Poslije predavanja izbornih lista, a onda i blagdana Uskrsa, započinje izborna kampanja za parlamentarne izbore, koji se održavaju 17. travnja, a koji će prema svemu viđenome niti nikad zanimljiviji i neizvjesniji. Ukazuju na to i dani prije početka kampanje tako da se može samo pretpostaviti kako će izgledati sama kampanja u kojoj će očigledno biti svega i svačega. Poslije izborne kampanje dolaze nam izbori gdje je sve moguće, a prema svemu sudeći ništa manje zanimljivi neće biti niti dani poslije izbora kada će se razgovarati o slaganju saborske većine. U cijeloj toj atmosferi, a posebno od dana kada se u kampanju uključio i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, nitko više i ne spominje stranačke programe niti s čime planiraju privući birače. Sve se svelo na međusobne prozivke i vrijeđanja tako da obični građani s nevjericom gledaju što se događa, na koji način razgovara, proziva članove obitelji… Građane posebno može zabrinuti činjenica kada vide tko ih predstavlja u Saboru kao i tko ih predvodi. Ono što je posebno zanimljivo je to što se gotovo i ne pokušava biračima približiti te programe koliko god mi svi zajedno znali da sve to što oni govore i napišu je zapravo mrtvo slovo na papiru. Sve zapravo podsjeća na gladijatorske borbe pri čemu su političari, i oni koji bi to željeli biti, upravo ti gladijatori kojima je politička arena sve. Niti to ne iznenađuje jer danas je najisplativije i najbolje u Hrvatskoj biti saborski zastupnik tako da ništa od toga što rade i govore ne čudi previše. Većina njih, čast izuzecima, nije ništa posebnoga učinila u životu tako da je sada politika jedino što im preostaje. Dovoljno je samo pregledati životopise dosadašnjih saborskih zastupnika gdje se vidi ta surova istina. Vidi se to i po tome koliko su neki od njih bili aktivni u prošlom sazivu Hrvatskog sabora ali su ipak svoje teško zarađene plaće dobivali redovito. Kada se to zna može se samo zamisliti što bi neki od njih radili i gdje bi se nalazili da nekim čudom nisu postali dio Hrvatskog sabora. Te njihove gladijatorske borbe niti ne čude jer rade posao na koji niti ne moraju doći, a primaju mjesečno oko 2.500 eura. O drugim povlasticama, poput gotovo besplatne ishrane u odnosu na cijene u restoranima, da i ne govorimo. Kada se sve to zna za očekivati je da će svi oni tijekom izborne kampanje učiniti sve kako bi se na neki način dokopali Sabora. Na sreću je da će to uspjeti samo njih 176 dok će za većinu njih saborska plaća ostati nedosanjani san. Za obične građane ostaje nada kako će budući premijer, tko god to bio, poduzeti neke konkretne korake i konačno napraviti nešto za boljitak Hrvatske. Možda bi jedan od tih koraka bio i probati umiroviti neke političare koji Hrvatskom drmaju 20-30 godina i dati konačno više prostora mladim i obrazovanim ljudima koji mogu dati puno više u godinama koje dolaze. Drugi korak bi mogao biti i uspostavljanje nekakvog kodeksa ponašanja ispod kojega većina njih neće ići. Treći korak bi mogao biti slaganje izbornih listi na način da su na njima sposobni, obrazovani i stručni kadrovi koji znaju o čemu pričaju i kako će doći do nekog cilja. Među tim koracima bi svakako trebalo biti i maksimalno iskorjenjivanje korupcije te donošenje kvalitetnijeg života građanima Hrvatske. Puno tu još ima koraka koje je potrebno da se naprave za boljitak društva što svakako neće ići preko noći. Kada se gledaju izborne liste za ovaj saziv Hrvatskog sabora tako nešto se ne može očekivati jer se već sada za neke od lista može reći da su svojevrsne „Frankenstein liste“ koje okupljaju ljude koje ništa ne povezuje. Radi svega toga za očekivati je novi cirkus u Saboru ali i „zastupnike preletače“, odnosno žetončiće, koji će radi nekih osobnih interesa vrlo rado mijenjati stranačke boje. Kao što smo to u više navrata pisali do sada potrebno je samo kupiti dovoljne količine kokica i „uživati“ u cijeloj toj predstavi jer prema svemu sudeći njima će svakako biti bolje i dobro dok će se obični građani snalaziti i dalje kako znaju i umiju. Ako ne uspiju pak to u Hrvatskoj uvijek nam preostaje kupovina karte u jednom smjeru.
AUTOR: Branimir Bradarić
