U susret središnjim priredbama 58. Vinkovačkih jeseni, donosimo nekoliko tekstova vinkovačkog književnika, slikara i novinara Davora Runtića, koji je 70-tih godina prošloga stoljeća bio angažiran i u organizaciji Vinkovačkih jeseni. Svoje uspomene na to razdoblje, događaje i ljudi koji su ga obilježili, Davor Runtić pretočio je u nekoliko priča, u pokušaju da današnjim naraštajima približi ondašnje vrijeme, a one nešto starije podsjeti na godine koje su nudile niz mogućnosti i prilika, ali i izazove koji su uslijed političkih previranja često znali imati i loše svršetke.
Treća osoba koju izdvajam među pjevačima, odnosno, estradnim umjetnicima, s kojim sam surađivao u svojih sedam “Vinkovačkih jeseni” je Toni Kljaković. Toni Kljaković se rodio u Solinu 31. srpnja 1932. godine i bio je stariji od mene devet godina, što je bilo dovoljno da od njega saznam kakvo je bilo njegovo djetinjstvo i mladalačko doba, jer on se toga rata dobro sjećao, i ne samo to, taj rat je ostavio na njemu traga. Bilo je to vidljivo, pogotovo kada je nakon jednog koncerta u Vinkovcima mene molio da ne spava u hotelu gdje nema s kim razgovarati i da li bi kod mene u stanu bilo moguće da prespava. Rekao sam mu da može i upozorio ga da ja ne živim u Vinkovcima, već u selu Orolik, no on je smatrao da je to još bolje i tako smo se mi zaputili njegovim automobilom u naš stan u Oroliku. Bila je to zgrada od osam trosobnih stanova, od kojih je šest bilo namijenjeno prosvjetnim radnicima, a dva za tadašnju miliciju. Kako ja do tada još nisam dobio stan u Vinkovcima prema stanarskom pravu nisu me se mogli riješiti, iako su to silno željeli i činili su mi razne nepodopštine sa ciljem da me što prije otjeraju. Kada sam organizirao koncert “Lada” u Vinkovcima i tada su mi poklonili u znak zahvalnosti nekoliko svojih ploča. Supruga i ja smo često slušali njihovu prekrasnu glazbu, pobunili su se stanari, a ti stanari s kojima sam u svoje vrijeme radio su bili prosvjetni radnici iz mješanih brakova. Dakle, ti moji kolege su nas, a prije svih Branko Šerbić, optužili da mi slušamo “ustaške pjesme”. Kada smo ispričali Toniju Kljakoviću, on je bio zaprepašten, no nije mu to bilo nešto potpuno strano, jer je znao za sudbinu Vice Vukova, ali i drugih, poput Maruške Šinković kojoj su zaustavili karijeru i gotovo upropastili život, jer se u njenoj pjesmi pojavio stih “Ča je bilo tega više ni”. Sile zla su u tome prepoznali prizivanje prošlosti i to naravno one iz NDH i smatrali su da pjesma žali za tim vremenom.
Toni Kljaković je tada svjedočio da se stalno prati ne samo što je pjevač ili pjesnik svojom pjesmom htio reći, nego što je u pjesmi skriveno, a moglo bi se proglasiti neprijateljskim pozivanjem na ustaštvo. Danas više i nema pjesama koje pozivaju na domoljublje i ove nove generacije su se okrenule glazbi s istoka i glazbi u kojoj nema ničega što bi moglo biti protumačeno da ima u sebi nacionalni naboj. Jedini izuzetak su pjesme koje slave hrvatske sportske uspjehe, posebice one nogometne reprezentacije. Domoljubne nastale u vrijeme domovinskog rata puštaju se samo prigodno u vrijeme obilježavanja značajnih datuma iz domivinskog rata.
Dugo u noć smo razgovarali i onda nas je svladao san, a drugi dan prijepodne Toni Kljaković me je odvezao u Vinkovce na moje radno mjesto i srdačno smo se i uz dobre želje rastali. On je već stvorio karijeru, no ništa u njegovom slučaju nije išlo glatko, a započeo je svoju karijeru u zagrebačkom “Varijeteu” krajem pedesetih godina, a vrhunac popularnosti je ostvario sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Posebno treba istaknuti da je 1964. godine na Splitskom festivalu otpjevao u duetu s Terezom Kesovijom pjesmu “Nima Splita do Splita”, koja je do današnjih dana postala svojevrsna splitska himna.
Teško je objasniti što se to dogodilo, a da Toni Kljaković nije bio redovni sudionik Splitskog festivala i kako je on to postao redovni sudionik festivala “Melodije Istre i Kvarnera”. Na tom festivalu je nastupio 23 puta izveo je 42 pjesme i sedam puta pobijedio. Pisali su o njemu kao zaštitnom znaku tog festivala i da je svladao primorsku čakavicu tako da su mnogi bili uvjereni da je on tu i rođen. Osim tog redovnog nastupa na MIK- u ostao je upamćen po tome što je pjevao najavnu pjesmu u crtiću “Pčelica Maja”, koji je postigao veliku gledanost na HTV – u. Toni Kljaković je najveći publicitet dobio kada je umro, jer je njegova smrt bila interesantna medijima. Umro je na pozornici Istarskog Narodnog Kazališta 3.studenog 2007. godine u 75. godini života. Toga dana, odnosno, te večeri održavao se koncert u čast glazbenog pedagoga i skladatelja Nella Milotija i naravno da je Toni čiji je život obilježen tim festivalom na kojem je autor mnogih pjesama bio Miloti, imao posebno mjesto.
Svjedoci kažu, a prije svih Mirko Cetinski, da su tog dana bili svi na okupu, a on je veći dio dana proveo s Tonijem Kljakovićem, da je bio izuzetno dobro raspoložen i hvalio se kako ga zdravlje dobro služi. Cetinski je kroz plač ispričao da je Kljaković pred svima rekao da može stajati na jednoj nozi i dodao da su zajedno ručali i da nije bilo ništa što bi upućivalo na tragediju. Pričao je kako uredno živi i kako još uvijek može igrati nogomet. Toni Kljaković je pjevao pjesmu Nella Milotija “Noštromo” i usred pjesme nagnuo se prema publici i pao, a kako je nakon pada digao ruku i mahnuo prema publici, to je shvaćeno kao da ih pozdravlja. Uslijedio je aplauz, no kako su mu pristupili kolege na pozornicu i kada je pozvana Hitna uslijedio je šok. Hitna pomoć je stigla za tri minute i iako su već učinili sve, Toniju nije bilo spasa i bio je to kraj jednog mirnog čovjeka, koji je živio glazbu. Današnje vrijeme, uostalom , kao i svako drugo vrijeme sklono je zaboravu i nije nikakvo čudo da u zaborav odlaze mnogi, pa je ovih nekoliko redaka u kojima podsjećam na trojicu ljudi samo želja da ih se na trenutak ponovo sjetimo.
(nastavlja se)
