Kad sam Ivana Jukića iz Vinkovaca cimnula s molbom da porazgovaramo za ovaj tekst, njegova reakcija je bila: „Ja? Pa koga bih ja mogao zanimati? I o čemu bi uopće pričali?” Jedva sam ga nagovorila, jer profesor Jukić „samo” predaje tjelesni u osnovnoj školi, trenira cheerleading klub Ma&Ko Vinkovci, svira gitaru i pjeva u rockabilly bendu Greasy Flat 4, vozi motor i odlično pleše stroll…. i ne vidi ništ’ posebnog u svemu tome.
Prosvjetni djelatnici ovih dana rade nastavu na daljinu od kuće. Kad ga pitam kako se zapravo odvija nastava tjelesnog odgoja na daljinu, odgovara mi da uglavnom nalazi snimke vježbi na YouTubeu i prosljeđuje ih učenicima. Povremeno od učenika zatraži i da ispune upitnike o tome koliko su im određene vježbe bile naporne ili zanimljive. Za sada ih ne opterećuje zadaćama iz teorije, jer smatra kako i onako previše vremena provode pred računalima odrađujući nastavu iz drugih predmeta, pa im on daje priliku da se malo maknu od zaslona i razgibaju. Kaže mi da se razgibavanju u nekim slučajevima pridruže i roditelji, što mu je drago. Nema stvarnu mogućnost nadzirati odrađuju li učenici zadanu nastavu, ali kaže da im vjeruje. U normalnim uvjetima pola radnoga vremena u školi predaje tjelesni učenicima s posebnim potrebama. U njegovoj je školi šezdesetak takvih učenika, a kategorizirani su u skupine i razrede. I oni su – naravno – uključeni u nastavu na daljinu. Njima sastavlja posebne programe vježbi, pa upute za izvođenje šalje roditeljima koji tada rade s djecom. Po istom principu održava i treninge na daljinu s cheerleadersicama. Njima naravno šalje malo intenzivnije i zahtjevnije programe, no zadovoljan je kako sve funkcionira i s njima. Kad je posao u pitanju, kaže da radi sve što i ranije, ali na drugačiji način.
Privatno zbog situacije s epidemijom provodi puno, puno više vremena kod kuće. Rado bi izišao van trčati ili voziti role, ali se trudi biti odgovoran; ako izađeš van, potaknut ćeš i druge da to naprave, stoga je bolje sjediti doma. Ne vozi ni svoj motor ovih dana, ali koristi vrijeme da ga servisira i dotjera. No kaže da mu fale ljudi, druženja i odlazak do omiljenog kafića. Prijepodne održava nastavu, a ostatak dana koristi za trening kod kuće i sviranje. Svira uglavnom s bratom Filipom, pa snimke tih “OstanKući” izvedbi postave na Facebook. Obojica odmalena vole glazbu i obožavaju zajedno svirati, no u normalnim okolnostima za to nisu često imali prilike. Sad to s guštom nadoknađuju. Između ostalog, Ivan na taj način održava i sviračku formu, čekajući kad će opet moći na probe s bendom. Kaže mi kako mu je žao što su im otkazane neke svirke i gostovanja u inozemstvu zbog ove situacije, no nada se da će sve to nadoknaditi. Priča i koliko voli trčati, te da je sam sebi obećao kako će ove godine istrčati Zagrebački maraton i još neke utrke, no da trenutno ne zna što će od svega toga biti. Upitno je održavanje nekih od tih manifestacija, a ni on sam nije u prilici održavati kontinuitet forme treninzima u ovoj situaciji.
Trudi se vidjeti i nešto pozitivno u svemu: kaže kako je u posljednje vrijeme stalno bio u tempu i pritisnut obvezama sa svih strana, pa mu dijelom i paše što se sve usporilo, a misli da bi i u budućnosti trebao malo usporiti svoj „ringišpil”. Smeta mu doza neozbiljnosti kod ljudi, jer sadašnja situacija očito nije nimalo neozbiljna a neki se ponašaju kao da se ništa ne događa. Problem vidi u našem specifičnom karakteru i vjerovanju „neće mene”. S druge strane spektra, ljute ga oni koji su paničari, neumjereno kupuju i misle samo na sebe.
Kad ga pitam što će prvo napraviti kad sva ograničenja prestanu, uz smijeh odgovara: „Sve! I sve u isti dan!” A oni koji ga znaju reći će da upravo taj smijeh, pozitivna energija i entuzijazam najbolje definiraju profesora Jukića.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
