Iz godine u godinu studeni mjesec u Vukovaru donosi neki posebnu atmosferu kao i određeni naboj koji se osjeti. Razlog tome je svima poznat, a to su događanja iz 1991. godine, a posebno 18. studeni kada je i službeno slomljena obrana Vukovara. Rezultat od gotovo tri mjeseca opsade i granatiranja je 2717 ubijenih, 328 nestalih Vukovara koji su i danas na popisu nestalih kao i nekadašnjih 9,5 milijardi kuna direktne ratne štete. Od tog studenog 1991. godine Vukovar više nikada nije bio ono što je do tada bio, a neće niti biti. Puno se toga promijenilo.
Ali, vratimo se u sadašnjost. Kada je riječ o studenom 2025. godine možemo reći kako grad izgleda bolje nego ikada. Središte grada, kao i sve gradske četvrti, su uređene i mogu se pohvaliti s puno raznolikih sadržaja. Je li to dovoljno? Naravno da nije, ali kada vidimo kakvo je stanje u drugim gradovima, gdje i nije bilo rata, možemo reći kako Vukovarci mogu biti relativno zadovoljni.
U isto vrijeme Vukovar se kao grad suočava s nizom problema kakvi muče i građane ostalih hrvatskih gradova. To su prije svega odlazak mladih, nedostatak kvalitetnih radnih mjesta, inflacija, niske plaće… Ali, isto tako, Vukovar se suočava i s nekim specifičnim problemima koji su prije svega vezani za ratnu prošlost. Tu je 328 nestalih kao i još neki problemi vezani za rat i ratna događanja u gradu. Tu treba reći kako se na riječi bilo koje osobe, bez obzira na nacionalnost, koja traga za svojim najmilijima ne smije zamjeriti. Te osobe već 34 godine tragaju za svojim sinovima, kćerkama, očevima, braćom, sestrama i samo oni što sve proživljavaju sve ove godine. I obitelji ubijenih također imaju pravo puno toga reći i komentirati. Tijekom posljednjih godina te osobe su među tišima, a najglasniji su postali neki koji to nikako ne bi smjeli biti.
Unatoč svemu tome u Vukovaru se danas normalno i, može se reći, lijepo živi. Radi se, grad polako ali sigurno napreduje i raste, osiguravaju se novi sadržaji za građane… Puno je toga s čime se danas Vukovar može pohvaliti, a za one koji ne znaju, ili ne žele da znaju, dovoljno je podsjetiti na tri muzeja, Vukovarsku adu, šetnice, moderni bazen… Svemu tome treba dodati i niz popratnih sadržaja.
Međutim, posebna stavka svega su ljudi. Danas si o Vukovaru svi uzimaju pravo da pričaju pa i oni koji nemaju nikakve veze s našim gradom. Oni nam govore kako se u Vukovaru živi, koji su problemi, što trebamo napraviti i kako, je li nam ili nije grad podijeljen i slično. Puno njih Vukovar koristi u osobne ali i dnevno političke svrhe. Sjetimo se samo niza imena koji nikada nisu prespavali u Vukovaru ali su nam zato govorili što se ovdje događa jer oni to najbolje znaju. Znaju bolje i od nas samih. To bi, donekle, ali da nije bilo toliko smrti, i bilo podnošljivo jer svi znamo koliku simboliku ima Vukovar u Hrvatskoj i koliko je Vukovar kao grad bitan. Na taj način su se politički izdigli neki koji nikad to ne bi uspjeli iz sredina u kojima inače žive. Oni su u Vukovar došli i rekli što imaju, često ne birajući riječi, i potom otišli na sigurno ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Događa se to i danas pa smo tako i prošlog tjedna imali pokušaj prosvjeda na kojem su se okupile tri (3) osobe, od kojih dvije i nisu iz Vukovara.
Sve to Vukovarci gledaju i ne reagiraju na to. I danas slušamo kako nam neki s udaljenosti od par stotina kilometara govore kako je grad podijeljen, ljudi različitih nacionalnosti se ne druže, kafići su podijeljeni… Kada ih se sluša, a ni oni nisu prespavali u Vukovaru niti znaju puno o gradu, stječe se dojam da se u Vukovaru i danas puca, drže straže, gleda preko nišana…
Ne gospodo. U Vukovaru se, kao što sam već napisao, lijepo živi. Svakako da bi moglo biti bolje, ali za sada je ovako. Činjenica je da imamo odvojene vrtiće i škole, što je određeno Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i o čemu se često govori je li to potrebno ili nije. Razmišljanja su svakakva, ali zakon je trenutno takav. Isto tako činjenica je i da u gradu nema nekih drugih velikih podjela koje bi ugrožavale grad ili sigurnost ljudi. Da, znamo tko je vlasnik nekog od kafića, ali to se zna i u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Rijeci… Mala smo sredina i znamo sve jedni o drugima. Ono što se zna je i da građani, bez obzira na nacionalnost, idu u sve kafiće i restorane ne vodeći računa o tome tko je vlasnik i koje je nacionalnosti. Idu tamo gdje im je ugodno, gdje je dobra kava, gdje im dolaze prijatelji ili gdje se jednostavno zateknu. To je primjer koji je svakodnevno vidljiv i lako provjerljiv. Ipak, treba priznati i da ima i onih koji paze da slučajno ne pogriješe kafić ili pogrešnu stranu ali to je njihov problem. Oni razmišljaju na taj način. To su ljudi koji, iz nekog razloga, i dalje žive u 90-im godina i to je njihovo pravo. Takvih svakako u Vukovaru ima ali ih je sve manje, a sve je više onih koji žele da žive, putuju, uživaju, druže se, izlaze… Ono što je važno je da se mladi druže, izlaze zajedno, bave sportom, posjećuju… Postoji niz emocionalnih veza između mladih različitih nacionalnosti. Poznat je i niz primjera poslovne suradnje u kojima, zamislite, sve funkcionira kako treba. Susjedi se međusobno druže, piju kavu, dijele i dobro i zlo. Uostalom, kako drugačije i da bude jer tko će vam prvi priteći u pomoć ako ne netko od susjeda. Vukovarci se međusobno posjećuju i na proslavama rođendana, Božića, Uskrsa, slava, vjenčanja… A, zašto i ne bi? Zna se i za masu primjera sportske suradnje i igranja prijateljskih utakmica, posebno u nogometu. Danas neki „hrvatski“ i „srpski“ klubovi imaju bolju međusobnu suradnju nego „hrvatski“ ili „srpski“ klubovi sa „svojima“. Niz je sličnih primjera koji potvrđuju da se i u Vukovaru živi normalno i gleda prema naprijed.
Tako i treba biti, a posebno mi je to drago kada u razgovoru s poznanicima ili suradnicima iz drugih dijelova Hrvatske ili Srbije kažem da sam iz Vukovara i kada me obavezno i s puno empatije pitaju: „Kako je tamo“, „Kakva je situacija“, „Je li ima problema“… U takvim situacijama stječem dojam da kao da smo svi zajedno u Vukovaru u nekakvom „zoološkom vrtu,“ a da nas svi oni promatraju. Ne znam plate li ulaznicu za to ili ne kao i što bi učinili kada bi rekli da je strašno, da ne spavamo, pucamo jedni po drugima… Uostalom, i ne želim znati. Želim samo da nas sve zajedno, a prije svega radi naše djece, ostave na miru i puste da sami rješavamo svoje probleme kojih imamo. Te naše probleme možemo samo mi riješiti jer najbolje znamo sve. Uostalom, kakvi su Vukovarci možda i najbolje govori primjer poslije mirne reintegracije kada nije došlo ni do jednog većeg incidenta između Srba, koji su ostali u Vukovaru i tu živjeli, i Hrvata koji su se poslije progonstva vraćali u svoj grad.
Tu je velika uloga na našim političarima koji, za sada, često ne shvaćaju te stvari i rade puno toga suprotnoga. To je od nekih i za očekivati jer bez ratnih tema oni nemaju o čemu pričati ali ne zato što nemaju što nego zato što ne znaju o ničemu drugome pričati. Političari iz Vukovara i okolice trebali bi razmišljati na način da se u današnje vrijeme ne gleda nikakav interes Marijana, Srđana, Ivana, Gorana ili nekog drugog nego da su interesi Vukovara iznad svega. Svima njima interes mora biti boljitak Vukovara, da se ljepše i ugodnije živi, da su plaće više, da ne razmišljaju o sigurnosti djece i slično. Kada ljudi imaju novaca onda se i razmišlja drugačije. Kako će to uspjeti? Ne znam, ali znam da ima načina jer svi oni jako dobro žive od toga što se bave politikom ili što su na nekim dužnostima. Političari koji vode grad, bez obzira na nacionalnost, moraju zajedno sjediti ispred novinara i u gradu i da ih građani vide. Moraju se predstavljati prema van da surađuju i donose odluke u dogovoru i za boljitak grada. I jedna i druga strana, mislim prije svega na hrvatske i srpske stranke, moraju naći načina da se izdignu iznad nekih stvari. Oni za svoj „posao“ primaju mjesečno i po tri – četiri tisuće eura dok njihovi sugrađani mjesečno zarade po tisuću eura. Prosjek je odličan, ali…
Jedini način je da konačno sjednu zajedno, razgovaraju i dogovore, bez fige u džepovima, neke stvari koje su više od njihovih osobnih interesa. Danas, gradonačelnik Vukovara tko god on bio iz reda neka od stranaka sa hrvatskim predznakom, mora naći načina i snage da na konferencijama za novinare pored njega sjedi i zamjenik gradonačelnika iz reda srpske zajednice, a isti taj Srbin mora biti i pored Hrvata na Memorijalnom groblju ili na Ovčari kod polaganja vijenaca. Kad dođu neki od izbora, a ima ih, opet će se malo svađati mjesec dva, a onda opet raditi u interesu svog grada. Svakako da postoje neke stvari oko kojih se neće moći dogovoriti ali i to je normalno jer ipak živimo u demokratskom društvu.
Ako za tako nešto, iz bilo kojeg razloga, nisu spremni onda ili neka odstupe ili ćemo ih mijenjati.
AUTOR: Branimir Bradarić
