Govori slavonskoga dijalekta najbolje su očuvani u ruralnim sredinama starosjedilačkoga stanovništva, ponajviše u Đakovštini, Brodskom Posavlju i Cvelferiji, gdje još uvijek žive u usmenoj, privatnoj, obiteljskoj komunikaciji.
Dramska amaterska scena mjesto je njegovanja i promoviranja slavonskoga dijalektnoga izričaja, a primjer je dobre prakse Kazalište „Mika Živković“ iz Retkovaca s dramskim tekstovima slavonskih pisaca koje je adaptirao Marko Sabljaković kao što je kazališna predstava Žedna ljubavi prema dramskim tekstovima Inoče i Majstorica Ruža Joze Ivakića, Bratimke s tekstovima Ivana Kozarca i Otrov Joze Ivakića (2015.) te Blatne duše prema romanu Đuka Begović Ivana Kozarca (2018.) i Biser-Kata prema istoimenoj pripovijetki Josipa Kozarca (2019.)., kaže dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju iz Vinkovaca dodajući kako Gradsko kazalište „Joza Ivakić“ u Vinkovcima također se brine o slavonskom dijalektu pri postavljanju slavonskih dramskih djela na repertoar kao što je Vrzino kolo Joze Ivakića, premijerno izvedeno 2017. u režiji Vjekoslava Jankovića i Tena – kronika raspada jedne ljepote 2021. redatelja Dražena Ferenčine.
Redatelj Branko Schmidt promiče slavonski dijalekt u filmovima s temom tradicijskoga života i kulture Slavonije: Sokol ga nije volio (1988.) prema drami Fabijana Šovagovića, TV dramu Gospodski život Stipe Zvonareva prema noveli Gnjili Ivana Kozarca (1988.), Đuka Begović (1991.) prema istoimenom romanu Ivana Kozarca, navodi Bilić te podsjeća kako i svečani program otvorenja Vinkovačkih jeseni redatelja i scenarista Marka Sabljakovića afirmira šokački scenski govor s tekstovima tematski vezanim za Slavoniju, njezinu tradicijsku kulturu i život. Slavonski se dijalekt, po riječima ove znanstvenice, može čuti i na drugim brojnim manifestacijama tradicijske kulture kao što su Đakovački vezovi u Đakovu, Brodsko kolo u Brodu, Šokačko sijelo u Županji, Mladost i ljepota Slavonije u Mikanovcima, Zimsko spremanje u Antinu, Sijelo pučkih pisaca u Đeletovcima, Šokačka rič u Vinkovcima, Godišnji proljetni ophod Kraljice ili ljelje iz Gorjana, Sve se čaje okupiše u Ivankovu, Filipovčica u Komletincima, Kraljice u Otoku, Baranjski bećarac u Topolju, Duboševici i dr.
Radijske i televizijske emisije predajne kulture sa zavičajnim temama omogućuju čuti govore slavonskoga dijalekta u eteru i medijskom prostoru. Takve su televizijska emisija Život priča priče Matije Sabljo na Vinkovačkoj televiziji, radijske emisije Ikavica Milana Pauna na Radio postaji Vukovar, Bećarac Vlatka Jurkovića na Radio postaji Osijek i dr.
U tekstovima izvornih tradicijskih pjesama nalazimo šokački govor u izvornom obliku. Tekstovi tamburaške glazbe najuspješnije populariziraju, revitaliziraju i retradicionaliziraju štokavsku ikavicu, koju uzdižu na rang regionalnoga idioma, a ne slijede model „čistog“ dijalekta, odnosno organskoga idioma ili mjesnoga govora. Festival tamburaške glazbe Zlatne žice Slavonije, koji se održava u Požegi od 1969. (prvotno pod imenom Muzički festival Slavonija), rasadnik je takvih tekstova, a među izvođačima su Krunoslav Kićo Slabinac, Vera Svoboda, Šima Jovanovac, Miroslav Ćiro Gašparac, Miroslav Škoro, Stjepan Jeršek Štef, tamburaški sastavi Slavonske lole, Dike, Fijaker, Đeram i dr.
U tekstovima tamburaške glazbe, koja pripada popularnoj kulturi, paralelno se javlja standardni jezik i nestandardni ikavski govor. Ikavica govorno reprezentira Slavoniju i slavonski dijalekt, ali i druge ikavske govore kao što su govori zapadnoga dijalekta kojima pripadaju i bunjevački govori. Bunjevački su govori novoštokavski, a šokački staroštokavski, kaže dr. sc. Anica Bilić navodeći kako su mladi naraštaji dobili svoj izričaj u susretu tradicijske prošlosti, nedavne ratne povijesti i suvremenosti, lokalnog patriotizma, slavonskoga inata kao dijela regionalnoga identiteta i nacionalnoga ponosa, postmodernističkim eklektičkim spojem tamburaškoga tradicijskog melosa i repersko-urbanoga te idiomatskim spojem standardnoga idioma i ikavske staroštokavštine u pjesmi Dođi u Vinkovce (1996.) Miroslava Štivića u Shortyjevoj izvedbi, koja postiže uspjeh i podiže emocije:
Tu sam sretan
di čujem djevojačke pjesme
ležim u sjeni hrašća
pijem hladnu vodu s česme
pod pendžerom di snaše
sviraju tamburaši
di se uprežu čilaši
i znaju me svi salaši
Di gori ona lampa
di onaj đeram škripi
tu će mi duša skončat
tu su mi dani lipi
di drag mi je kirvaj
sijelo, prelo i rakije vrelo
di živim ko bećar pa
me znade svako selo
Tu sunce polje kupa
tu mi je jedini dom
tu kosti mojih predaka
sanjaju slatkim snom
ne mogu to opisat’
ne bih drugdje znao disat
od tuge bi umro
da ne mogu žito mirisat
Da ne vidim svog šora
ili svog sokaka
prije nego sklopim oči
još jednom prije mraka
tu me napravio ćaća
tu me mater slova učila
ako budem moro otić
tu ću se vratit ja
Di je moja njiva
moja šljiva
moga konja griva
moja krv živa
di rijeka Bosut pliva
i pale svijeće za heroje
što su ginuli za boje
na ponos i čast imena Slavonije moje
I kad poželiš se ravnice
dođi u Vinkovce
sve moje ceste su davno zarasle
stojim na pragu vrata Hrvatske
zovu te, zovu, ravni slavonske
dođi u Vinkovce
Veličam slike svete
što sam slavonsko dijete
od glave do pete
pa mi iz grla pjesme lete
rodnom kraju, mome milom zavičaju
di me ljudi znaju
a zvijezde di ljepše sjaju
di se nebo ljepše plavi
Di su osjećaji pravi i na
najbolji mogući način di se slavi
a rakija grebe ko slama
druga već ide sama
niz grlo u vene
svaki put kad pisma krene
to je moja Slavonija
to ti je moja ravnica
Razigrani vranci
svud okolo živa dica
pa kad svirne tamburica
ljepše od cvrkuta ptica
lakše je prebolit
bol onda postane sitnica
tu ti je moja dika
svako drvo iz šljivika
Ljudska mašta ne bi mogla
smislit ljepših vidika
i kad ne bude me više
kad napustim tu idilu
ljubit ću u raju
prelijepu slavonsku vilu
Bogu smo dragi mi Hrvati
pa ću molit da me vrati
Još posljednji put
da gledam dok
se žito zlati
a kad me opet gore vrati
zahvalit ću mu prvo
što nam je dao
komad zemlje što
je za sebe sačuvo
Poštujem svakoga
al se nikoga ne bojim
osim dragog Boga
jer je razlog što postojim
što me ima i živim
da dičim se imenom tvojim
nepokoreni grad
na vratima Hrvatske stoji
Klize mi suze po licu
dok slušam tamburicu
kad prsti taknu žicu
ne dirajte mi ravnicu
al sinovi tvoji
Slavonijo sad te paze
i nikad više tuđe noge
neće da te gaze
Ginulo se prelagano
previše mama je plakalo
predugo je raj na
zemlji sličio na pakao
palili su naše sume
mi smo ih opet zasadili
rušili su naše kuće
mi smo ih opet izgradili
Ubijali su moj narod
al smo ostali na svom
da branimo svoj dom
jer volimo svoj dom
i vjerni domu svom
kad sokolove zove
Slavonija majka
pjevat će se riječi ove
Ljubi svoje boje
srce slavonsko je
rakija u krvi
jer volim ljude svoje
ta svečana oda svira
svetoj zemlji roda
jer plaćena je krvlju
dok se sanjala sloboda
Sve moje ceste su davno zarasle
stojim na pragu vrata Hrvatske
zovu te, zovu, ravni slavonske
dođi u Vinkovce
Nasuprot procesu jezične standardizacije, amerikanizacije i globalizacije, smatra dr. sc. Anica Bilić, možemo pratiti proces revernakularizacije u elektroničkoj komunikaciji na društvenim mrežama. Na mrežnim stranicama različitih portala mogu se pročitati komentari pisani nestandardnim idiomima, među njima i šokačkim što se može promatrati i kao oblik digitalne (ne)pismenosti. Na mrežnim stranicama You tube platforme pjesma U san mi dođu tambure Tamburaškoga sastava Đeram (2010.) stoje komentari: „Manje suza pustim kad križam luk za čobanac, gra il gulaš neg kad ovo čujem, a obavezna mi je pisma ko lektira… Pozz iz Italije.“ „Otišo sam i ja iz Slavonije, napola lud od svega, ali đaba ovo kada poslušam raspadnem se, ne može se protiv toga, ljuska čovjeka ode, a misli su mi u mom selu/dvorištu.“ U san mi dođu tambure – YouTube
Ž.D.
