”Slavonka na Velebitu” – zvuči kao početak horor filma, zar ne? Ili poput novinskog članka u kojem bi početak glasio otprilike ovako – ”GSS 3 sata spašavao Slavonku na Velebitu!” Eh, ali nije baš tako. Ova Slavonska je ipak preživjela Velebit, a sada ćete čuti i kako, piše iz osobnog iskustva Vinkovčanka Lorena Draženović.
Sve je počelo još prije pet mjeseci kada sam odlučila prijaviti se na Highlander. Naime, za one koji ne znaju, Highlander je planinarski događaj koji traje dva, tri ili pet dana, ovisno o tome na koju udaljenost se prijavite. Originalni Highlander događaj traje pet dana i uključuje dionicu od 100 kilometara. Kreće se sa Zavižana i planinarite sve do Starigrada. Nedugo nakon toga, nastao je i Highlander 55, dionica na koju sam se i ja prijavila. To je nešto kraća i malo lakša dionica koja traje tri dana, a uključuje rutu od Zavižana do Baških Oštarija, odnosno morate isplaninariti 50 kilometara. Cijelim putem hodate po Premužićevoj stazi, po meni jednoj od najljepših planinarskih staza. I posljednja dionica, koja je uvedena ove godine, je Highlander Adventure. Dionica je duga 30 kilometara a proteže se od Zavižana do Alana i nazad. Ako uspijete završiti bilo koju od navedenih dionica, postajete HIGHLANDER – osoba koja ne ostavlja ništa iza sebe, uvijek stavlja potrebe zajednice ispred svojih potreba, rado dijeli svoje resurse s drugima, te osoba koja olakšava put sebi kao i drugima.
Dakle, kao što rekoh, prije pet mjeseci prijavih Highlander 55, jer – planinarim ja. To što sam planinarila samo na Sljemenu, Žumberku i gori Dilj, nema veze, mogu ja to. Sad sigurno mislite kako sam imala neke velike pripreme za tako važan događaj. Pa, pogađajte dva puta. Naravno da nisam, jer – mogu ja to. Mislim si ”55 km u tri dana, pa nije to tako strašno. Imam cijeli dan za hodanje, laganini ću ja. A i staza nije tehnički zahtjevna, nema puno uspona. Pa šta ima biti toliko teško”. I tako, samo u razmišljanju, prošlo pet mjeseci. Doduše, nije da se nisam potrudila. Kupila sam novu opremu za planinarenje, nek’ sam ja spremna. Da skratim priču, nisam se ni snašla, a već sam na Zavižanu na startu. Subota, podne, stojim na startnoj liniji, gledam stazu i mislim – to je to, nema povratka. Osjećala sam se kao u onim western filmovima kada kauboj stoji i čeka okršaj svog života. 😊
Stavljam ruksak na leđa, oči mi se pune suzama jer počinjem shvaćati da ruksak teži kao pola mene. Krećemo prema prvoj kontrolnoj točki – planinarskoj kući Alan. Ispred nas je staza duga 16 kilometara. Hodam već neko vrijeme, leđa vrište pod težinom ruksaka, ali ne obazirem se. Osvrćem se okolo i ne mogu se nadiviti ljepoti prirode. Krajolik se mijenja iz metra u metar i mislim si koliko je divan i veličanstven taj Velebit. U jednom ste trenutku usred šume, u drugom na sred livade, u trećem na stazi napravljenoj od stijena. Gledate oko sebe kamen i krš koji se postupno pretvaraju u travnate površine, a nakon nekog vremena sviće i pogled na more i naše predivne otoke. I vjerovali ili ne, sve se to događa u jednom danu, u tih prvih 14 kilometara. Svako malo, predivna slika netaknute prirode ispred vas. Ostavljate ruksak, ali ga držite na oku za svaki slučaj i odlazite napraviti fotku za uspomenu. Mimoilazite se većinom s istim ljudima, svi dobre volje, svi nasmiješeni. Ali čujete da i oni uzdišu, i njihov je ruksak težak. Moram priznat, bude vam malo lakše kad shvatite da je svima teško. Radite pauze svakih nekoliko kilometara, da odmorite ramena i leđa i da nešto pojedete. Tko god prođe, nudite ga hranom i pićem i čim god da imate uz sebe. Sada sigurno mislite kako sam pristojna i dobro odgojena. Ali, istina je da sam samo očajnički željela olakšati ruksak. 😊
Nakon 14 kilometara dolazimo napokon do Alana. Bacam ruksak sa sebe, čekiram se te odlazim na topli obrok – dočekali su nas grah i pivo. Nakon jela, dižemo šatore na livadi nedaleko od planinarske kuće i naravno otvaramo pivicu – kažu da je dobra za mišiće. Smračilo se već oko 19 sati. Nemate signala i nemate šta raditi po mraku u sred šume. Ne preostaje vam ništa drugo nego zavući se u šator i na spavanje. I tako ležim i osluškujem ljude oko sebe. S moje desne strane trojica Osječana pokušavaju složit šator – ”Šta je ovo? Gdje su upute? Zna li netko složit šator? Ma nema veze, možemo i bez njega.” Ako niste pohvatali, Osječani nisu složili šator. 😊 S moje lijeve strane mladi bračni par. U jednom trenutku čujem ženu – ”Ivane prestani, Ivane ugušit ću se. Pa ti nisi normalan.” Rekla bih da Ivanu nije baš sjeo onaj grah od večere. 😊 Da ne duljim dalje, došla je magla, a s njom i pad temperature. Toliko mi je bilo hladno da nisam mogla ni spavati. I tako ležim u mraku, smrzavam se i odbrojavam sate do jutra i mislim si”Pa, dobro, jesam ja normalna? Jel’ meni ovo trebalo u životu?” Valjda sam u svom tom razmišljanju o smislu života zaspala.
Budim se, promrzla, vani i dalje mrak. Gledam na sat, kad ono šest sati ujutro. Ustajem jer ne mogu više ležati. Polako se bude i ostali. Dosta ih odustaje i vraća se kući, upravo zato jer su promrzli. Ja ih gledam kako odlaze i čujem svoj slavonski inat u glavi kako mi govori ”Ni ne pomišljaj, sad ćeš završit ovo kako god da bilo.” Da mi je netko tad pustio Kiću i Inati se Slavonijo, to bi bio pun pogodak. Ha ništa, govorim kolegici da nam skuha kavu dok ja složim šator. Nakon par minuta obje počinjemo shvaćati da ništa od kave jer se plamenik ne podudara s kartušom (bocom plina). Toliko smo se smrzli i sad nema kave. Hjooj, tuga neviđena. Sreća, planinarska kuća Alan poslužuje kavu. Nije to to ali dobra je alternativa. Nakon kavice, ponovno bacamo ruksak na leđa. Da, dobro ste pročitali – bacamo ruksak na leđa, jer je toliko težak da ga nemamo snage lijepo staviti. 😊 Krećemo dalje, ispred nas još duža relacija. Do 2. kontrolne točke, planinarskog skloništa Skorpovac, ima 20 kilometara. Danas sam već podvojenih osjećaja. Priroda je i dalje predivna i zaista uživam. Ali, ramena mi žele umrijeti. Osjećam se kao dijete koje počne plakati, pa mu nešto odvuče pažnju i zabavi ga na par minuta, ali se na kraju sjeti da je plakao pa opet počne. Tako sam nekako i ja. 😊 Negdje na pola puta susrećemo Osječane, one koji su noć prije pokušavali postaviti šator. Odmah nas zovu na kavu i čašicu rakije. Smijemo se mi njima za šator, smiju se oni nama za kartušu. Sve u svemu, atmosfera je fantastična. Po putu upoznajemo hrpu novih ljudi, slušamo njihove priče, izmjenjujemo iskustva. Nakon 20 kilometara i skoro osam sati hodanja, stižemo do Skorpovca. Procedura je ista, čekiramo se, preuzimamo vodu i pivo i odlazimo postaviti šator. Opet smo se stacionirali blizu Osječana, jer to su naši ljudi. 😊
Budući da smo dosta rano stigli, oko 16 sati, imali smo vremena za odmor, piće i druženje. Sreća pa su planinari zaista divni ljudi, uvijek spremni pomoći te nam bez problema posuđuju kartušu da skuhamo ručak. Nakon što smo se svi dobro najeli, sjeli smo u krug i počeli razmišljati i razgovarati o nadolazećoj kiši. Moja prognoza pokazivala je kišu u ponedjeljak oko podneva. Osječani viči kako njima pokazuje u ponedjeljak već u 9 sati ujutro. U to se javlja jedan stariji gospodin, iskusni planinar i kaže – ”Mene kad boli koljeno onda će kiša. Sada me ne boli, znači neće prije sutra.” Mi svi sretni, dogovorimo da ćemo rano ustati i krećemo skupa da stignemo na cilj prije kiše. Sat/dva nakon toga, oko 20 sati, lagano kreće kiša.
Svi ulazimo u svoje šatore i mislimo kako je samo naletio oblak. Nakon par minuta, potpuni preokret, nebo se otvorilo. Sijeva, grmi, puše, pljusak neviđeni se spustio. Ležim u šatoru, znam da nemam gdje pobjeći, tu sam gdje jesam. Molim Boga da ne udari grom jer zvuči kao da se lomi točno nad našim glavama. Kad usred svog tog kaosa netko iz susjednog šatora poviče ”Gdje je onaj deda, ‘bem ga u koljeno”. Drugi viče ”Kad će stat, zna li se šta?”. Treći se dere ”Ima li tko broj od privatnog prijevoznika, nek’ dolaze po nas”. I nasmijemo se dobro svi, da malo razbijemo trenutni horor koji je nastao. Tješim se malo mišlju da, kako je meni, tako je i svima drugima. Opet ne mogu spavati, naravno jer me svaki udar groma strese do kostiju. Sati prolaze a olujno nevrijeme i dalje bruji vani. Nakon nekoliko sati počinje nam prokišnjavati šator. Pipam po vreći, ona cijela mokra. Izlazim iz vreće, stavljam ju sa strane i oblačim odjeću za kišu. Sjedam u sred šatora, jer jedino je tamo još suho, i čekam da se Velebit smiluje i da stane kiša.
Oko pet ujutro čujem, polako prestaje. Izlazim van jer ne mogu više sjedit sklupčana, iako još sipi. Sreća bude se i drugi, očito nisam jedina koja nije mogla spavati. Kuha se kava, da se malo ugrijemo i razbudimo. Oko šest kiša potpuno staje. Lagano spremamo stvari i sklapamo šatore. Krećemo na posljednju relaciju. Samo nas 14 kilometara dijeli od cilja. Nakon još jedne neprospavane noći i s nekoliko žuljeva, mislim si kako će ovo bit dug dan. I tako hodate, zastajete sve češće jer ste već lagano i umorni. Skidate ruksak da odmorite i eventualno nešto poslikate, ali za razliku od prvog dana kad ste ga stalno imali na oku, sada ga ni ne gledate i molite Boga da ga netko ukrade dok vas nema. 😊 Naravno, nitko ga nije ukrao…
Nakon 14 kilometara i malo više od četiri sata hodanja, napokon stižete na cilj. Sreća neviđena! U tom sam trenutku toliko bila ponosna na sebe da su mi se oči napunile suzama. Imala sam osjećaj da sam u tom trenutku na vrhu svijeta i da mi nitko ništa ne može. I uvjerena sam da sam zaista zasluženo osvojila naziv HIGHLANDER osoba! Bila su to tri duga dana. Bilo je naporno, nećemo se lagati. Ali bilo je i predivno. Jedno nevjerojatno iskustvo koje je vrijedno svega. Upoznala sam zaista predivne ljude, gledala očaravajuću prirodu, podsjetila se da se bez svega može (bez tehnologije, bez suvišne robe, itd.), upoznala još bolje sebe i svoje mogućnosti, proširila svoje granice… Uvjerena sam da je Highlander zaista nevjerojatan događaj i volim misliti da ću se vratiti i nagodinu. Malo bolje pripremljena naravno. 😊
Sve detaljne informacije od Highlanderu možete pronaći na: https://highlanderadventure.com/velebit/hr/
