U utorak prijepodne, u vinkovačkoj je bolnici nakon puno teških i bolnih dana i nakon dvotjedne agonije, u 51. godini umrla Jasminka Tuček, bivša novinarka Večernjeg lista, vinkovačkog Tjednika i još nekih tiskovina kako bi kao samohrana majka preživjela. U Večernjaku je bila gotovo 15 godina, od prve polovice 90-ih kada je ovaj dnevnik imao i gradsko i županijsko izdanje pa se nekada vinkovačkim dopisništvom muvalo 7-8 novinara, a u jednom trenutku i tri fotoreportera. Među njima je bila i Jasminka, iako se ne sjećam točno kada i kako se ona pojavila u dopisništvu – uvijek spremna za nove novinarske zadatke, nikada nije odbila zadatak osim što bi ponekad, ako joj se neki zadatak ne sviđa, počešala po nosu, rekla „ajd’, dobro“ i otišla na teren. U vrijeme najžešćeg rata u Bosni i Hercegovini, kada je čula kako Večernjaku nedostaje novinar s tog ratišta, nudila se da ju pošalju tamo na novinarski, ratni zadatak, ali ipak nije otišla. Šefovi u Zagrebu su prepoznali njene kvalitete pa je nekoliko godina bila i voditeljica vinkovačkog dopisništva. Jasminka je, vajda jedina osoba koja je moje ime izgovarala s uzlaznim naglaskom na prvom slogu…
Prije 17 godina kada je rodila Ivu (ne treba sumnjati, prigodno smo i veselo proslavili taj događaj!) dogodilo joj se nešto što je, čini se ispunjavalo njen život i to se vidjelo na njoj i njenom raspoloženju, obnovljenoj volji za život, a i na izgledu. Samo je pričala o Ivi i s pravom je bila ponosna na sina koji joj je ljubav uzvraćao dobrim ocjenama u školi i aktivnim bavljenjem sportom.
Voljela je raditi, ono što se u novinarstvu nekada nazivalo, tople ljudske priče – o nekoj siromašnoj obitelji, obitelji s puno djece, ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem, humanitarnim akcijama. Kao da je znala da će se i sama naći u takvoj situaciji kada je kao samohrana majka mijenjala podstanarske stanove, ostala bez posla i prehranjivala se njegovanjem starih i nemoćnih baka u Vinkovcima i vinkovačkoj periferiji. Više puta sam je sretao kako na biciklu s posudama za hranu odlazi u Mirkovce noseći nekoj usamljenoj baki, topli ručak koji je sama pripremila.
Kada smo prije četiri i pol godine radili temu o samohranim majkama, odmah sam se sjetio Jasminke i nisam pogriješio. Pričala je kako joj suprug nedostaje samo kada valja nešto u kući popraviti i ne razmišlja o udaji.
-Svaku kunu moram dva puta okrenuti i prosipavati iz šupljeg u prazno da bismo preživjeli. Srećom, Ivo nema velike prohtjeve. Imamo za osnovno, a Ivi se trudim priuštiti i nešto više – rekla je krajem siječnja 2014. kada još nije bilo naznaka teškoj bolesti. Poslije sam čuo da je teško bolesna, a i sreli smo se prije godinu i pol ispred Konzuma. Tada je već prebrodila rak dojke, opaka bolest je otjerana i ništa, osim jako kratke kose koja joj se počela vraćati, na njoj nije naslućivalo da je imala tešku borbu. No, kako to i biva, kada nesreća hoće napasti, nađe načina pa joj se pojavila nova bolest, isto tako neumoljiva i teška, ali s njom Jasminka nije uspjela dobiti borbu. Otišla je negdje gdje će sresti svoju majku i, siguran sam, tamo će biti sretna…
Pokop Jaminke je u četvrtak u 13 sati na vinkovačkom groblju.
AUTOR: MIROSLAV FLEGO
