VUKOVAR, Vukovarska bitka je bez sumnje bitka u kojoj je obranjena Hrvatska, jer da je Vukovar pao u jesen 1991. godine ništa se ne bi našlo na putu da agresor krene dalje prema Vinkovcima, Osijeku i u konačnici pokuša realizirati svoj zamišljeni plan o liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, kaže vukovarski branitelj, umirovljeni pukovnik Ante Dugan koji se braniteljskim postrojbama priključio već na samom početku njihovog ustroja.
“Počeo sam odmah poslije izbora, sa stražama, tu se počeli pojavljivati neki likovi u Borovu Selu, pa krenula priča da ovi neki na poljima čuvaju žito da ga netko ne zapali, pa neke komšije počeli da na više dana odlaze preko Dunava da bi kasnije saznali da su u stvari uvježbavali bijeg. Dođeš na posao, počeli nedostajati neki ljudi, a nije mu rođendan, ništa. Vidiš i osjetiš da nešto nije u redu. Kada se desilo ono u Borovu Selu najednom njih više nije bilo. Samo ostali mi. Oni koji su bili u policiji i potpisali lojalnost hrvatskoj državi i oni se skinuli i otišli. I tada su se stvari razjasnile tko je tko”, priča o vremenu koje je bilo uvertira za “bitku svih bitaka”, vukovarsku bitku u jesen 1991. godine.
Prisjeća se Dugan i akcije “čišćenja” Borova naselja 30. lipnja na 1. srpnja kako bi se uklonilo snajperiste. “Pozvao nas je Blago Zadro i rekao da idemo to očistit od tih koji pucaju. Međutim, učinili smo dosta stvari, pootimali oružje ali ne u potpunosti. I trajalo je do 4. srpnja kada se opet uzburkalo jer su ubili Damponju (Damir Ivanović) i Katića (Franjo Katić) na Sajmištu, pripadnike ZNG-a i onda smo nakon njihove sahrane krenuli opet u Borovo naselje i ovoga puta sve očistili. Blago Zadro je jamčio svim tamošnjim Srbima da im se neće ništa dogoditi i oni koji su htjeli, ostali su cijeli rat u skloništima sa Hrvatima”, priča dodajući kako se u središtu stvaranja jezgre otpora u Vukovaru nalazio Tomislav Merčep.
A gdje je moj kalašnjikov?
“Kalašnjikovi su se u Vukovaru počeli dijeliti 27. listopada 1990., a dijelio ih je Tomica preko linije HDZ, a kako ja nikada nisma bio niti u jednoj stranci ni udrugi, a nisam ni danas, mene izostavili iako sam bio jedan od rijetkih koji se razumio u naoružanje i bavio se izradom i poravkom dijelova oružja jer mi je to i struka. Ja odmah kod Tomice i rekoh, a gdje je moj kalašnjikov, neki dobili koji i ne znaju što je to, a on meni kaže, imaš ti svoje lovačke puške i još ću ti jednu i uzeti i dat nekom drugom. Ja sam je već dao, kažem ja njemu. Dat ću ja i drugu, samo mi daj kalašnjikov, ali nije vrijedilo”, kaže dodajući kako je za većinu branitelja bitka za Vukovar počela u stvari 2. svibnja događajima u Borovu Selu, premda bi, napominje, mogli staviti i datum 10. ožujka kada su se na poziv Merčepa u Bogdanovcima okupili nenaoružani odredi, gdje i začeta 204. brigada.
“Pošto sam rođen na Sajmištu, a od Vupika sam dobio na Olajnici stan, počeo sam okupljati ljude u današnjoj ulici 204. vukovarske brigade, pored stadiona prema Adici. I svi smo počeli se učiti jer nitko od njih se za razliku od mene nije razumio previše u oružje. Kako smo bili u blizini Adice, počeli su nas zvati Šumari. Po potrebi smo se kretali po svim dijolovima Vukovara gdje god je trebalo intervenirati. Svatko je od oružja imao što je mogao pronaći, a ja sam izrađivao hladno oružje, noževe, mačeve, bodeže, sablje. Sebi sam napravio japanski tanto nož koji sam nosio za pojasom i od njega sam dobio nadimak Samuraj pod kojim je i danas svi znaju”, kazuje. Na pitanje gdje je bilo najgore, nakon kratkog razmišljanja kaže, na Sajmištu.
Na Sajmištu se vodio urbani rat, za svaku kuću
“Najgori se dio kasnije pokazao Sajmište jer su nam oni 14. rujna upali u taj dio između vojarne i Petrove gore i potisnuli nas. Vojarnu smo držali u okruženju međutim, tada su nagrnuli i potisnuli nas prema gradu. To popodne je prošlo u strašnoj vatri. Izrešetali su nas sa svih mogućih snaga, a mi nismo imali dovoljno niti ljudi ni oružja da im uzvratimo. Ostali su nam civili po podrumima od kojih su mnogi tada ubijeni među njima zaklani i moji roditelji, pa roditelji Stjepana Sučića i brojni drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima. Borbe su tada počele voditi unutar Sajmišta. Nismo ih mogli potisnuti nego se borba vodila od kuće do kuće, prsa o prsa”, kaže navodeći kako su Srbi imali zapovijed da riješe pitanje Vukovara u roku od tri do pet dana- “I to bez prisutnosti medija, tako je pisalo, i onda su oni 28. kolovoza krenuli na nas sa svih strana sa tenkovima, pješaštvom, minobacačima pa i zrakoplovstvom. Međutim, to baš i nije tako ispalo jer smo ih mi sačekali i mnogi naši momci imali su silnu hrabrost da istrče pred njihove tenkove i napadnu ih. Samo novosadski korpus dovezao je pred Vukovar 211 tankova, a upotrijebljen je i banjalučki tenkovski korpus i elitna oklopna Prva mehanizirana gardijska brigada iz Beograda. Tada kada se to dogodilo, Luka Andrijanić je 24. kolovoza srušio odmah dva aviona sa protuavionskim topom koji je iz Vinkovaca dovučen u Borovo naselje. Taj dan njima je uništeno i devet tenkova, a stradalo im je više od 200 vojnika i oni su u jednom trenutku stali. Najednom je u tih nekoliko sati nastupila silna tišina. Mislili smo da je to to, potukli smo ih i da je rat gotov. Ali, nakon što su se prestrojili krenuli su opet u napade. Međutim, mi smo stekli novo samopouzdanje i inat i vidjeli da im se može nanijeti poraz. To nas je ohrabrilo. Prebrojali smo 386 oklopno transportnih vozila koje smo im izbacili iz pogona. Tu se vidjela njihova pogrešna taktika gomilanja tenkova. Jer, što će on sa 84-vorkom u ulici kada se nije u toj istoj ulici mogao niti okrenuti već samo se u rikverc vratiti nazad. A tu smo ih mi dočekivali. Naša se taktika svodila na jurcanje naprijed, pa nazad, pa negdje preko, pucaš, sakriješ se i tako stalo jer nismo imali dovoljno naoružanja da im se odupreš”, kaže Ante Dugan.
Branitelj koji jedini ima čast nositi zastavu 204. vukovarske brigade
Navodi i kako se znalo da se kraj približava čim su 2. listopada pali Cerić i Marinci. “Nitko nam ništa nije morao govorit. Točno si osjetio da više nema dalje. Svatko onaj tko je bio na ulici i borio se osjetio je da je kraj. Neki su se ubili, neki su se predali, a ja sam odlučio ići u proboj. Morao je svatko za sebe donijeti odluku. Što učiniti. I sa grupom vojne policije i još nekim momcima smo krenuli u proboj. Svatko je od nas odabrao najboljeg prijatelja koji mu se, i ja njemu, morao zakleti da, ukoliko u proboju budem ranjen i budem predstavljao previše težak teret za skupinu, da me mora ubiti i otići mojoj ženi i reći da me je on ubio jer smo se dogovorili tako i tako. Bile su to teške odluke koje je situacija zahtjevala. Išli smo noć, dan, noć i bio nam je ranjen jedan momak, Mato Prce. A dečki koji su krenuli Vinogradskoj ulici po pruzi preko Bršadina su stigli do Male Bosne za četiri sata jer se ispostavilo da prugu nitko nije čuvao, niti blokirao. Ja sam prvotno mislio ići prema šumi Jelaš i Lovasu pa ući u Srbiju iz nje u Bosnu pa nekako u Hrvatsku, ali na kraju smo se odlučili na proboj preko Adice, starog i novog korita Vuke, pokraj lovačkog doma slijedeći dalekovode prema Vinkovcima jer kukuruzi su bili visoki tri metra i ništa nisi mogao drugo vidjeti”, govori ovaj branitelj i stjegonoša koji jedini ima čast nositi zastavu 204. vukovarske brigade.
“Grb 204. brigade sam nacrtao i on je prihvaćen dok smo još bili u Zagrebu na Borongaju. Samo što sam ja u orginalu na trobojnicu napisao Veteran, a onda je mladi Jastreb zamijenio taj natpis imenom Vukovar i tako je i ostalo. Iskrojili smo i zastavu sa tim grbom. I tako je zastava postala moja, ali sam morao prvo stati pred udovice i djecu poginulih branitelja i pitat ih imam li ja tu čast da s tom zastavom hodam ispred njih. I tako sam ja a zastavom 204. brigade uvijek na čelu kolone. To je za mene časno, a u neku ruku sam se i ja počeo ponašati u skladu s tim pa nastojim da nisam nikad u sukobu sa zakonom, da nisam dužan niti da je itko meni dužan, da se ne bavim politikom, da imam čist obraz kako bi svaki put mogao stati na čelo kolone neokaljan. Jer, ako izgubim obraz, izgubit ću i tu čast. Zastavu 204. brigade ne može nositi svatko već samo onaj koji zadobije poštovanje i povjerenje roditelja i djece poginulih branitelja. To su sve moji roditelji i moja djeca”, zaključuje Ante Dugan.
