Govorim, barem tako mislim, književno, ali kada dođem u Zagreb primjerice, znaju mi reći: Ti mora da si iz Slavonije. Znači oni me prepoznaju, kao što ja prepoznajem, kada dođem primjerice u Retkovce, tamošnju ekavicu ili Bukvića iz Vrbanje sa njegovom ikavicom, započinje razgovor o o šokačkoj riči Zvonimir Liščić, predsjednik Vinkovačkih šokačkih rodova, osnovanih prije deventaest godina s ciljem očuvanja i promocije tradicijske kulturne baštine Vinkovaca i vinkovačkog kraja.
Osnivači udruge su predstavnici starih vinkovačkih šokačkih obitelji Josip Zaluški-Braco, Zvonimir Čordašić, Zlatko Cvrković, Antun Apić, Đuro Čolaković, Zvonimir Liščić, Željko Takšić i Damir Senčić.
“Tomo Šalić je “kriv” za Šokačke rodove. On je 1999. godine skupio vinkovačke Šokce gotovo sve na promociji knjige Vinkovački šokački rodovi. Pokojna Štefica Kojić je dala ideju da se osnuje udruga i tako smo osnovani”, priča Zvonimir. Na pitanje koliko su Vinkovci, koji se diče statusom šokačke metropole, još uvijek šokački grad, odgovara s ne baš sretnim izrazom lica.
“Vinkovci su šokački grad još jedino po Vinkovačkim jesenima. Druge prepoznatljivosti nema. Mi, kao Šokački rodovi, sudjelujemo u nizu manifestacija od Tijelovske procesije do poklanog jahanja, imamo iu Šokačku zabavu i podržavamo manifestaciju Šokačka rič, ali to je sve premalo i na brzinu bljesne, pa se ugasi do nove slične prilike. Šokci su u Vinkovcima manjina među stanovništvom definitivno međutim, s druge strane nema druge tradicije kulture u ovom gradu osim šokačke”, kaže.
Na pitanje, govore li itko od vinkovačkih Šokaca starinskom ikavicom, prepoznatljivom za Vinkovce i ovdašnju Šokadiju, sumnjičavo vrti glavom i zaključuje, ne. “Definitivno ikavica ne postoji u govoru nas vinkovačkih Šokaca. Je li to loše? Dakako da jeste, ali mislim da povratka tu više nema”, zaključuje.
Kako bi se šokačka tradicija u Vinkovcima ipak održala, barem u nekom obliku, pa ako nema već govorne, dobro dođe i pisana šokačka rič, Vinkovački šokački rodovi pokrenuli su odmah po osnivanju časopis Kolivka, koi izlazi jednaput godišnje i obrađuje brojne teme, tradiciju i običaje koji pomalo izumiru, a nekih više i nema te je stoga dobro da starina i tradicija ostanu sačuvani barem kroz pisanu riječ odnosno rič.
“Tradicionalno sudjelujemo u mimohodu i svečanom programu otvorenja Vinkovačkih. Uz Šokačku granu iz Osijeka, znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj u Pečuhu i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici suorganizator smo i znanstvenog međunarodnog okruglog stola Urbani šokci, koji je zbog pandemije koronavirusa malo zastao, ali čini se da se ove godine stvari postavljaju na svoje mjesto i da će se suradnja nastaviti”, dodaje Liščić.
Sa željenjem kaže kako se lokalni vinkovački govor još može čuti jedino na manifestacijama i u posavskim selima. “Izumire nam zanatska tradicija, a s njom neumitno i govor. Nemamo više u županiji nikoga tko pravi reklje. Dopustili smo da taj nauk kupi netko iz Osječko-baranjske županije. Ti strojevi su bili od pokojnog Ditriha u Đakovu koji je bio majstor za reklje. Čovjek je umro i njegovi su to prodali Čolakovcu u Gradište, a sada ni toga nemamo. Stari zanati izumiru. Šešire je nekada radio Stanko Ištoković koji je živ još uvijek, ali mislim da više zbog godina ne radi. Uvijek sam se pitao, zašto se ne oformi neki razred s pet, šest učenika čurčija, koji prave kožuhe s ogledalcima. Imamo čika Stipu Posavčevića koji je 1938. godište i tu sve završava. Opančara nemamo. Izrade reklje nemamo kao ni šešira, a toliko se busamo u tradiciju i očuvanje tradicije”, govori Zvonimir Liščić.
Smatra kako se za gubitak lokalnog govora može okrivljivati puno toga, ali glavni razlog vidi u činjenici da se Vinkovci nalaze u ravnici, koja je uvijek pogodno tlo za migracije te je ovo područje bilo dobro za naseljavanja, posebice iza Drugog svjetskog rata kada su u Slavoniju doseljavane brojne obitelji iz siromašnih krajeva poput Like, Dalmacije, Korduna, Bosne, a koje su se izmiješale s starosjediocima i malo po malo, šokački način života gubio se i nestajao. Istodobno, u školstvu se sve činilo kako bi se djecu primoralo da govore književnim jezikom, a ne materinskom ikavicom ili ekavicom.
“Mi vinkovački Šokci uvijek smo govorili ikavicom koju danas nažalost nećete čuti na gradskim ulicama, ali niti unutar šokačkih obitelji. Nje više nema. Gdje je izlaz? Ne znam. Moramo nastaviti ovo što radimo kroz Vinkovačke šokačke rodvee i u suradnji s drugim udrugama i institucijama kako bi od zaborava spasili što se spasiti još da. Barem tradiciju, običaje i koliko toliko pisanu riječ. Druge nam nema”, zaključuje pomalo rezignirano Zvonimir Lišćić svjestan stvarnosti koja nas sve okružuje, ali ipak uvjeren da, iako se čini da je bitka za šokačku rič izgubljena, rat još uvijek možda nije.
