Od 1998., dolaskom na radno mjesto u Vukovar, a naročito u Tehničku školu Nikole Tesle, pratim zbivanja u tvornici. Tada ovog upravnog vijeća nije bilo.
2008. snimila sam, zajedno s učenicima, dokumentarni film o povijesti Borova naselja, tvornice i NAŠE škole. Jer, ako ne znate, samo mali podsjetnik:
“Borovo naselje nastalo je idejom velikoga vizionara Tomaša Bate. Početkom 20. stoljeća Češka je bila jedna od najrazvijenijih zemalja Europe, a dvadesetih godina počinje Batino poslovanje na području Kraljevine Jugoslavije. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, Bata stiže na područje Vukovara. Privuklo ga je jeftino zemljište, plovni Dunav i blizina željezničkih čvorova. 7. lipnja 1931. proizvedena je prva Batina industrijska obuća u borovskoj tvornici. 12. srpnja 1932. Tomaš Bata je poginuo u zrakoplovnoj nesreći, ali je posao uspješno nastavio njegov polubrat Jan Bata. Na školovanje u Zlin Bata je, s područja Kraljevine Jugoslavije, najprije poslao trgovce. Poslije trgovaca, nakon što se otvorila borovska tvornica, na školovanje odlaze i prvi radnici, tzv. Batovci. U Odluci i rješenju Banske uprave Savske banovine od 11. listopada 1936. godine, br. 32048, prvi se put spominje ime naše škole i time počinje povijest. Tim je dokumentom odobreno da Bata, o svom trošku, organizira školu za učenike i pomoćnike u Borovu naselju. 7. lipnja 1931. proizvedena je prva Batina industrijska obuća u borovskoj tvornici. Od 1932. do 1940. u Borovu je naselju izgrađena osnovna i stručna škola, društveni dom s knjižnicom i kino dvoranom, robna kuća, zračna luka i stadion. Naselju je osigurana javna rasvjeta, telefon i javni vodovod, a istodobno se vodila briga o ozelenjivanju, parkovima i ugodnom ozračju življenja. Uz školu i tvornicu, otvorena je zdravstvena ambulanta, osnivaju se vatrogasno društvo i kulturno-umjetničke družine. U naselju tada nije bilo groblja, nezaposlenih i nezbrinutih. Bio je to mladi grad mladih radnika. Tijekom samo nekoliko godina niknuo je grad budućnosti, popularno nazvan Bata- villa. Ovo se čudo događalo daleko od Zagreba i Beograda, usred nepregledne slavonske ravnice.”
Mi smo, povijesno, VAŠA škola. Bili smo privatna Batina škola. Obrazovali smo sve kadrove za potrebe tvornice. No, tada smo bili usko povezani s tvornicom. Surađivali smo.
Početkom 21. stoljeća tadašnja je uprava obavijestila rukovodstvo škole da više ne prima naše učenike na praksu i da nema potrebe za novim kadrovima. I jednostavno, zanimanja su se ugasila.
2015. i 2016. sadašnja uprava tvornice “Borovo” počinje s medijskom kuknjavom kako im nedostaje obrazovanih radnika u tvornici.
Nekoliko su puta, u svojim obraćanjima javnosti, i Gordan Kolundžić (predsjednik uprave “Borova” d.o.o. i Dubravko Šimenc (menadžer) spominjali kako naša (a i drugu vukovarsku, strukovnu školu su spominjali, a koja povijesno nema veze s obućarima i gumarima) škola ne obrazuje kadrove za vaše potrebe. (npr. – Pa tako imamo masažere, vizažiste i frizere, ali nitko ne školuje radnike u proizvodnji, kvalificirane kadrove koji nam trebaju. Mi danas ne možemo proizvesti startasica koliko bismo mogli prodati jer nemamo dovoljno obučenih radnika – pojašnjava novopečeni menadžer u Borovu. – “Jutarnji list”, 23. 10. 2016.)
U ožujku 2016. godine napisala sam otvoreno pismo upravi tvornice. Pogodi čovjeka kada uporno biva prozivan, a na njemu nema odgovornosti. Predložih sljedeće:
“A zamislite gospodarski BUM! kada biste objavili da očekujete prvu generaciju već od sljedeće školske godine, osigurate im stručnu praksu (bez odlazaka po burek i metenja lišća u krugu tvornice), garantirate posao onima koji se pokažu izvrsnima…zamislite kada biste ih stipendirali? Bili biste nove Bate, eto što biste bili.”
Činjenica je da ni gospodin Kolundžić ni gospodin Šimenc NIKADA nisu bili u mojoj školi. U školi koja čuva matičnu knjigu iz školske 1936./1937. U školi koja je dokaz da se vremena mijenjaju, ali da tehničke škole prihvaćaju izazove novoga doba. U školi koja je, jednako ponosno, mogla nositi Batino ime.
No, što očekivati? Treba prošetati tih dvjestotinjak metara od kruga tvornice do škole. Napor je to, da. Veći nego rješenja tražiti u medijskim istupima i svaljivati krivicu na druge. A pitali ste me, gospodine Kolundžiću, prilikom dogovorenog razgovora što trebate napraviti? Jednostavno je. Doći u školu. Razgovarati s ravnateljem. Upoznati ljude koji mogu i znaju obrazovati vaše buduće radnike. Saznati da imamo i obrazovanje odraslih gdje je moguća prekvalifikacija u postolare, proizvođače gume ili osposobljavanje za šivačice obuće. No, danas ćete slabo zainteresirati mlade ljude za ova zanimanja ako im nudite minimalnu plaću. Njima ne znače puno medijski naslovi: “Borovo na korak do izvoza Startasica u Japan i Australiju”. A i u tom tekstu piše – “Tako se danas u Vukovaru gdje Borovo nije samo najveći poslodavac, već je i drugi po veličini u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u dvije srednje škole osposobljavaju kadrovi za cijeli niz zanimanja, ali ne i za ona koja su potrebna Borovu. Drugim riječima, nitko ondje ne uči za posao krojača, modelara, kalupara, šivačica i dizajnera, nego se u Vukovaru obrazuju kadrovi raznih vrsta, praktički za odlazak na turistička radna mjesta na Jadranu, ali i u druge zemlje EU.”
Ja vam tvrdim da je to netočno. Samo treba prehodati 200 metara do škole i uvjeriti se. Na vama je red.
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
