Ime Zdenka Rečića, kojega mnogi njegovi prijatelji i poznanci oslavljavaju kratko s Priša, nije nepoznato u Vinkovcima, čak dapače, zahvaljajući godinama provedenim na poziciji prvog čovjeka vinkovačkog Gradskog kazališta Joze Ivakića čiju je produkciju izdigao na poprilično visoku razinu, mogli bi reći da je dobrano poznat i van kazališnih krugova Slavonije. Tijekom njegova gotovo desetogodišnjeg mandata ravnatelja na scenu Joze Ivakića postavljeno je niz kazališnih dijela iza čijih su premijera obično slijedile nagrade, kao i gostovanja na značajnim kazališnim smotrama u Hrvatskoj i van nje. Predstave poput “Štajge” Ivane Šojat u režiji Jasmina Novljakovića koji je režirao i Brešanovo “Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507”, “Staklene menažerije” Tennesseeja Williamsa u režiji Dražena Ferenčine koji je u vinkovačkom kazalištu postavio i Kozarčevu “Tenu”, pa Ivakićevo “Vrzino kolo” u režiji Vjekoslava Jankovića obilježile su Rečićevo djelovanje kao ravnatelja s koje pozicije je prije godinu i po dana i umirovljen. Samo figurativno jer u stvarnosti ovaj relativno svježi umirovljenik koji i dalje voli zaigrati pokoju partiju tenisa u omiljenom Tenis klubu Vinkovci gdje je također “šefovao” i ostavio porepoznatljivog traga, ne miruje te je nedugo nakon umirovljenja osnovao “Teatar igre”, udrugu s kojom nastavlja kazališno djelovati, ali ovoga puta po svom guštu i za svoj račun. Međutim, od koncepcije da radi isključivo ozbiljne predstave s ozbiljnim glumcima ne odustaje.
“Zastupam predstavu Hrvatskog kazališta iz Pečuha “Soboslikar” Donalda Churchilla u režiji Slavena Vidakovića u kojoj igraju Selena Andrić, Maja Lučić i Dejan Fajfer, a od rujna prošle godine otkupio sam u potpunosti “Stilske vježbe” nastale prema legendarnom tekstu francuskog književnika Raymonda Queneaua, Kulturnog centra Osijek s naslovnim ulogama Jelene Andrić i Dominika Karaule koji je na Festivalu glumca dobio nagradu kao najbolji mladi glumca, a nominiran je i za najboljeg glumca Hrvatske”, priča Rečić ne zaboravljajući ni predstavu “Prst” Doruntine Basha u kojoj glume Selena Andrić i Vanja Čiča u režiji Anice Tomić koja je nastala u koprodukciji Umjetničke organizacije “Slavonski Brodvej” iz Slavonskgo Broda i Teatra igre iz Vinkovaca.
S iskustvom ravnatelja profesionalnog kazališta kakvo je vinkovačko, Rečić kaže kako je razlika između bavljenja kazalištem u okvirima neke institucije ili udruge ogromna i neuporediva. “Kada ste ravnatelj ne kažete “ovdje Zdenko Rečić” već “ovdje Gradsko kazalište Vinkovci”. To zvuči puno moćnije, a da se ne govori o resursima kojima raspolaže neka kazališna kuća, a kojima raspolažem ja kao privatnik u kazališnom svijetu”, pojašnjava navodeći kako bi mu bilo puno lakše kada bi radio komedije čemu pribjegavaju mnogi slobodni glumci u Hrvatskoj kao najisplativijem obliku kazališne umjetnosti.
“Ja nažalost, želim sve napraviti na teži način. A to je raditi ozbiljne kazališne komade poput recimo Gavranove Judite, koja mi je velika želja. A takve predstave u pravilu puno koštaju, a tu je i problem glumaca. Iako poštujem amaterizam i glumce koji glume u amaterskim kazalištima, nekako sam više privrženiji profesionalnim glumcima i glumicama, kojima međutim morate isplatiti i pristojne honorare koji danas nisu mali”, priča zamjećujući kako je u Hrvatskoj postoji velika produkcija glumaca, a od glume dobro živi tek njih nekolicina poznatih. Posebice onih koji u kazalištu imaju profesionalni angažman, a usput glume i u nekoj domaćoj seriji. Svi ostali snalaze se u kazališnom svijetu kako znaju i umiju.
“U Hrvatskoj ima pet akademija u kojima se školuju glumci. To je strašno puno za državu veličine Hrvatske. Dakako, da sve njih onda nema posla jer smo mala država s hiperprodukcijom glumačkih zanimanja. Poseban problem je nezainteresiranost gospodarskih i drugih poslovnih subjekata za uključivanjem u financiranje kazališnih projekata kojih možda u Zagrebu i ima, ali ovdje kod nas, takva aktivnost je, barem meni nepoznata iako su u prošlosti upravo gospodarstvenici kao mecene financirali i podupirali brojne kulturne projekte pa su gradili i kazališne zgrade poput karlovačkog Zorinog doma”, navodi Zdenko Rečić dodajući kako je kultura od ogromne važnosti za svako društvo i državu jer odgaja naraštaje građana čineći ih duhovno uzvišenijima, pismenijima te im širi vidike spoznaja i duhovnog djelovanja.
Zaključuje kako se baviti kulturom nikada nije bilo profitabilno, ali zato su tu institucije poput države, županije, gradova i općina da podupru one koji se bave kulturnim djelovanjem. “Bez kulture ne znamo ni tko smo, ni što smo. I otuda njezin ogroman značaj jer nas čini prepoznatljivim i ukazuje da nije sve u materijalizmu, egocentrizmu i individualizmu kojima smo sve više zahvaćeni. Kultura nas naprosto čini boljim ljudima”, poručuje Zdenko Rečić.
