Zoran Graovac: I u tapetarstvu ima svega, ali sve nekako prođe i čovjek nastavi dalje jer druge nema

Foto: Đuro Karalić

Nije loše,  bilo bi i bolje da smo svi jednaki. Nemam ništa protiv nikoga ali ja, koji sam registriran i plaćam državi sve što treba, ne mogu nikako biti konkurentan onome koji isti ovaj posao radi na crno i državi ne plaća ništa, priča 52-godišnji Zoran Graovac, vlasnik Tapetarskog obrta u vinkovačkoj gradskoj četvrti Vinkovačko Novo Selo.

„Posla ima, nije da nema. U županiji nas je tapetara registrirano tek troje. Koliko je onih koji rade na crno, ne znam, ali ih ima. Ljudi zovu, narudžbi ima jer je ljudima, u besparici koja vlada, još uvijek isplativije presvući kauč novom spužvom i materijalom nego kupovati novi“, priča dok u radionici u dvorištu obiteljske kuće „klema“ fotelju koju je vlasnik odlučio osvježiti novom presvlakom.

Navodi, kako će primjerice fotelja na kojoj trenutačno radi vlasnika koštati niti 1.000 kuna sa materijalom i radom što je puno manje nego da je odlučio kupiti novu. Za njezino presvlačenje utrošit će najmanje dva dana, a kada je upitanju komplet u kojem se još nalaze i trosjed i dvosjed, treba mu i tjedan dana jer u pravilu sve radi sam i, napominje, uz jamstvo od dvije godine. A sve obavlja sam. Htio je on zaposliti i nekog pomoćnog radnika, ali  uvijek su problem novci i kako radnika platiti.

„Pokušat ću sada konkurirat za EU fondove jer vidim da prostora za napredak u ovom poslu ima, a samog posla se ne bojim. Kada bih ušao u EU fondove odmah bih uzeo jedno pet mašina, pilu za rezati  ivericu i spužvu, a zaposlio bih u godinu dana pet do sedam radnika. U startu bih odmah zaposlio tri radnika“, navodi dodajući kako je spreman širiti posao i izvan Vinkovaca i Vukovarsko-srijemske županije, samo mu trebaju inicijalna sredstva.

Tapetarstvom se Zoran Graovac bavi već punih 20 godina, još od 1997. godine kada je u Osijeku završio za tapetara.

„Prije rata sam radio kod jednog tapetara. Pomagao sam mu i da nisam imao to iskustvo vjerojatno nikada ne bih niti bio tapetar. Ovako sam otišao u Osijek, položio za tapetara, uzeo pištolj i kompresor i krenio“,  priča dodajući kako radno vrijeme kod njega ne postoji. Kaže, kada je nedavno bio u poreznoj, pita ga službenica za radno vrijeme, a on ju gleda i kaže „od ponedjeljka do nedjelje“.

„Mušterije zovu u svako doba dana, pa i kasno navečer oko devet, deset sati. A ja se javim. Šta ću. To mi je posao i od njega živim, tako dam sam neprestano u pogonu. Sam radim, sam dovozim, sam razvozim. Ponekad, kada je nešto zahtjevnije uskoči i supruga. Dok su djeca bila sa nama i ona su pomagala, ali su oni otišli svojim putevima“, govori dodajući kako, kao i u svakom drugom poslu, i u tapetarstvu ima svega, i platiša i neplatiša i dobrih i loših kupaca ali sve nekako prođe i čovjek nastavi dalje jer druge nema.