Ovo dvoje ljudi, intelektualaca, upoznao sam nakon vremena kada smo izgubili Vukovar i kada se sve više govorilo da će dolazak UNPROFOR-a svim prognanicima i izbjeglicama osigurati povratak. Željko se nalazio na čelu Udruge prognanika Županije vukovarsko – srijemske i bio je svakodnevno svjedok silne želje ljudi koji su ostali bez svega da se vrate na svoja uglavnom uništena ognjišta, ili kuće koje su po velikosrpskom planu zauzeli Srbi iz raznih dijelova zemlje, koja se nalazila u raspadu.
Često sam od njega primao informacije koje su mi služile za pravljenje aktualnih vijesti za HINU, a te vijesti su sve češće bile negativne za prognanike, ali su i razobličavale svu nesposobnost međunarodnih snaga i međunarodne zajednice. Upravo dok ovo pišem događa se tragedija ukrajinskog naroda, a tu je međunarodna zajednica prvi put gotovo jedinstveno stala na stranu žrtve.
Ipak, prije nego što nastavim priču o Željku i Zdenki zapisujem da je Željko rođen 2. prosinca 1947. godine u Feričancima i da je umro 7. veljače 1998. godine u Vinkovcima. Dalje u ovoj priči ću napisati kako je Željko tako mlad preminuo i kako je to sudbina velikog broja branitelja, koji su prošli ratni put poput njegovog.
Željko i Zdenka su se upoznali tijekom priprema za maturalnu zabavu Željkovog brata Darka, u Našicama, gdje su tada živjeli. Zdenka je bila maturantica, a Željko apsolvent Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Zdenka je otišla na Studij političkih znanosti u Zagreb, a Željko je kao agronom dobio posao u vukovarskom “Vupiku”. Cijelo vrijeme Zdenkinog studiranja bili su u vezi i 1974. godine su se vjenčali u svojim Našicama, ne sluteći gdje će ih sudbina odvesti i kroz što će proći.
Mladi bračni par nije nastavio živjeti u Našicama, nego su novi život nastavili u Tovarniku, u mjestu udaljenom tek nekoliko stotina metara, od granice zemlje iz koje će doći sve zlo koje će zadesiti Hrvate i druge slobodnomisleće ljude. Uskoro je u Vupiku zapažen rad mladog inženjera, pa je on imenovan koordinatorom ratarske proizvodnje u Vupiku. Odgovoran je za područje od Klise kod Osijeka pa do Iloka i Tovarnika na istoku Hrvatske.
Obitelji se u Tovarniku rodila kći Željka 1975. godine, a 1978. kći Ana, no kako je Željko i dalje u svojoj struci napredovao, premješten je u Vukovar, gdje su po pravilima koja su tada vladala dobili stan. Zdenka se zaposlila u Muzeju grada Vukovara na mjestu kustosa povijesnog odjela, a 1987. godine nakon smrti arheologa Antuna Dorna postaje direktorica muzeja. Na tom mjestu će je zateći rat i biti će direktoricom sve dok nismo privremeno izgubili Vukovar.
Kada ovo pišem u misli mi dolazi gospodin Antun Dorn, čovjek visoke kulture i znanja s kojim sam surađivao u vrijeme svojih arheoloških dana i vođenja “Mladih arheologa” u Osnovnoj školi “Aleksa Šantić” u Oroliku. Često je mojoj supruzi i meni dolazio u tada naš stan u Oroliku i poticao me u mojem radu, a obišli smo dosta terena na području od Berka do Svinjarevaca i Negoslavaca i registrirali nekoliko arheoloških lokaliteta Vučedolske kulture i kulture ranog srednjeg vijeka. Pitam se kako bi se taj čovjek velike dobrote i blage naravi snašao u vremenima u kojima smo mi uskoro morali živjeti.
Kako se približavao kraj osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, nitko tko je bio imalo informiran nije vjerovao da će stvari koje se događaju završiti dobro. Ostati neutralan nije bilo moguće i značilo je veću pogibelj od uključivanja. Obitelj Buljan nije ostala po strani, a uz to što su u Ulici Miroslava Krleže gotovo završili gradnju kuće uključili su se u rad na obnovi “Hrvatskog doma” u Vukovaru, no uskoro je sve iznenadio i opredijelio krvavi masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, 2. svibnja 1991. godine.
Sljedećeg dana u Mramornoj dvorani vukovarskog dvorca Eltz održan je sastanak vukovarskih intelektualaca na kojem je nazočan i Željko. Sastanak je organizirao direktor Vupika Mihovil Juriša, a sastanku su nazočili i Hrvati i Srbi i većina onih koji su se smatrali nacionalnim manjinama. Važno je istaknuti da tu nije bilo nikoga tko nije izrazio zgroženost onim što se dogodilo, a svi su potpisali proglas kojim se osuđuje zvjerstvo i poziva na mir.
Vrijeme će pokazati da je sve to ostalo samo mrtvo slovo na papiru, pa se obitelj Željka i Zdenke odlučuje da 22. lipnja kćeri Željku i Anu odvedu baki u Našice. Njih dvoje su odlučili čvrsto ostati u Vukovaru i dok se moglo redovito su odlazili na posao, a Željko se uključio u obranu područja koje se zvalo Lijeva Bara, gdje im se nalazila kuća, i bilo je nasuprot susjednog brda na kome se nalazila vukovarska vojarna tzv. JNA
Tog ljeta 1991. godine svi oni koji su se odlučili braniti svoje, svake noći su dežurali na položajima, uglavnom u blizini svojih kuća. Željko mi je, kada smo razgovarali o tome, objašnjavajući svoju odluku rekao: “To je bilo vezano uz moju prirodu, moj karakter, uz, naravno osjećaj domoljublja”. Kada se danas tridesetijednu godina poslije sjećamo tog vremena, moglo bi nam se učiniti da je ta obrana kućnog praga bila neorganizirana, no nije bilo tako. Željko se odamah, kada su on i supruga odvezli djecu u Našice, javio zapovjedniku obrane Mitnice Ivi Šoljiću – Velikom Joeu. Raspoređen je u desetinu koja je zadužena za obranu područja u blizini njihovih kuća. Toj desetini je pripadao moj kolega slikar, Josip Glasnović i njegov brat Drago, a poznavao sam ih obojicu, kao i njihovog oca koji je bio ravnatelj Osnovne škole u Janjevu na Kosovu. Željko je nagovorio Josipa Glasnovića da portretira svoje suborce i tako je nastala izložba koju je organizirao dr. Bauer, poznati kolekcionar, pa se i time na svoj način širila istina o obrani Vukovara.
Položaj na kom je Željko stalno izložen snajperistima iz vojarne tzv. JNA i on će biti dva puta ranjen. Prvi puta je to bila prostrijelna rana noge, a drugi puta je zrno prošlo kroz leđa i pluća i prošlo kroz prsa tek nekoliko centimetara od srca, a kolika je snaga snajpera, vidjelo se po tome što je zrno prošlo kroz lim automobila u kojem je bio. Daljina mjesta kojeg Željko i njegovi suborci brane je 700 metara od vojarne iz koje je pucano i to je čistina na kojoj branitelji vide svaki pokret neprijatelja, pa se on odlučio na djelovanje snajperima.
Kao i bezbroj drugih ranjenika i Željka će operirati dr. Juraj Njavro, no njega će se prizori iz bolnice toliko dojmiti, kada smo o tome razgovarali, vidim da mu to, pet godina nakon, izaziva nemir i nije mogao sakriti osjećaje. Bolnica je pod neprekidnom vatrom neprijatelja iz svih vrsta oružja, pa Željko traži od svojih s Mitnice da dođu po njega, pa da tamo u priručnom sanitetu brinu o njemu. Treća posjeta bolnici neće biti zbog ranjavanja, nego od perforacije ćira na želucu i tu će dočekati privremeni gubitak grada kojeg je smatrao svojim.
Kada je bilo potpuno jasno da je obrana Vukovara popustila i kada su veće ili manje skupine ljudi tražile izlaz, zavladalo je carstvo dezinformacija. Vidljivo je da je neprijatelj imao pripremljen plan, kojega su lažne vijesti samo dio tog plana i tada se čovjek nađe u situaciji potpune nemoći i nemogućnosti da može o bilo čemu odlučivati
Jedni su pričali da svakog trenutka dolaze naše jake snage i da će biti svi spašeni. Drugi su pričali da će biti civilizirana predaja, jer to je ipak kraj dvadesetog stoljeća. Veći dio branitelja je bio potpuno svjestan da više obrane nema i da je najbolje izvršiti proboj prema Nuštru i Vinkovcima i dobar dio njih je u tome uspjelo. Svaku od tih odluka poput onih, koji su se predali na Mitnici i Borovu Naselju treba razumjeti kao cilj zapovjednika da spasi civile, a to su prije svih žene, djeca i stariji ljudi.
Željko kaže kako se bolnicom i bolničkim dvorištem proširila vijest da će se kod zgrade SDK u blizini Autobusnog kolodvora formirati konvoj kojim će ranjenici iz Vukovara biti izvedeni prema Nuštru i Vinkovcima. Kasnije se otkrilo da su tzv. osloboditelji Vukovara razdvajali nesrbe od Srba, a Željka su, kada je izašao iz kruga bolnice, srećom u civilnom odijelu zaskočila dva bradata lika, koji su na sebi imali oznake i četničke i partizanske. Odvode ga među one koje su okupljali kod Osnovne škole “Ivo Lola Ribar”, tek stotinjak metara od bolnice. Dok ga odvode on ne prestaje misliti na Zdenku i što je s njom i onda kako to bude onima kojima je suđeno da se i u ovakvom paklu nađu zajedno, vidio ju je u toj tužnoj koloni koju su odvodili na zloglasne hangare “Veleprometa”. Našli su se tog 19. studenoga oko 14 sati, a iste večeri su ih silom razdvojili, jer su razdvajali žene od muškaraca, a to razdvajanje i popisivanje rade domaći Srbi i svi u odorama tzv. JNA. Dva puna sata trajalo je prebacivanje muškaraca na drugu stranu ceste Vukovar – Negoslavci u hangare “Veleprometa” koje je postalo najveće stratište i najveće mučilište Hrvata i drugih nesrba toga časa u slobodnoj i demokratskoj Europi. Predstavnici međunarodnog Crvenog križa stajali su po strani, smijali se i jeli sendviče ne pokazujući nikakvo suosjećanje. Željko to smatra dodatnim poniženjem, a pravi šok će tek slijediti, jer su među onima koji su ih tukli, bilo da su domaći ili uvezeni osvajači, nalaze se i oni intelektualci iz Mramorne dvorane dvorca Eltz, koji su se tek koji mjesec ranije zgražali učinjenim zločinom u Borovu Selu.
Prvo su Željko i njegov kolega Karlo Crk vidjeli Bogdana Vojnovića, financijskog direktora “Vupika” i Maksu Vojnovića zamjenika direktora SDK. Karlo je Željku rekao “Budi siguran da će za pet minuta prozvati nas Vupikovce” i tako je i bilo. Prozvali su uz njih dvojicu Matu Soldo, Milu Jankovića, Ljubu Bagarića i Jovu Pripudića. Odvode ih u prostoriju koju su među sobom zarobljenici prozvali “stanicom smrti”, jer većinu onih koji su u tu prostoriju hangara odvedeni nitko nikada više nije vidio. Željko mi kaže da se stalno u sebi molio Bogu da ga ubiju iz bilo kojeg vatrenog oružja, samo da to ne bude nož. Cijeloga dana 20. studenog su odvodili i ubijali ljude, a jasno je čuo gdje vani ovi koljači i mučitelji govore: “sada ćemo Buljana za mezu”. Poznata je to metoda zastrašivanja o kojoj sam često čuo od ljudi koji su prošli kroz vukovarska mučilišta i stratišta.
Ono što je važno zabilježiti da su tu dolazili na “Velepromet” mnogi koji su se poslije zaklinjali da ni u čemu nisu sudjelovali, a jasno mi je potvrdilo više ljudi da su dolazili: Rade Tanjga, dr. Marić, Drago Musić, Milan Obradović i drugi i da su vrlo glasno govorili da hoće “da se napiju ustaške krvi”. Željko je među onima koji su čudom preživjeli sva zlostavljanja i mučenja, a svoj životni križ nastavlja robijanjem u Sremskoj Mitrovici. Rana mu se aktivirala i u vrlo teškom je stanju, pa ipak kada ih 22. studenog u 15 sati odvoze autobusima, on je to doživio kao novu nadu za život. Iako su ga i to nemilosrdno tukli i ponižavali on je nakon četiri i pol mjeseca bio razmijenjen i sastao se sa svojom obitelji u Našicama.
Kada se pojavila nada da bi se mogli vratiti u Vukovar, on se angažirao u vođenju Udruge prognanika i silno se na tom poslu trošio. Moj sin Mihael i ja smo nekoliko dana prije njegove smrti došli u stan, u kojem je privremeno smješten u vinkovačkom naselju Lapovci, da još jednom razgovaramo o ovome što sam o njemu zabilježio. Vidio sam da mu je teško, no on je mene upozoravao da se čuvam, a kada sam mu rekao da imam visoki tlak upozorio me je da pazim i da propisani lijek redovno uzimam.
Željko Buljan je preminuo 7. veljače 1998. godine u Vinkovcima, a njegova obitelj je silno ponosna na oca i supruga vratila se u svoju kuću na Mitnici u Vukovaru i kada god sretnem Zdenku vidim joj suze u očima i uvijek progovorimo koju riječ o Željku, ali i o njihovim kćerkama koje su nakon svega uspješne mlade žene.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
