VUKOVAR, Vijest da je Uprava vukovarske tvrtke Borovo donijela odluku da s 31. ožujkom i službeno zatvori svoju prodavaonicu obuće u gradskoj četvrti Borovo Naselje kod mnogih građana naišlo je na brojne reakcije. Osnovana je i grupa na Facebooku kojom se pozivaju građani da spriječe zatvaranje prodavaonice koja radi više od 80 godina i koja je otvorena s pokretanjem borovskih pogona. O najavi Uprave izvijestili su i mediji ali za sada izostaju reakcije političkih stranaka. Istim povodom profesorica hrvatskog jezika iz Vukovara Lilijana Radobuiljac uputila je Upravi Borova otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti:
Iako sam Vinkovčanka, dopustit ćete mi da vam se imam pravo obratiti. Niste ni vi, u užoj upravi, Vukovarci. Od 1998., dolaskom na radno mjesto u Vukovar, a naročito u Tehničku školu Nikole Tesle, pratim i zbivanja u tvornici. Tada vas, bar u ovom sastavu, nije ni bilo. Eto, zato imam pravo pisati.
2008. snimila sam, s učenicima, dokumentarni film o povijesti Borova naselja, tvornice i NAŠE škole. Jer, ako ne znate, samo mali podsjetnik: “Borovo naselje nastalo je idejom velikoga vizionara Tomaša Bate. Početkom 20. stoljeća Češka je bila jedna od najrazvijenijih zemalja Europe, a dvadesetih godina počinje Batino poslovanje na području Kraljevine Jugoslavije. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, Bata stiže na područje Vukovara. Privuklo ga je jeftino zemljište, plovni Dunav i blizina željezničkih čvorova. 7. lipnja 1931. proizvedena je prva Batina industrijska obuća u borovskoj tvornici. 12. srpnja 1932. Tomaš Bata je poginuo u zrakoplovnoj nesreći, ali je posao uspješno nastavio njegov polubrat Jan Bata. Na školovanje u Zlin Bata je, s područja Kraljevine Jugoslavije, najprije poslao trgovce. Poslije trgovaca, nakon što se otvorila borovska tvornica, na školovanje odlaze i prvi radnici, tzv. Batovci. U Odluci i rješenju Banske uprave Savske banovine od 11. listopada 1936. godine, br. 32048, prvi se put spominje ime naše škole i time počinje njezina povijest. Tim je dokumentom odobreno da Bata, o svom trošku, organizira školu za učenike i pomoćnike u Borovu naselju. Od 1932. do 1940. u Borovu je naselju izgrađena osnovna i stručna škola, društveni dom s knjižnicom i kino dvoranom, robna kuća, zračna luka i stadion. Naselju je osigurana javna rasvjeta, telefon i javni vodovod, a istodobno se vodila briga o ozelenjivanju, parkovima i ugodnom ozračju življenja. Uz školu i tvornicu, otvorena je zdravstvena ambulanta, osniva se vatrogasno društvo i kulturno-umjetničke družine. U naselju tada nije bilo groblja, nezaposlenih i nezbrinutih. Bio je to mladi grad mladih radnika.Tijekom samo nekoliko godina niknuo je grad budućnosti, popularno nazvan Bata- villa. Ovo se čudo događalo daleko od Zagreba i Beograda, usred nepregledne slavonske ravnice.”
I sada čitam da zatvarate upravo trgovinu u Borovu naselju. Vjerojatno je u pitanju poslovna odluka. U to se ne razumijem. Ali, eto, malo se razumijem u emotivne odluke. Zar je moguće da od te trgovine niste mogli napraviti centar svijeta tvornice? Baš s tom, povijesnom pričom? Ta je trgovina trebala biti srce, prva pred najboljima. I trebali ste, baš emotivno, napraviti sve da kupci dolaze u Borovo naselje. Tamo još uvijek mogu osjetiti mirise ostataka veličanstvenosti tvornice, naselja, vizije. Nemam pojma kakva vam je računica. I ne razumijem zašto se više isplati imati trgovinu u Vukovaru, a ne u naselju? Naselju, Batinom, vizionarskom, onom koje je imalo budućnost. Nekoliko ste puta u svojim obraćanjima spominjali kako naša (a i drugu strukovnu školu spominjete, a koja nema veze s obućarima i gumarima) škola ne obrazuje kadrove za vaše potrebe. Molim vas, samo vam malo strpljenja treba kako biste povezali sve konce. Početkom 2000. više niste primali naše učenike ni na praksu. Tadašnje je vodstvo reklo da nema potrebe za kadrovima. I jednostavno, zanimanja su se ugasila. A sada zamislite gospodarski BUM! kada biste objavili da očekujete prvu generaciju već od sljedeće školske godine, da im garantirate posao, stručnu praksu (bez odlazaka po burek i metenja lišća u krugu tvornice)…zamislite kada biste ih stipendirali? Bili biste nove Bate, eto što biste bili. Ovako, zatvaranjem najstarije trgovine, bojim se i za budućnost tvornice. Samo ću vas podsjetiti da je prije Domovinskog rata tvornica imala preko 600 trgovina, izvozila je proizvode na sve kontinente, proizvodila je 20 milijuna pari kožne i gumene obuće godišnje, 36000 tona pneumatike i 10000 tona gumeno-tehničke robe. U nadi da još uvijek možete promijeniti odluku, pozdravlja vas sasvim obična profesorica i zaljubljenica u prekrasnu i jedinstvenu povijest naselja kojeg i vi predstavljate.
IVAN MATIĆ
