Darko Merc rođen je 1958. godine u Vinkovcima. Fotografijom se bavi od 1979. godine i bio je dugogogodišnji član Fotokluba Vinkovci od njegovog osnivanja 1980. godine, a danas djelujei radi samostalno. Izlagao je na svim važnijim domaćim i inozemnim izložbama i dobitnik je više nagrada i priznanja za svoj fotografski rad. Najdraži motivi njegovih radova su aktovi i life fotografija.
„U vrijeme kada sam ja počinjao i djelovao, da tako kažem, punim fotografskim intenzitetom, jako puno su se radili aktovi. I ja sam ih također puno radio i bili su mi najdraži. Bilo je to u ono doba, čini mi se, normalnija pojava nego danas. Modeli su nam se sami nudili za skidanje i da ih slikamo i nitko u tome nije vidio ništa loše. Bilo je početkom 80-tih godina to normalno jer se uvijek radilo o umjetničkoj fotografiji koja se izlagala. I to je bio jedini kriterij, da fotografija bude umjetnička“, napominje.
Ishodište i odnos prema fotografiji
„Ako ćeš jedan od razloga zašto sam se počeo baviti fotografijom bilo je to još dok sam bio u vojsci. Kako bih izbjegao neke od obveza, prijavio sam se za kurs, tako se to tada zvalo, iz fotografije. A pravi razlog je u stvari, kao i kod mnogih stvari u mladosti, djevojka koja me ostavila. Kako bih što manje razmišljao o njoj počeo sam fotografirati“, priča Darko dodajući kako je čak 1979. pokušao upisati i fotografsku akademiju, ali nije uspio. Međutim, uspio je proći na zagrebačkoj umjetničkoj akademiji iako je završio srednju školu za automehaničara.
„Prošao sam na prijemnom i to na vrlo orginalan način. Kada sam došao polagati prijemni svi su kandidati bili nabrijani, a pripremali su se čitajući Jansuna (Povijest umjetnosti H. W. Janson op. autora). To je ogromna knjiga povjesti umjetnosti, a ja sam učio iz neke male knjige. Bio je to Apolo (Apolo Salonom Renak op. autora) koja je sažetak povjesti umjetnosti. Međutim, tip koji je nadgledao prijemni pogledao je moje papire i vidjevši da sam završio strukovnu školu metalski smjer zainteresirao se za mene te smo sat vremena proveli u razgovoru kako bih ja mogao izrađivati neke skulpture od metala i tako i to i rekao mi na kraju da ništa ne brinem da sam primljen“, kaže dodajući kako nažalost, nakon što je upisao, studij umjetnosti nije započeo jer je prevagnuo stav roditelja da sestre trebaju ići na fakultet, a on, pošto je imao u rukama zanat koji je već radio, jednostavno se okrenuo poslu mehaničara, zaboravivši umjetnost. Sve do koncerta legendarnnog Erica Cleptona u studenome 1979. u Zagrebu.
Clepton je bio okidač
„Kupio sam fotoaparat, bio je to Jasika 5000, dobar aparat, ali nije bio profesionalan. Otišao s prijeteljem u Zagreb, probio se na koncertu u prvi red i snimio Cleptona iz blizine i nekako se zaljubio u fotografiju“, priča o počecima bavljenja fotografijom, a najdraže su mu crno-bijele, kojima se i danas najradije bavi. I tako je krenilo. Na jednom koncertu, iduće godine, upoznao je Gordana Panića, sadašnjeg fotoreportera Glasa Slavonije iz Vinkovaca, a godinu dana kasnije osnovan je i vinkovački Foto klub na čiju je osnivačku skupštinu bio pozvan.
„Klub je osnovao Zvonimir Tanocki zajedno s Gordanom Panićem, a bili su tu još i Gordanov brat Branko, Tomica Marmelić koji je u to doba studiorao u Zagrebu, Želimir Gojić koji je sada u Beogradu, Viktor Vajt, a ubrzo sam im se pridružio i ja. Sjećam se da smo imali puno djevojaka u klubu“, napominje. U gotovo 40 godina bavljena fotografijom kaže, bilo je na tisuće fotografija i potrošenih filomova, a sačuvao je gotovo sve. „To je ogroman broj fotografija. Mislim da sam sačuvao jedno 90 posto fotografija i filmova. U nekoliko navrata sam i pokušao sve posložiti, ali toliko je toga“, priča dodajući kako je manje više slikao sve, a posebice koncerte koji su se u ono vrijeme održavali u nekadašnjem Domu omladine, od početaka The Užasa čiji su frontmeni bili Mataković i Zolja, pa do Pest Antun Banda, Pogreba X i drugih kultnih vinkovačkih bendova. „U ljeto 1981. kada je Azra dolazila u Vinkovce već sam kupio profesionalni fotoaparat Nikona F3 koji je bio jedan od najboljih profesionalnih aparata na svijetu, a Panić je tada kupio Canona F1 koji je također spadao u sam vrh. Da bih ga otplatio išao sam cijele godine slikati svatove i od tada više nisam profesionalno snimio niti jedne svatove. Bilo ih mi je dosta“, priča dodajući kako u stvari fotografije s koncerata i nije izlagao jer ih nije smatrao fotografijama za izložbe.
Nije bilo interneta, manje više sve smo plaćali iz svoga džepa i bili smo puni ideja
„Fotografije s koncerata za mene su bile dokumentarne fotografije, a ne izlagačke. A imam dosta toga. Cleptona, puno Azre, stranih grupa i bilo je to više za moju dušu. Drugačije se tada i razmišljalo o fotografiji, a i Foto klub je bio nekako drugačiji. Puno smo se družili, svi smo bili uglavnom amateri koji su se fotografijom bavili pored nekog drugog posla. Puno smo i putovali. Sjećam se tako, možda ću slagati, ali neću puno pogriješiti, 1984. godine nakon što je osnovan Foto klub Vinkovci, odlučili smo otići, kao mlad i neafirmirani foto klub na Dane hrvatske fotografije u Trakošćan. Gojić i ja smo došli autom, Panić i ostala ekipa vlakom i autobusom i nitko nas tamo nije zareziao jer smo bili potpuno nepoznati. Rezervirali smo sobu u hotelu Trakoščan, ali nam je nisu htjeli dati već su nam ponudili smještaj nekih desetak kilometara dalje, ali mi nismo htjeli putovati, pa nismo htjeli prihvatiti. U znak prosvjeda legli smo ispred recepcije dok nije nije došao direktor ili direktorica, ne sjećam se više, i onda su nam dali sobu“, prisjeća se dodajući kako je danas druženja sve manje, svi su opterećeni vlastitim životima i problemima.
Kaže kako se na život jednostavno drugačije gledalo nego danas, svi su bili puni entuzijama, volje i ideja, a iz jedne takve ideje proizašao je u Salon fotografije u Vinkovcima, koji je ubrzo postao nezaobilaznim mjestom kada je riječ o fotografiji u nekadašnjoj Jugoslaviji. „Tomica Marmelić je bio već aktivan u fotografiji i poznavao je dosta ljudi u Zagrebu i kada smo odlučili da osnujemo Salon fotografije, uz pomoć Marmelića smo za selektora dobili pokojnog Mitju Komana, koji je bio vrhunski fotograf i on je u stvari, pripremajući salon, često dolazio kod nas jer tada nije bilo interneta. Manje više smo sve plaćali iz svoga džepa iako je i Klub imao nekih svojih sredstava. I tako je Salon krenuo i zaživio i postao to što je postao. Obnovljen je nakon rata 2000. godine i opet postao mjestom vrhunske fotografije“, prisjeća se Darko Merc. Iako je u životu imao razdoblja u kojima se fotografijom bavio manje ili više intenzivno, nikada se nije u potpunosti odrekao fotoaparata, a najdraže mu je razdoblje bilo baš s početka bavljenja fotografijom.
Bez ijedne fotografije rata
„Sve se radilo crno-bijelo. Čak u to vrijeme ni u Vinkovcima nije bilo nikoga tko bi radio color pa smo nosili filmove u Vukovar u Foto Nadu i Foto Dragan. Sve i danas radim uglavnom u crno-bijeloj tehnici. Čak sam u početku radio i svatove u crno-bijelom. Nekih 500-tinjak fotografija si morao napraviti od mraka do jutra. Tamna komora mi je bila zamračena soba, a ostalima kupatilo što znači da dok se radi fotografija nema tuširanja, odlazaka na wc i slično“, priča kroz smjeh dodajući kako je dosta fotografija slao i na natječaje, a njegove fotografije osvajale su i brojne nagrade.
„Tada sam prvi put u životu otvorio i žiro račun jer mi je u zagrebačkoj časopisu za kulturu „Oko“ bila objavljena jedna fotografija za koju su mi željeli isplatiti honorar“, prisjeća se te kaže kako se jedino nikada nije bavio novinskom fotografijom. „E, za to nemam živaca. U životu nikada nisam slikao ništa ružno. Nemam niti jednu fotografiju rata. Želio sam da to što prije završi i nisam želio slikati užase rata. Tako ne želim slikati ni sve on što se traži i očekuje od fotoreportera. Taj dnevni ritam mi jednostavo ne odgovara. Fotografija traži puno slobodnog vremena, slobodan um i moraš biti svoj“,kaže dodajući kako je zadnju fotografiju snimio prije tri tjedna. „Nije da sam umoran. Jednostavno nemam ideju što slikati i to mi je problem. I vremena su se promjenila. Promjenio se i pristup aktovima na fotografiji, koji su i dalje moja strast. Ljudi su spremni danas one koji poziraju osuđivati“, poručuje . Na pitanje, je li imao fotografa uzora navodi ime Vinkovčanina Tomislava Peterneka. „Upoznao sam ga preko svoga oca. Vrhunski je fotograf i bio je mi je velika inspiracija“, kaže Darko Merc uz poruku kako je fotografija više ljubav i strast nego zanat. „Moraš dakako ovladati potrebnim tehnikama i imati osjećaj i, što kažu, dobro oko za trenutak, ali ako nemaš ljubavi i strasti, nemoguće je u fotografskom smislu „dodirnuti nebo““, poručuje ovaj zaljubljenik u fotografiju koji, kao da se u svome stvaralačkom radu rukovodi izrekom čuvenog njemačkog fotografa Petera Lindbergha “Budi hrabar, budi drugačiji, budi nepraktičan i baš ćeš onda uhvatiti pravu stvar”.
