Gdje vodstva nema, narod propada! Nije toga svjestan premijer Plenković koji je ili slijep ili se pravi da ne vidi kako njegov jeftin pokušaj kupovine mira u vladajućoj koaliciji, obećanjem da će svi državni i javni službenici na godinu imati šest posto veće plaće, nije urodio plodom. Pljuske pljušte sa svih strana. Sindikati i profesori ne odustaju od svog zahtjeva da im se povisi koeficijent, HNS mu ponovo prijeti rušenjem proračuna i Vlade, a sindikati drugih javnih službenika najavljuju nove štrajkove. Protiv njega je i predsjednica Kolinda koja podržava zahtjeve prosvjetara, a vjetar u jedra i podršku sindikalcima šalje i hadezeovac Miro Kovač koji se, nakon što je Plenković pokušao zabraniti javne istupe članova stranke, bio malo pritajio. I dok premijer tako glumi velikog vođu, roditelji nemaju kamo s djecom, studenti nemaju predavanja, carinici najavljuju štrajk i gužve na granicama, pravosudni policajci traže svoja prava na ulicama, a radnici „Đure Đakovića“ neisplaćene plaće za rujan. Kaos, koji premijer očito nije u stanju zaustaviti, pa okreće glavu na drugu stranu i fura neku europsku priču o godini presjedanja EU i o zelenom svjetlu koje je Hrvatska dobila za ulazak u Schengen, a koje se najvjerojatnije neće dogoditi još godinama. Sve je to cijena koju Hrvati plaćaju zbog čovjeka koji sanja europske snove, čovjeka koji je rijetko ili nikada viđen među narodom, čovjeka koji poruke puku šalje putem medija.
Za to vrijeme ogromna prednost koju je njegova stranaka, prije nešto više od šest mjeseci, imala i bila gotovo nedodirljiva, brzo se topi, a prema najnovijim anketama ona se smanjila na nivo statističke pogreške i prvi put bi se ozbiljno trebao zapitati hoće li jedina moguća vlast nakon slijedećih izbora biti koalicija SDP – HDZ. Ništa bolja nije ni situacija predsjednice Kolinde koja pod skutama podijeljenog HDZ-a i upitnog autoriteta, nakon nebrojenih gafova koji su je pratili kroz cijeli mandat, ide u utrku za novi mandat na Pantovčaku, a ankete pokazuju da bi joj u drugom krugu sraz sa Miroslavom Škorom bio neizvjesniji nego onaj s Milanovićem.
Umjesto da se bavi narodom Plenković se prepucava i bavi Zoranom Milanovićem koji je od početka kampanje odlučio ignorirati Kolindu kao nebitnu i izbore dobiti na leđima premijera čiji je autoritet ionako već nagrižen toliko da njegove političke poteze ne podupire bar pola HDZ -a, kao ni njegova predsjednička kandidatkinja. Na prošlotjednom sastanku SDP-a Milanović je biračima poručio da će se, pobijedi li on na izborima, zauvijek riješiti nesposobnog premijera koji je ili potpuno sluđen ili je izgubio kompas i kontrolu i više ne zna gdje mu je glava ili je cinik koji razmišlja – mogu što hoću. Iako Hrvati poznaju Milanovićev ogroman ego, njegovu bahatost, sklonost samovolji i prepotenciji kod donošenja odluka, postavlja se pitanje jeli sve ono što je izgovorio u bijesu, koji samo oni koji ga ne poznaju mogu smatrati konstruktivnim, daleko od istine ?
Živimo u zemlji u kojoj zamjenik ravnatelja policije vozi divljački vozi 160 na sat po lokalnim cestama kojima šeću ljudi i krave, pa kad ga uhvate koristi svoj položaj da mu se ne piše prekršaj i kazna, u zemlji u kojoj predsjednik suda divlja po cesti i onda ignorira pozive na sud ne bi li izbjegao pravdu, u zemlji u kojoj je bivša predsjednica Ustavnog suda sama sebi potpisala da prima naknadu šest plus šest od 188 tisuća kuna iako se nakon prestanka mandata vratila na svoj posao na Pravnom fakultetu i redovito primala plaću. Ovo je zemlja gdje građani za premijerovu odluku da Sabor iznajmi europskim Pučanima i da je o tome donesen Pravilnik u suradnji s SDP-om doznaju posljednji, iz medija. Zemlja u kojoj su građani, unatoč činjenici da se svi počevši od oporbe, premijera i predsjednice kunu u demokraciju i vladavinu prava i naroda – i u svoje dobre namjere, uvijek u zadnjem planu i dovedeni pred gotov čin.
