Trpinjska cesta predstavlja jedna od nezaobilaznih simbola hrvatskog otpora u Domovinskom ratu i jedno od najžešćih vukovarskih ratišta na kojem su malobrojni branitelji pružali snažan otpor neprijatelju. U bitkama koje su od običnih ljudi stvarale heroje od onih poznatih poput generala Blage Zadre i Marka Babića pa do manje poznatih, ali nimalo manje zaslužnih o kojima hrvatska javnost malo zna.
Jedan od „anonimnijih“ za širu javnost je i Vinko Budimir – Slon s Lipovačkog puta, pretposljednje ulice kada Trpinjskom cestom krenete prema obližnjoj Trpinji.
Vinko Budimir – Slon, rođen je u 30. ožujka 1958. godine u Vukovaru, kao drugi od trojice sinova Mare i Duje Budimira. Pohađao je osnovnu školu „Bratstvo i jedinstvo“, a nakon što je zbog rane očeve napustio srednju građevinsku školu zaposlio se u tadašnjem Kombinatu gume i obuće Borovo, u tzv. Valjari. Ubrzo se i oženio i dobio sina i kćer, otvroio kafića na Trpinjskoj cesti i u to je doša rat.
Stipe Majić, jedan od Vinkovih suboraca s Trpinjske ceste prisjeća se kako je, nakon što je nakon prvih demokratskih izbora na Mjesnoj zajednici Alojzija Stepinca, tada još uvijek Bratstvo i jedinstvo, osvanula hrvatska zastava, tridesetak Srba se okupilo prosvjedovati protiv tog čina, želeći je skinuti. Vinko je tada istupio pred njih i rekao:
“Donijet ću vam ljestve. Skinite ako imate hrabrosti“.

Stipe Majić
Foto: Đuro Karalić
“Vinko Budimir je bio poseban, bio je autoritet i činilo se kao da se ne boji ničega, ali bio je nevjerojatno razuman. Danas, kada razmišljam o njemu neobično je koliko je imao jasnu sliku svega što će se dogoditi. On je bio čovjek čvrstog karaktera, stabilan je bio, imao je ogromne novce, htio je to sve uložiti u naoružanje, mirnog pogleda i jedna dobra duša. Na kraju je tragično poginuo“, kaže Majić dodajući kako je Budimirova pogibija snažno odjeknula među braniteljima, ali i cijelim Vukovarom.
„Pa to nas je sve šokiralo, čak i cijeli grad. On je imao velike planove i velika je šteta što je poginuo. Mislim da bi taj grad bio drugačiji da je on ostao živ“m rekao je. Prisjetio se i okolnosti njegove pogibije na Trpinjskoj cesti.
„Tenkovska granata ga je raznijela. On je bio u čučnju, odavde se podigao, tenk je ispalio raketu, probila ga je i jednostavno je nestao s lica zemlje“, prisjetio se Majić.
Tog kobnog 26. kolovoza 1991. godine, JNA potpomognuta četnicima probila je liniju obrane i izašla na Lipovački put. U ispomoć prijateljima i suborcima na prvoj crti obrane, dojurio je Vinko s kamionom s pripadnicima 4. bojne 3. gardijske brigade s Opatovca i braniteljima s vukovarske Mitnice. Nažalost, vrlo brzo nakon toga, u akciji odbijanja neprijatelja, Vinko Budimir je poginuo pogođen direktnim pogotkom iz tenka JNA.
“Davno prije tog događaja, Vinko je rekao kako nas neće napasti četnici nego oni u uniformama JNA. I eto, ubijen je upravo iz tenka JNA. Nevjerojatno je danas promišljati koliko je Vinko imao točne i jasne pretpostavke o svemu što će se događati“, navodi Majić.
Da ga nisu zaboravili Vukovarci su pokazali i podizanjem spomen poprsja Vinka Budimira – Slona.
„Tužni smo jako, cijela obitelj, ali smo i ponosni što se njegovi suborci, prijatelji i susjedi sjećaju Vinka Budimira i njegovog djela, jer je on zaista dao puno za ovu Hrvatsku i za Vukovar“, priča Vinkovaca supruga, Ružica Budimir.
„Vinko je inzistirao da djeca i ja napustimo Vukovar. Rekao je kako ne može i ne smije razmišljati o nama, da su crna vremena, rat je, netko će poginuti, ali da ne može drugačije“, prisjeća se.

Ružica Budimir
Foto: Đuro Karalić
„Za mene Vinko Budimir nije bio samo hrvatski branitelj i još jedno ime u povijesti. On je bio moj otac koga sam volio, upoznavao kroz uspomene i priče i kroz ono što je ostavio iza sebe. Svaka ovakva svečanost podsjetio na ono što smo izgubili ali sam ponosan jer vidim koliko ljudi pamti mog oca“, kazuje Duje Budimir dodajući kako je njegov otac imao snove, planove, obitelj i prijatelje ali je u jednom trenutku riskirao sve to za ono što je smatrao važnijim.

Foto: Đuro Karalić























