose. A ni građanska prava i slobode u našem društvu ne kotiraju visoko – još uvijek nam je problem pojmiti kako su ta prava zapravo ograničenja državne moći, koja točno definiraju gdje i kada vlast može zadirati u osobnu domenu ili slobode pojedinaca.
Ta prava štiti i jamči Ustav. U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Sabor, a ne nekakav Stožer. Ergo, odluke koje je taj isti Stožer donosio, donosio je mimo zakona i Ustava. Legalizirane su tek mjesec dana kasnije novelama u zakonima, te je time ustanovljen presedan reatroaktivnog ozakonjenja nezakonitih mjera koji bi u budućnosti mogli skupo platiti.
Podsjetimo se: ograničili su nam slobodu kretanja i uveli famozne propusnice koje su nam omogućavale odlazak iz mjesta A u mjesto B. Nadzor kretanja provodila je policija, kojoj u nekim slučajevima nije bilo dovoljno izvršiti samo uvid u propusnicu (za što su ovlašteni), nego se osjetiše ponukanima pitati kamo točno idete i kojim poslom (za što u ovome slučaju nisu ovlašteni). Osobno sam im par puta odgovorila da idem u švaleraciju. Nakon toga nisu imali više pitanja.
Posebna priča jest famozna samoizolacija, koja je također naknadno legalizirana. Do pojave ovoga virusa, da bi vas zatvorili u karantenu morali ste biti ili bolesni ili zaraženi. Zaraza se potvrđivala zdravstvenim pregledom i testiranjem na patogen. No, pojavom Covida-19 dovoljno je da sanitarni inspektor donese odluku o vašem zatvaranju u kuću, bez obaveze testiranja. Možete biti najzdraviji na svijetu, ako nemate dokaz u obliku negativnog nalaza, izvolite biti u kućnom pritvoru i šutite. Trebam li podsjetiti da u to vrijeme test niste mogli napraviti na osobni zahtjev? Ustav kaže kako su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi. Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Sud, a ne sanitarni inspektor.
Zabraniše nam i okupljanja. Sve što je podrazumijevalo više od dvoje ljudi, policija je uredno rastjerivala. Osim kad su u pitanju dužnosnici vlade i njihove pridružene snage prigodom obilježavanja obljetnica. U tim okolnostima propusnice su se dobivale promptno, okupljanje je bilo opravdano, ljubakanje radi pozdrava poželjno, a stiskanje pod zajedničkim kišobranima tolerirano. Drugi primjer koji mi pada na pamet jest stanoviti gradonačelnik koji kopni kao snijeg u svibnju ako se jednom tjedno ne pojavi u medijima, pa je novinare okupljao na press-konferencijama kako bi referirao o prošlogodišnjim uspjesima gospodarstva i turizma, te otvarao ceste i kružne tokove koji su odavno u funkciji. Svi smo pred zakonom isti, kaže Ustav. Aha, kako da ne.
Nadalje, naš Ustav kaže kako je obrazovanje u RH svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima. Uvjerili smo se u to početkom tjedna, kada su škole otvorili samo za neke učenike. Poseban nonsens u cijeloj toj priči jest obaveza da tu dječicu netko pokupi iz škole, no taj netko ne mogu biti baka i djed. Pa tko bi ih trebao kupiti? Pretpostavljam, kućne pomoćnice. Nemate kućnu pomoćnicu? E, jebi ga – pa kakvi ste vi to roditelji? Imam osjećaj da su upute o povratku djece u škole pisane za neku drugu državu, ne ovu našu.
I za kraj – pravo na medicinsku skrb. I ono je garantirano Ustavom. I funkcioniralo je, ako ste imali nesreću biti zaraženi koronom. Za sve ostale boljke…. bolje da ih niste imali. Jer o njima bi eventualno mogli telefonski proćakulati s svojim liječnikom opće prakse. Nekada je razgovor blagotvoran – no ne i u slučaju otkazivanja bubrega. Bojim se da naš famozni Stožer nikada neće sazvati presicu i priopćiti nam koliko je ljudi umrlo od ne-korone, a poradi činjenice da im je zbog ovoga ludila bila uskraćena medicinska skrb. Naime, te bi brojke mogle zamutiti auru tih naših superheroja. Što bi pak bio popriličan neugodnjak ako će se kandidirati za gradonačelnika grada Zagreba, kaj ne?
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
