Znate, ima dovoljno političkih kolumni u ovoj zemlji. Ima dovoljno i onih koji se bave zdravljem, prehranom, tarotom, horoskopima, mudrolijama različitih vrsta.
Ovo i nije kolumna u pravom smislu riječi. Ovo su razmišljanja jedne profesorice hrvatskoga jezika iz jednog malog grada.
Pratili su novinari ovog portala moja piskaranja na društvenim mrežama pa mi ponudili da se opustim i pišem. E sad…ovako ispisani redovi stvarno su odraz samo mojih stavova i razmišljanja. Obojani su emocijama svih vrsta.
Ne razmišljam ja previše globalno. Radije se držim nas, lokalnih.
Kada bi svatko od nas krenuo prvo od sebe i onoga što zna, bilo bi to dobro. No, mi smo tako spremni uplesti svoje prste na tipkovnicama u sve i svašta. Mi smo i izbornici reprezentacije, vremenski prognostičari, lokalni vlastodršci, državni upravitelji. Razumijemo se u poljoprivredu, gospodarstvo, turizam, EU fondove, globaliziramo i generaliziramo. Jasno nam je što ne valja u javnom životu, TV programu, školstvu…
Razumijemo se i u pravopis, povijest, odgajanje djece, zdravstvenu problematiku. Najljući su oni koji ispod linkova koji im se ne sviđaju napišu:”Zašto objavljujete takve budalaštine? Tko to čita?” Nevjerojatna mi je ta potreba za sveprisutnosti. Svekomentiranju. Sveljutosti. Sveznanju.
Bio bi ovaj svijet jednostavniji kada bismo znali. Najčešće od svega znamo ponešto, pola zaboravimo, ali onim drugim dijelom udaramo gdje stignemo. Kopiramo, lijepimo, idemo od portala do portala, lijevih, desnih, centriranih. Onda se zavučemo u grupe istomišljenika i hvalimo kako smo hrabri i kako smo (nekom već) pokazali gdje mu je mjesto.
Ja sam u raznim grupama. Nema gdje me nema. Čitam. Osluškujem. Promišljam. I ne javljam se ako nemam što za reći.
Jedna od prvih pristojnosti koju smo naučili (ili smo trebali naučiti?) kaže da se ne miješamo gdje nam nije mjesto. Lonac i poklopac su svima znani. Svaštarenjem postajemo neozbiljni. Dosadni. I na kraju, nevidljivi.
Eto, zato ne mogu pisati o onome što ne znam. Sramota me neznanja. Tuđega, kao i svoga.
Ima jedna divna stvar koja mi služi za opuštanje. Znate onaj papir napunjen mjehurićima zraka u koji umotavamo skupocjene i osjetljive stvari? Djeca ga zovu puckalicom. Ne znam postoji li čovjek koji nije bar nekada provukao kroz prste taj neravni papir i uživao u jednoličnom pucketanju.
Često se znam vratiti još jednom na sve one ispucane rupice. Pa nekako, uz slabašniji zvuk, kao da se pune opet.
Takav nam je i život. Dragocjen, osjetljiv, neravan. Na nama je da ga ravnamo i uživamo u tome. Pa se vratimo, opet, i pokušamo drugačije. Smiriti se treba. Nasmijati. Popraviti svoju ogradu, svoju stepenicu koja škripi…posaditi vrt.
Ja ću pokušati pisanjem. I pucketanjem, usput.
P.S. Uvijek se sjetim još nečega. Jučer mi je stigla prekrasna čestitka. Jedna gradska ustanova mi čestita Novu 2017. godinu. I razljute me, odmah. Uopće se ne osjećam radosno što mi netko čestita samo 1. 1. 2017. Naime, Nova godina znači upravo to. Prvi dan nove godine. Neka prvi mjehurić bude probni. Čestitajmo si novu 2017. godinu. Cijelu.
