Rijetko sam u svojim razgovorima s braniteljima naišao na tako nepodijeljeno mišljenje o jednom branitelju kao što je to o Vinku Bartuloviću, kojemu su branitelji Mitnice za života dali nadimak General. Tvrde da su od njega naučili puno toga i da su im njegovi savjeti spašavali živote i da je on postavio obranu Mitnice onako kako to traže vojnička pravila. Već u početku organiziranja obrane Mitnice, oni su se zakleli da će poslije rata jednoj ulici na Mitnici dati njegovo ime, no to se nažalost do danas, petnaest godina nakon njegove pogibije, nije dogodilo. Obrana Mitnice je postala poznata po njenom zapovjedniku Ivanu šoljiću – Velikom Đou i nizu branitelja, među kojima je svakako moralna vertikala Matija Mandić, a Vinko Bartulović – General je bez svake sumnje bio autoritet.
Nakon niza svjedočenja branitelja Mitnice, bilo je nužno saznati više o Vinku Bartuloviću – Generalu, a prvo mi je pomogla njegova supruga, koja o svom pokojnom suprugu nije htjela govoriti bez njegovih roditelja. Majka i otac kažu da je rođen 7. svibnja 1963. godine, a da je 1970. godine krenuo u prvi razred osnovne škole, nakon koje je otišao u srednju vojnu školu u Sarajevu. Želio je u srednju milicijsku školu, no javio se i u vojnu, pa kako je u vojnoj primljen, nije ni otišao na prijemni u miliciju. Nakon prve dvije godine opredijelio se za nastavak školovanja u Banja Luci, gdje se specijalizirao za tenkistu. Nudili su mu da školovanje nastavi na Vojnoj akademiji, no on je to odbio pa je čak roditeljima rekao da bi najradije napustio vojnu službu, no morao je odraditi potpisani ugovor. Ugovor je predviđao da se za četiri godine školovanja u vojsci mora ostati osam i tu nije bilo nikakvih mogućnosti za izlazak. Bartulović je razloge svoga izlaska intimno povjerio samo najbližima, a razlog je bio ono što je u tom vremenu već bilo sasvim očito, a to je otvoreno pokazivanje mržnje prema svima onima koji nisu Srbi. Prvo mjesto službe je Zrenjanin, gdje je započeo život podoficira tzv. JNA u tenkovskoj postrojbi, a tu će uskoro dobiti stan, no on je, iako nije smio svaku priliku koristio da ode u svoje Vinkovce. Vrijeme je koristio za izvanredno školovanje, za vrijeme kada odradi ugovor, pa je tako završio Višu upravnu školu.
Supruga kaže da je ona morala ići po njegovu diplomu, jer ga nisu pustili i nastavlja: “On se nikako nije uklopio u te njihove šeme. Kada su bile te njihove taktičke vježbe, on je uvijek imao bolja rješenja, no nadređeni nisu to prihvaćali. Nisu trpjeli to da netko nešto zna, pa su ga kočili u napredovanju. Oni su imali svoje ljude na svim mjestima i u svim strukturama i za njega je bilo mjesta dolje negdje na dnu. On je, što se tiče vojnih znanja zaista kapacitet i to ne govorim zato što je on moj suprug, otac moje djece. On se teško nosio s tim, to ga je gušilo i nije vidio izlaza iz te situacije“. Ipak, iako Vinko nije vidio izlaza iz te situacije, ona se, kao što je to vrlo često u životu, najednom stvorila zahvaljujući upravo promjenama koje su zahvatile bivšu propalu Jugoslaviju i odluci tzv. JNA, da stvar uzme u svoje ruke.
Odluku za bježanje iz te i takve vojske, Vinko je donio čim su Hrvatsku zahvatile demokratske promjene i kako je o tome u Vinkovcima dobivao informacije, on je procjenio da njemu u toj vojsci nema mjesta ni života. Supruzi je sve rekao, a kako su zaredale vježbe on joj je rekao da prvom prilikom spakira sebe i kćer i da bježi u Vinkovce. Bilo je to vrijeme kada su im izravno i neizravno, već i prvi susjedi prijetili. Već od početka 1990. godine više nisu mogli ni u kakvo društvo, niti bilo s kim u Zrenjaninu razgovarati, bili su potpuno izolirani. Supruga kaže da je njihova situacija bila vrlo ozbiljna, jer kada se jedan čovjek sukobi na njihovom terenu, to ne može izaći na dobro.
Vinko je u takvoj situaciji naglo dobio prekomandu u tenkovsku postrojbu u Mostar i to tako da je gotovo preko noći morao otići i jedino što je uspio bilo je, da supruga i kćer bez ikakvog čekanja krenu za Vinkovce. Rekao je samo to, da što on ima raditi u Mostaru kao tenkista i da je dobio smjer kretanja prema Lištici, odnosno Širokom Brijegu i da će oni vidjeti kuda će on okrenuti kupolu tenka. Sve to ipak nije bilo potrebno, jer je Vinko uzeo bolovanje i pobjegao, te postao pripadnik Hrvatske policije od listopada 1990. godine, a od siječnja 1991. godine je u Hrvatskoj policiji zasnovao radni odnos.
Kako su se stvari vrlo brzo brzo u istočnoj Slavoniji počele dramatično razvijati i kako je sve vodilo prema neizbježnom ratu i agresiji, Vinko je stizao na sva mjesta gdje je trebalo, a supruga kaže da ga je u Vukovar povukao Stipe Pole koji je zapazio njegova vojnička znanja i vojničko držanje. Sam je znao reći da se Hrvatska ne brani na svom kućnom pragu i da on neće čekati u Vinkovcima. Svima s kojima je pripremao obranu kao i svojima najbližima govorio je da mu je najveća želja zarobiti neprijateljski tenk, dovesti ga i parkirati pred policijsku upravu. Pripomenuo je da će svakako na tenku biti istaknuta hrvatska trobojnica s hrvatskim povijesnim grbom i to s prvim poljem crvene boje, što je značilo da je Hrvatska u ratu. Supruga kaže da mu je Stipe Pole dao odriješene ruke i rekao: “Ti radi sve kako znaš, samo dođi ovdje“. Dobio je auto na raspolaganje i mogao je odabrati ljude s kojima će raditi i sve svoje vrijeme stavio je na raspolaganje obrani Mitnice u Vukovaru.
Obitelj mu je živjela kod suprugine majke, a kod njegovih roditelja su otvorili malu trgovinu, kako bi imali od čega živjeti. Do lipnja 1991. godine bio je u Policijskoj upravi Vinkovci, a nakon krštenja sina Darija u lipnju , na kratko je otišao u Zagreb i kada se vratio, sve vrijeme do pogibije bio je u obrani Vukovara. Znalo je proći i po pet – šest dana da se nije javljao niti dolazio kući, a prije tog odlaska, kako kaže otac, pitao ga je da li ima brusnog papira. Kada mu je donio brusni papir, vidio je da on i njegovi suborci brišu zvijezdu petokraku s kaciga tzv. JNA. Majka kaže da je pomagala i lijepila hrvatski grb na kacige. Kada su kasnije čuli kroz što on mora proći u rujnu mjesecu da bi iz Vukovara došao kući, nisu mu više zamjerali što sve rjeđe dolazi. Bilo je to vrijeme kada se u Vukovar ulazilo poznatim kukuruznim putem.
Ratni načelnik Policijske uprave Vukovar Stipo Pole u knjizi “Jake snage MUP-a – policija u obrani Vukovara 1991.” o svom prvom susretu s Vinkom Bartulovićem kaže da je to bilo u prostoriji operativnog dežurstva Policijske postaje Vukovar. Bilo je to u svibnju 1991. godine i u toj prostoriji gdje su se slijevale sve informacije iz bivše općine Vukovar, važne za procjenu situacije. Zapazio je odmah da od trojice operativaca jednoga ne poznaje, no Bartulović je odmah reagirao osjećajući Poleovu znatiželju, pa mu je pristupio i objasnio tko je. Pole nastavlja: “Doznajem da je pobjegao iz tzv. JNA još u jesen 1990. godine i da se odmah priključio policiji u Vinkovcima. Iako je novim ustrojem posla bio raspoređen na vrlo privlačnu stolicu u Vinkovcima, zamolbom je tražio da radi u Vukovaru. Savjestan i častan čovjek nije želio lagodnu i udobnu stolicu u Vinkovcima, već je želio dati svoj puni doprinos u obrani i stvaranju suvereniteta Lijepe naše. Stavio je sve na kocku, pa i vlastiti život, iako je mogao izabrati bolje“. Sve što je zapisao Stipe Pole potvrdila mi je i obitelj Vinka Bartulovića – Generala, a isto govore i njegovi suborci kojima je zapovijedao na vukovarskoj Mitnici, gdje je zapovijedao satnijom policajaca branitelja Mitnice.
Stipo Pole ističe da je Bartulović radio na planu obrane Vukovara i da je to činio s Borisom Tončinićem, Stjepanom Klasićem – Štefom, Šimom Đamićem i Stjepanom Vukovićem, no da je general Vinko u svemu prednjačio. Ono što su mi tvrdili njegovi suborci govori da on nije bio tipičan zapovjednik, koji je činom i strogošću nastojao steći autoritet. Potpuno suprotno oficirima tzv. JNA koje je pokojni Vinko dobro upoznao, on je svoj autoritet gradio znanjem, blagošću i skromnošću. Bilo mu je neobično stalo, da oni koji su mu podređeni nauče što više o oružju, ali i o tome kako se zaštititi i ne gubiti glavu naivno i glupo. Sve njegove aktivnosti, a radio je puno i u selima istočno od Vukovara vezane su za potporu domoljubnih motiva branitelja i objašnjavanju kako upotrijebiti oružje koje imaju, ali i kako se zaštititi od neprijatelja. Sve ono što je radio i kako je u tome pokazivao veliku srčanost, branitelji su tražili da ratuju uz njega i pod njegovim zapovijedanjem.
Prvo je sa Stjepanom Klasićem i Šimom Đamićem uspostavio crtu obrane u Borovu Naselju u području sportskog aerodroma, a upravo na tom dijelu obrane tijekom jeseni 1991. godine istaknut će se uz ostale branitelje iz Vinkovaca. Kada su u mjesecu lipnju u obranu Vukovara stigli policajci iz Vinkovaca, snage jedne desetine, oni su tu u Borovu Naselju preuzeli već gotovu i vojnički uređenu crtu obrane. Nakon toga Vinko Bartulović – General je svoje angažiranje usmjerio na Mitnicu, odnosno na istočnu obranu grada Vukovara. Od samog početka angažiranja na Mitnici tražio je da se svi oni koji brane ovaj dio Vukovara povežu, jer razjedinjeni, govorio je, nemaju nikakve šanse. Imao je prirodni talent za pridobivanje ljudi bez velikog uvjeravanja, a sam je zračio samopouzdanjem i vjerom da se može pobijediti neprijatelja, bez obzira koliku silu oružja ima. Dobro je poznavao vojsku koja ih je napadala i znao je koje su im slabe točke, a na to bi upozoravao branitelje.
Poznavao je dosta oficira vojske iz koje je izašao, a među njima i zapovjednika vojarne kapetana prve klase Čurćina i znao je njegovu najslabiju točku. Pregovarao je s njim o predaji vojarne znajući da bi on mogao popustiti, jer mu je supruga bila Hrvatica i s djecom je bila skrivena u sigurnom dijelu Hrvatske. Svi koji su ga znali uvjereni su da bi on Čurćina uspio nagovoriti na predaju da nije prerano poginuo. Stalno je isticao mogućnost da se do oružja može doći na jedan stari i provjeren način, a taj je da se oružje uzme od neprijatelja, a tvrdio je da se tako može doći i do najtežeg naoružanja.
Vukovarska policija je tijekom cijele obrane Vukovara funkcionirala pod kodnim nazivom “Grič“, a Vinko Bartulović – General je bio “Grič 13“. Toga 4. rujna 1991. godine taman je sjeo za stol i počeo s objedom, kada je k njemu i njegovim suborcima dotrčao jedan domaći branitelj s informacijom da je u blizini vojarne jedan napušteni transporter. Vinko je odmah ustao i bez bilo kakve pripreme suborcima rekao da on ide prvo sam izvidjeti situaciju, pa ako bude trebao pomoć, pozvat će ih vezom. Nisu ga htjeli pustiti samog, pa s njim policijskim kombijem polaze tri suborca i mještanin Mitnice, koji je vijest o ostavljenom transporteru dojavio. Kada su stigli do mjesta gdje se nalazio oklopni transporter, Vinko je vidio da je oštećen, no vidio je da u njemu ima protuoklopnih sredstava i to “osa“, “zolja“, tromblona i mina i sve to kupi i tovari u kombi. Znao je da ih mogu iz vojarne napasti, pa je odlučio s “ratnim plijenom“ brzo napustiti nesigurno područje no u okretanju policijskog kombija prednjim lijevim kotačem nailazi na protuoklopnu minu. Vinko Bartulović – General smrtno je stradao na mjestu ovog nesretnog događaja, dok su ostali njegovi suborci teško ranjeni, no svi će preživjeti.
Supruga i roditelji su vijest primili toga dana u 9 sati navečer, a javili su se iz Ministarstva unutrašnjih poslova i službeno upitali da li je to stan Vinka Bartulovića. Kada su dobili potvrdan odgovor, izgovoreno je doslovno: “Eto nažalost Vinko je poginuo“. Bio je to jedini poziv od onih koji su inače trebali doći kući i uz tu žalosnu vijest izraziti sućut obitelji, no to nisu učinili. Tako se pokazalo da oni koji su sjedili u onim stolicama u koje Vinko nije htio sjesti, nisu imali ni trunke suosjećanja za pogibiju onih koji su branili domovinu, nego su na to gledali čisto birokratski.
Za života Vinko je roditeljima i supruzi znao reći da se ne brinu ako pogine, da im ništa ne će faliti, no nije bilo tako, jer su četiri godine nakon njegove pogibije primali po 100 DM mirovine. Sve vrijeme je trajalo natezanje i dokazivanje papirima koji bi nestajali, pa bi onda sve trebalo činiti ponovno. Vidjeli su kako neki ljudi sve to rješavaju bez problema, pa i oni koji nisu bili ni dana u Hrvatskoj vojsci, a dobili su činove i invalidnost, a slijedom toga i mirovine. Sve mi to pričaju Vinkovi najbliži bez trunke gnjeva na hrvatsku državu, ali za one koji su od te države uzeli sve, a nisu joj vratili ništa nemaju lijepe riječi.
Vinko Bartulović – General je sahranjen u Vinkovcima na groblju u Kačićevoj ulici, no na Mitnici u Vukovaru, gdje su se mnogi kleli da će po njemu jedna ulica dobiti ime, nije učinjeno ništa. Ostaje tako da barem ovo kratko svjedočenje o jednom takvom junaku i domoljubu bude, nadam se, trajan spomen na to da su postojali takvi ljudi.
