Hrvatski branitelj, umirovljeni brigadir Stjepan Kulić jedan je od onih sudionika Domovinskog rata koji nije u prvim redovima pred novinarima kada treba pričati o 1991., a nije da ne bi imao što za reći. Svjestan je taj nekadašnji pripadnih 1. satnije 2. bojne 3. Gardijske brigade, “Daltona”, kako je rat prošlost i da se treba okrenuti budućnosti, pa i onda kada ratne rane bole i ne daju ti mira ni danju, ni noću. Ali, kako kaže, nazad se više ne može, a naprijed se mora.
Stjepanom prvi dodir sa hrvatskim oružanim snagama događa se 17. ožujka 1991. godine kada odlučuje pristupiti MUP-ovoj specijalnoj jednici za posebne namjene, a po formiranju 3. Gardijske brigade ulazi u 2. bojnu odnosno 1. satniju, “Daltone”, koja kasnije postaje nukelus stvaranja 5. Gardijske brigade zajedno sa 204. i drugim brigadama koje su se tada rasformirale. Kraj rata dočekujem u 5. Gardijskoj brigadi na dužnosti zapovjednika 1. bojne.
“Sudjelujemo već u prvim sukobima koji su vezani uz tzv. čišćenje Borova naselja u srpnju 1991., u dovozu oružja u Vukovar, pa u onim žestokim sukobima u kojima je JNA potpomognuta paravojnim postrojbama pokušavala ispresjecati Vukovar na više strana i time ga zauzeti već u kolovozu 1991. godine. Naša postrojba tada drži tzv. kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca odnosno slobodnog vinkovačkog područja i taj put smo držali do kraja, sve dok je on imao smisla, do 2. listopada i pada Cerića i Marinaca”, priča ovaj branitelj kojega je 2. listopada zatekao u Bogdanovcima.
Na Sajmištu borba prsa o prsa
“Bilo nas je 35 zajedno sa pripadnicima ostalih postrojbi, policije iz Vinkovaca i Županje, razervnog sastava policije Vinkovci, HOS-ovcima te mještanima koji su odlučili oružjem braniti svoj dom. Bogdanovci su jedna od rijetkih obrana koja je odlučila ni pod koju cijenu se ne predati. Na kraju smo se odlučili na proboj prema Vinkovcima, 10. studenoga u večernjim satima i to u tri smjera. Jedan smjer je bio koritom rijeke Vuke lijevom i desnom stranom. Nažalost, desna strana je bila kobnija dok je lijeva obala rijeke bila nešto sigurnija. Drugi pravac je bio zaobilazno oko Marinaca i Cerića te izlazak na Malu Bosnu i tim smjerom se i moja grupa kretala, ali smo nažalost u našem minskom polju imali teško ranjavanje Daneta Petrovića te Živkovića zvanog Polter. Treći smjer je bio najduži, a to je bila i moja prvotna ideja za proboj, krečući se u smjeru Petrovaca šumom Dubrava pa zaobilazno oko Mirkovaca i Vrpčane s izlaskom na rijeku Bosut i Vinkovcima obližnje Trbušance koje su kontrolirale naše snage. Ta je grupa prošla bez ijednog gubitka”, pripovijeda Kulić.
Kaže kako je Bogdanovce bilo iznimno teško za braniti jer je selo razvučeno u slovo T i nema drugog reda kuća tako da je neprijatelj bio neposredno uz samo selo, u baštama. “Nismo imali sredstava da ih odbacimo već samo za blisku borbu. Kažnjavali su svaki naš krivi pokret”, napominje. Vukovar je pak, kaže posebna priča i svaki dio grada imao je svoje specifičnosti u pogledu obrane. “Trpinjska cesta je široka i razvučena i pogodna za korištenje oklopno-mehaniziranih snaga i to je neprijatelj i znao i iskoristio. I zato tamo i postoji tzv. groblje tenkova. Neprijatelj je prvenstveno za cilj imao slomiti nas oklopno-mehaniziranim sredstvima kojima su bili premoćni, ali su naišli na ne baš ugodan doček. Sajmište je pak gusto naseljeno područje koje se moglo napadati jedino pješaštvom jer u uskim uličicama nemate mogućnosti za ulazak tenkova. Tu su se vodila borba prsa o prsa gotovo svakodnevno. Bili smo jedni drugima nadohvat bacanja kamena. Mitnica je imala veliki prostor, ali neprijatelj tamo nije tako često napadao jer su naše snage na tom području bile iznimno snažne”, opisuje specifičnosti pojedinih vukovarskih gradskih četvrti. Na pitanje, zašto se JNA, koja je tada bila respektabilna europska vojna sila toliko dugo mučila s šačicom hrvatskih branitelja Vukovara kaže kako su generali JNA pogriješili u samom planiranju operacije Vukovar.
“Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je stvarno šačica spram njih. Druga greška koju su počinili na razini zapovijedanja je da se naseljena mjesta u pravilu nikada ne zauzimaju. Ona se uglavnom obilaze i ostavljaju kao džepovi. Njih je povela vjerojatno mržnja prema nama i tome gradu i svemu što je hrvatsko. Htjeli su vjerojatno iza sebe ostaviti spaljenu zemlju”, kaže dodajući kako je kao ročni vojnik vojsku služio u Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin.
Beogradska Prva motorizirana gardijska brigada bila nositelj svih operacija agresije na Vukovar
“Da se ta postrojba nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje kako bi bitka za Vukovar završila. Oni su bili nositelji svega, svih operacija u kojima je bilo najteže. Zapovjednici iz tih brigada bili su na ključnim mjestima na kojim se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa, kao ključni zločin, i Ovčara. Svi ostali drugi su bili njihovi mali poltroni, počevši od Arkana do ostalih. Oni su vukli glavne konce. Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin su vodili glavnu riječ. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve one zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zaticali časnike, ne nekakve desetare ili vojnike, nego zapovjednike. I tako vrsno obučeni ljudi su stradavali od šačice sa svih strana na brzinu skupljenih branitelja. Jer, činjenica je da je većina braniteljskih postrojbi u Vukovar došla tek krajem rujna 1991. godine. Policija je došla 1. listopada i nitko se međusobno nije znao. I pored toga smo im uspjeli nanijeti tolike gubitke. Kada gledamo s njihove strane, to je ogroman poraz jer ih je porazila šačica neobučenih i priučenih ljudi”, priča ovaj ratnik koji je kasnije prošao brojna ratišta od Posavine, južnog bojišta, Maslenice i ostalih. I uvijek je pokušao dati najviše od sebe što je mogao.
A sa svakom bitkom bilo je toga sve više, poglavito iskustva koje zna biti iznimno dragocjeno. “Međutim, srce, volja i želja su ti koje vode čovjeka prema uspjehu. Nas hrvatske branitelje oni su vodili prema pobjedi u Domovinskom ratu jer iako smo te 1991. izgubili bitku u Vukovaru, onime što smo postigli i herojskom obranom u kojoj se nismo štedjeli, u konačnici smo ostvarili pobjedu i zato se danas možemo i moramo osjećati kao pobjednici”, zaključuje Stjepan Kulić.
Taktika, obuka, ideologija – sve je to važno za vojsku. Ali faktor koji je presudan za snagu vojske su prijateljske veze među vojnicima. Prijateljstvo je ključno oružje kojim se dobivaju ratovi. Na pitanje bi li danas sve ponovio na jednak način, Kulić odgovara: „Da se država i narod nađu u opasnosti, bez razmišljanja bih se ponovo priključio. Većina
branitelja Bogdanovaca u selo je došla u posljednji trenutak, netom prije presijecanja komunikacije prema Vinkovcima i potpunog okruženja vukovarskog područja. Nismo se međusobno poznavali, mnogi nisu znali mjesto u koje su došli. No, nakon 40 dana opsade smo se međusobno dobro upoznali i zbližili, i taj osjećaj zajedništva s tim ljudima, mojom
braćom po oružju, nemoguće je opisati. Taj osjećaj nikada više nisam doživio takvim intenzitetom, i samo zbog njega bih sve ponovio.”
