Vukovarci mjesec studeni proživljavaju u prisjećanju na strahote kojima su bili izloženi u agresiji Jugoslavenske armije (JNA) i paravojnih srpskih postrojbi u jesen 1991. a posebno nakon što je 18. studenoga, nakon tromjesečne opsade slomljena obrana grada, a u Vukovar ušli pripadnici agresorskih postrojbi počinivši brojne zločine nad braniteljima i civilima zatočenima u razrušenom gradu.
Grad je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za Vukovar završila je 18. studenoga 1991. okupacijom grada koja je potrajala sve do 15. siječnja 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kada su privremeno okupirani dijelovi vraćeni u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. poginulo 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2500 ljudi, mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srpskih koncentracijskih logora, a nakon okupacije 18. studenoga 1991. bila je nepoznata sudbina 2630 osoba. Franjevački samostan u Vukovaru raspolaže podacima o 2717 poginulih branitelja i civila u ratnom Vukovaru. Na
popisu nestalih osoba nalazi se još više od 150 osoba kojima se svaki trag gubi u ratnom Vukovaru 1991. godine.
U spomen na žrtvu Vukovara u Domovinskom ratu ulicama toga grada danas će u koloni sjećanja proći na tisuće domoljuba iz cijele Hrvatske i dijaspore. Jedna od žrtava agresije na Vukovar urednik je i novinar Hrvatskog radija Vukovar, Siniša Glavašević, koji je ubijen na Ovčari 20. studenoga 1991.. Donosimo njegovu “Priču o gradu”, antologijski esej koji i danas, 33 godine nakon pokušaja ubijanja Vukovara, budi duboke emocije.
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam, bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”
