Vinkovčanin Franjo Šajnović drugi je naraštaj vinkovačkih krojača iz obitelji Šajnović. Otac Stjepan završio je krojački zanat u sam osvit II. svjetskog rata, 1940. godine, a vlastitu radnju u Vinkovcima otvorio je 1946. godine, nedugo nakon što su umukle ratne trublje. Bila je to radnja podno svodova nekadašnjeg starog Autobusnog kolodvora u Ulici bana Jelačića.
„Kada je Polet preuzeo zgradu tata je od grada dobio ovaj lokal, napravio kuću i od tada smo tu“, priča Franjo Šajnović prisječajući se kako je radnju od oca „šnajdera“ preuzeo 1975. godine, a danas ju, nakon što je i on otišao u mirovnu, vodi kći, Melita Šajnović, treća generacija krojača Šajnovića koji od dana kada je, sada već daleke 1946. Franjo Šajnović otvorio krojačku radnju, isključivo i samo šiju za muškarce.
„Ne znam zašto je to ispalo tako ali vjerujem da je razlog jer su muškarci jednostavniji i nisu prohtjevni u modi kao žene. Jednostavnije je. Za muškarce je lakše šivati jer previše ne filozofiraju dok ženama uvijek nešto treba, ili bi htjele ovako ili onako“, govori pomalo u šali Franjo Šajnović dok se kći Melita smješka i dobacuje kako se vremena mjenjaju te i muškarci u sve većem broju postaju modno osvješteni i imaju prohtjeve drugačije od svojih otaca i djedova.
Takvi međutim i ne zalaze u krojačku radnju Šajnović.
„Naša klijentela je dobro znana. Uglavnom su to muškarci starije životne dobi koji su navikli na naše jednostavne modele hlača i nisu u tom smislu prohtjevni. I dosta dolaze ljudi sa sela. Naša odjeća je standardna, jednostavno krojena što njima i odgovara“, priča Franjo dodajući kako mu je žao što više nema sajmova na kojima se znalo i te kako dobro trgovati.
„Danas je tek ostalo nešto malo sajmova, u Babinoj Gredi primjerice. Ostali su se pogasili, a i ovi što postoje nisu više oni stari sajmovi. Sada svi dolaze da obave kupnju ili prodaje u što kraćem roku i odlaze. A prije se do ponoći nije izlazilo iz ondašnjih mehana i trošilo se. Danas nam se praktički ne isplati ići po sajmovima ali idemo radi tradicije i navike“, napominje.
Dodaje kako je krojačka radnja Šajnović oduvijek bila obiteljska tvrtka koja je u vrijeme dok ju je iza II. svjetskog rata vodio Stjepan Šajnović imala i po nekoliko zaposlenih krojača i šegrta.
„Danas su vremena druga i teško je opstati. Kada sam ja imao puno posla, znao sam u pomoć pozvati radnike iz nekadašnjeg Đure Salaja u ispomoć. Za tim više nema potrebe. Niti ima Đure Salaja, niti toliko posla“, priča napominjući kako se danas ponajviše bavi krpanjem i skraćivanjem. “Donesu mi hlače da ih skratim koje su kupili u staroj Nami za 5 kuna i nađu se u čudu kada ima ja za porubljvanje tražim 20 kuna. Ali, tako je kako je. Preplavljeni smo jeftinom odjećom i dođe ti jeftinije kupiti gotov komad odjeće nego ga krpati i prepravljati. Otiđite samo na osječku pijacu. Dođite ujutro i dođite oko jedan sat kada se ide kući. Vidjet ćete hrpe stare robe. Znači nemaju je računa nositi kući. A bojim se da će biti još i gore“, kaže Franjo Šajnović koji je 1998. godine proglašen i Obrtnikom godine u Vinkovcima.
Njegovim i putem njegovog oca i utemeljitelja Krojačkog obra Šajnović, Stjepana, sada ide kći Melita. Što će biti s radnjom kada ona jednoga dana zasluži krojačku mirovinu Šajnovići ne žele ni razmišljati. Ili po narodnoj, bit će što bude.
