Bio je ovo još jedan nadrealni tjedan u Hrvatskom saboru gdje smo ponovno svjedočili svemu i svačemu, a najmanje onome što bi trebao biti i predstavljati jedna takva institucija. Ipak, ono što je najviše upalo u oči svima je izvješće koje je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković prezentirao saborskim zastupnicima ali i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti.
Kada se sluša Plenkovića građani Hrvatske zapravo žive u jednoj bajkovitoj državi gdje je sve bajka, a umjesto rijeka teku med i mlijeko. Građani nemaju nikakvih problema jer žive nikad bolje, ljepše i ugodnije i pri tome nemaju nikakvih briga. To je slika kakvu je prenio Plenković koji je govorio o nikad višem i povoljnije kreditnom rejtingu, niskoj stopi nezaposlenosti, privlačenju novca iz EU fondova, izgradnji prometnica, Pelješkom mostu, dizanju plaća zaposlenima u državnoj upravi, nabavi Rafala i raznog drugog naoružanja… Ako netko ne zna ili sumnja mora znati – sve to je napravio i osigurao HDZ. Istina, novcem svih građana Hrvatske ali to je manje bitno i to se ne spominje.
Međutim, tijekom tog bajkovitog izvješća o stanju u Hrvatskoj premijer je nekako zaboravio spomenuti korupciju i niz visoko pozicioniranih pripadnika istog tog HDZ-a koje je branio do zadnjeg trenutka. To se s imenovanjem Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika promijenilo pa tako imamo slučajne ostavke visoko pozicioniranih članova HDZ-a prije uhićenja. Netko će reći slučajno, a netko pak – hrvatska posla. Nije Plenković spomenuo niti niz svojih ministara koji su iz raznih razloga napustili Vladu. Nije spomenuo niti nenormalno visoke cijene radi kojih veći dio građana Hrvatske jedva preživljava. Nije spomenuo niti činjenicu da imamo sve manje rođenih i da bijela kuga i dalje vlada širom Hrvatske. Nije spomenuo niti niske plaće dobrog dijela svojih sugrađana koji, za razliku od njega i drugih političara, rade za minimalac ili nešto više od toga. Nije spomenuo niti sramotno niske mirovine dobrog dijela umirovljenika koji nemaju dovoljno novca niti za lijekove i hranu, a kamoli nešto više. Vjerojatno radi te bajke neki umirovljenici moraju prekopavati po kontejnerima ili pak, iako su u mirovini, raditi negdje pola radnog vremena.
S druge strane njih proziva oporba koja je toliko neorganizirana, da ne kažemo nesposobna. Oni osim nekakvog prozivanja, gdje vrlo često promaše temu, nemaju nikakvih konkretnih prijedloga za bolje sutra Hrvatske. Njihova priča se najčešće svodi na praznu priču i zabavljanje širokih masa pri čemu je većina građana svjesna da oni ne mogu ništa. Poslije svega pitanje je što bi i kako bi bilo da su oni na vlasti.
Sve u svemu bajka u Hrvatskoj se nastavlja i dalje. A kako i ne bi bila bajka kada načelnici ili gradonačelnici mjesečno primaju po oko 3000 eura. Imamo tu i saborske zastupnike, državne tajnike, ministre i mnoge druge koji mjesečno zarađuju veliki novac pri čemu im je rezultat rada nula ili gotovo nula. Neki mjesečno inkasiraju i više, a kada se tome dodaju razne dnevnice, putni troškovi, članstva u nekim upravnim odborima i raznim drugim tijelima oni mjesečno zarade gotovo cijelu godišnju plaću nekog od radnika koji rade za minimalac. Njihova djeca i najmiliji ne odlaze u inozemstvo da rade jer nemaju potrebe s obzirom da se za njih i u Hrvatskoj našlo neko kvalitetno i jako dobro plaćeno radno mjesto. Svi oni mogu govoriti, bez obzira kojoj stranci pripadaju, kako žive u nekoj bajci. Međutim, treba pitati što o tome misle oni mali obični građani bez kojih ove bajke za odabrane ne bi bilo.
AUTOR: Branimir Bradarić
